>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Armenija pronašla Izlaz

Malobrojni su mediji pisali o pozitivnom karakteru prosvjeda u Armeniji na kojima se, zbog građanima nepodnošljive razine korupcije, nejednakosti i siromaštva, tražila ostavka vlade. Parlament je na mjesto premijera postavio opozicijskog političara Nikola Pashinyana, čelnika stranke Izlaz koji uživa popularnost bez presedana u novijoj armenskoj povijesti

Sredinom travnja u Armeniji su započeli masovni prosvjedi kojima se, zbog građanima nepodnošljive razine nepotizma, korupcije, nejednakosti i siromaštva, tražila ostavka vlade. Rijetki mediji koji su se pozabavili ‘baršunastom revolucijom’ u ovoj bivšoj republici Sovjetskog Saveza pisali su o pozitivnom karakteru prosvjeda u kojem se naglašavaju univerzalne vrijednosti poput dostojanstva i jednakosti, o dobroj organiziranosti pokreta koji se sastojao od demonstracija, blokada prometnica, štrajkova i iskaza građanskog neposluha, kao i o njegovoj masovnosti.

Nakon manje od dva tjedna od početka protesta, ove godine izabrani premijer Serzh Sargsyan, koji je prije toga deset godina bio predsjednik države, 22. travnja podnio je ostavku, a parlament je na njegovo mjesto postavio opozicijskog političara Nikola Pashinyana, čovjeka za kojega se kaže da uživa popularnost bez presedana u novijoj armenskoj povijesti.

Kap koja je prelila čašu bio je nagli rast cijena osnovnih živežnih namirnica lani u prosincu, kada su predstavnici vlasti demonstrirali svu raskoš svoje odnarođenosti pitanjima tipa: ‘Kakve veze ima je li meso skupo kada oni koji jedu krumpire ionako ne jedu meso?’

Kako piše Armine Ishkanian, politologinja s Londonske škole ekonomije, zemljom već dva desetljeća vlada Republikanska stranka Armenije (RSA), oligarhijski režim koji ‘uz pomoć zastrašivanja, nasilja i nekažnjivosti’ kontrolira politiku i ekonomiju zemlje. Jednako kao i u nekim drugim postsocijalističkim državama, u Armeniji su ove dvije sfere do te mjere isprepletene da su najbogatiji oligarsi često ujedno istaknuti članovi političke elite. Ova autorica ističe primjere Samvela Aleksanyana, monopolista na tržištu uvoza hrane koji je ujedno i član parlamentarnog odbora za financije i ekonomiju, te bivšeg RSA-ovog premijera Hovika Abrahamyana, inače vlasnika rudnika pijeska, vinograda, kazina i benzinskih stanica.

Za razliku od pripadnika okoštale vladajuće klase, od kojih su se mnogi našli u Panamskim papirima o globalnoj utaji poreza, većina armenskog stanovništva izrazito loše živi. Čak 30 posto ljudi formalno spada ispod granice siromaštva, preživljavajući sa 60-ak dolara mjesečno, a nezaposlenost iznosi 18 posto, kod mladih gotovo 50 posto. U posljednjih deset godina zemlju je napustilo 300.000 ljudi, a broj stanovnika prvi je put od 1979. godine pao na ispod tri milijuna. Većina tih ljudi otišla je raditi u Rusku Federaciju, no zbog ekonomske krize koja je tu zemlju pogodila uslijed međunarodnih sankcija dramatično su se smanjili iznosi novca koje gastarbajteri šalju obiteljima u Armeniju, a koji čine gotovo trećinu nacionalnog dohotka. Zbog ruskih sankcija izvoz armenskih vina i konjaka u tu zemlju smanjio se za čak 70 posto, što je tamošnju poljoprivredu bacilo na koljena. Pad izvoza u Rusiju vlada nije mogla nadoknaditi drugdje jer je Armenija od 2015. godine članica od Rusije kontrolirane Euroazijske ekonomske unije, dok je vlada Serzha Sargsyana dvije godine ranije odbila potpisati pretpristupni sporazum s Evropskom unijom.

U prosincu 2015. godine vlada je provela ustavni referendum kojemu je nominalni cilj bio prelazak s polupredsjedničkog na parlamentarni sustav upravljanja. Značajan dio ovlasti prebačen je s funkcije predsjednika na funkciju premijera, što je poslužilo kao priprema terena dotadašnjem predsjedniku Sargsyanu za ostanak na vlasti. U Evropskoj uniji, koja ima deklarativnu ambiciju usisati Armeniju u svoju sferu interesa, ovaj potez shvaćen je kao znak da je i ta država s njezina ruba krenula putem neograničene vlasti jednog čovjeka, a jednako tako shvatili su ga i Armenci, narod kojemu masovne demonstracije nisu strana pojava.

Kap koja je prelila čašu strpljenja opozicije bio je nagli rast cijena osnovnih živežnih namirnica koji se dogodio u prosincu prošle godine. Komentirajući tu situaciju, predstavnici vlasti neuvijeno su demonstrirali svu raskoš vlastite odnarođenosti, zbog koje su neki dužnosnici zaradili usporedbu s francuskom kraljicom Marijom Antoanetom, kojoj se pripisuje savjet gladnima da jedu kolače ako nemaju kruha. Kako prenosi Radio Slobodna Evropa, predsjednik parlamentarnog odbora za zdravstvo i socijalu tom je prilikom izjavio da ‘porast cijena neće utjecati na siromašne jer oni ionako nemaju novca da išta kupuju’, dok je predsjednik odbora za gospodarstvo prisnažio retoričkim pitanjem: ‘Kakve veze ima je li meso skupo kada oni koji jedu krumpire ionako ne jedu meso?’

Budući da je velikoarmenska retorika dio regularnog političkog folklora, ne čudi što se i Nikol Pashinyan bio odlučio za takav pristup dobivanju narodne podrške. No kada je u parlamentu izabran za premijera, obznanio je svoju ‘spremnost na pregovore’

Masovna pobuna uslijedila je četiri mjeseca nakon ovih događaja, kada je na scenu stupio Nikol Pashinyan, čija je stranka Izlaz na izborima prošle godine ušla u parlament sa 7,8 posto glasova. On se zajedno s grupicom aktivista početkom travnja uputio na 200 kilometara dug prosvjedni marš. Aktivisti su hodali po nekoliko sati dnevno i pisali blog, pa se glas o ovoj akciji ubrzo pronio diljem zemlje i među brojnom armenskom dijasporom. Kada su desetak dana kasnije stigli u Erevan, Pashinyan se uputio na fakultet novinarstva, odakle su ga kao studenta izbacili jer je kritizirao korupciju na sveučilištu. Prosvjedu su se pridružili studenti, a ubrzo i deseci tisuća drugih ljudi. Blokirali su ceste, probili kordon oko zgrade parlamenta i upali u prostorije javnog radija, a samo tjedan dana kasnije premijer Serzh Sargsyan podnio je ostavku. Prvog maja parlament je glasao o Pashinyanovoj kandidaturi za premijera, koja nije podržana, a novo glasanje dogodilo se tjedan dana kasnije, kada je Pashinyan izabran za premijera sa 59 glasova za i 42 protiv.

Nakon izbacivanja s fakulteta Pashinyan je pokrenuo dnevne novine ‘Haykakan Zhamanak’ koje su zbog žestokog kritiziranja tadašnjeg armenskog predsjednika Roberta Kocharyana ubrzo postale najprodavanije u zemlji. Uz gomile prijetnji i sudskih tužbi, 2004. godine zapaljen mu je automobil parkiran ispred redakcije, a on sam za to nije sumnjičio vlasti već jednog biznismena bliskog predsjedniku Kocharyanu. Kada se 2007. prvi put kandidirao za parlament, njega i njegove pristaše pretukla je policija, a nakon toga počeo je javno zagovarati povratak u politiku bivšeg predsjednika Levona Ter-Petrosyana, kojega je međutim na izborima pobijedio Serzh Sargsyan. Ter-Petrosyanovi ljudi, uključujući i Pashinyana, organizirali su prosvjede na koje je vlada odgovorila uvođenjem izvanrednog stanja, a u uličnim okršajima poginulo je desetero ljudi.

Pashinyan se nakon toga skrivao od optužnice za izazivanje masovnih nereda duže od godinu dana, nakon čega se predao i odslužio 20 mjeseci od sedam godina dosuđene zatvorske kazne. U parlament je prvi put ušao 2012. i u njemu se, osim kritiziranju vlasti, posvetio jačanju svog patriotskog pedigrea na pitanju zamrznutog konflikta u Gorskom Karabahu, pograničnom teritoriju naseljenom Azerbajdžancima do 1993., kada ga je zauzela armenska vojska. Štoviše, u travnju 2016., kada se dogodilo četverodnevno puškaranje u Gorskom Karabahu, Pashinyan se pridružio volonterima rezervistima, rekavši da je taj teritorij koji Armenija kontrolira ‘nužan za opstanak države pa nema govora o nikakvim teritorijalnim ustupcima’.

U reportaži objavljenoj neposredno nakon spomenutog četverodnevnog ratovanja 2016., urednik na portalu Open Democracy Maxim Edwards napisao je da ‘Karabah vlada Armenijom’, sugerirajući time da su – za razliku od protivničke, azerbajdžanske strane – svi armenski vođe ovisni o tom konfliktu kako bi se održali na vlasti. Premijer u ostavci Serzh Sargsyan rodom je iz Stepanakerta, glavnog grada odmetnute republike, a tijekom rata 1990-ih bio je zapovjednik paravojnih jedinica. Prvi predsjednik, Ter-Petrosyan, inače rođen u sirijskom Alepu, još prije raspada SSSR-a osnovao je odbor za ujedinjenje Gorskog Karabaha s Armenijom, a drugi predsjednik Kocharyan također je tamo rođen i bio je vojni zapovjednik i politički dužnosnik u separatističkoj vladi.

Osim što se političari zamrznutim konfliktom u Gorskom Karabahu služe za raspirivanje strasti u predizborno i svako drugo vrijeme, Armenija je i talac veteranskog lobija iz rata za Gorski Karabah, a njegova najradikalnija organizacija Sasna Dzrer operira na rubu terorističkih metoda, kombinirajući populističku retoriku i oružano djelovanje.

Prvu značajnu veteransku organizaciju Yekrapah osnovao je 1993. godine bivši ministar obrane Vazgen Sargsyan, a ona je, piše Maxim Edwards, uskoro postala najmoćnija organizacija u zemlji. Sargsyan je sredinom 1999. postao i premijer Armenije, a četiri mjeseca kasnije skupina naoružanih napadača upala je u zgradu parlamenta i ubila njega i još sedam političara.

Oružani incident u režiji veterana dogodio se i u srpnju 2016., malo nakon četverodnevnog sukoba u Gorskom Karabahu, kada su pripadnici Sasna Dzrera zauzeli policijsku stanicu u Erevanu i uzeli za taoce nekolicinu policajaca, od kojih je jedan ubijen. Tražili su ostavku predsjednika, pozivajući na ‘oružanu pobunu za spas nacije i domovine’. Jedan od vođa Sasna Dzrera, Jirair Sefilyan, rođen je u Libanonu i borio se u armenskom kvartu u Bejrutu za vrijeme građanskog rata sredinom 1970-ih. Samog bivšeg armenskog premijera Serzha Sargsyana u Azerbajdžanu pak smatraju ratnim zločincem odgovornim za stradanja civila u vrijeme rata 1990-ih.

Budući da je velikoarmenska retorika dio regularnog političkog folklora, ne čudi što se i Nikol Pashinyan bio odlučio za takav pristup dobivanju narodne podrške. Štoviše, on je otišao i korak dalje najavivši nakon ostavke Sargsyana da će njegova vlast ‘Gorski Karabah napokon učiniti neodvojivim dijelom Republike Armenije’.

Pripojenje Gorskog Karabaha bilo je, naime, izvorni cilj karabaškog pokreta samo u njegovim počecima kasnih 1980-ih, nakon čega je službena armenska pozicija postala tretiranje toga teritorija kao zasebnog političkog entiteta, koji armenska vlada još nije priznala, ali ga financira. No već tjedan dana kasnije, kada je prošlog utorka u parlamentu izabran za premijera, Pashinyan je obznanio svoju ‘spremnost na pregovore o mirnom rješenju na temelju jednakosti i prava naroda na samoopredjeljenje’, što ukazuje da od njega ne treba očekivati radikalne poteze koji bi išli prema cilju odmrzavanja konflikta u Gorskom Karabahu.

1/3