Milica Vranješ pukim je slučajem 1941. godine, kao devetogodišnja djevojčica, preživjela ustaški pir. Jednog tmurnog jesenjeg dana u kordunskom selu Begovom Brdu poklani su gotovo svi članovi njene obitelji i nekolicina mještana. Vlastitim očima gledala je kako ubijaju njenog oca Đuru, dva mlađa brata, Dragana (6) i tek rođenog Ninu, te sestru Boju (16). Kada je Milica došla na red, krvnik nije obavio posao do kraja. Nožem joj je probio vrat i misleći da je mrtva, bacio je među ubijene. No ona je preživjela pokolj, a za tu strahotu koju je doživjela danas prima naknadu od bijednih 399 kuna mjesečno. To je sav novac kojim ova boležljiva starica raspolaže.
- Bilo bi bolje da su i mene tada dokrajčili - rezignirano, ali i vrlo ozbiljno, suznih očiju govori 87-godišnja Milica, koja od 1950. živi u selu Ruševici.
- Slike tog strašnog događaja toliko su se urezale u moje sjećanje, u mozak i srce, da ni za trenutak ne postaju bljeđe, već mi se čini da su svakoga dana sve jasnije i bolnije. Zbog toga što sam proživjela kao civilna žrtva Drugog svjetskog rata, do prije pet-šest godina primala sam gotovo četiri puta veću naknadu. No već dugo vremena primam samo 399 kuna mjesečno i s tim novcem jedva mogu preživjeti. To su moja jedina primanja. Dvaput tjedno obilaze me djelatnici Crvenog križa, nešto malo pomognu. Ako im dam novac, kupe mi kruha i to je sve - žali se Milica.
Starica teško govori. Svaka izgovorena riječ zahtijeva veliki napor jer je krvnička bajuneta cijelom dužinom prošla kroz vrat tadašnje djevojčice. Njen brat Dragan je imao tek šest godina, a drugi manje od mjesec dana i u naručju ga je držala šesnaestogodišnja sestra Boja. Tog malog dječaka su ubili, a još službeno nije imao ni imena. Tek su ga, onako iz milošte, zvali Nina. Bolje nije prošla ni Boja. Otac Đuro pokušao je pobjeći, ali ga je sustigao puščani metak, dok je majku Dragicu netom prije pokolja jedan ustaša spasio, omogućivši joj bijeg u šumu. Milica je s teškom ranom, sva krvava, bačena na mrtva tijela svojih najdražih i još desetak mještana. Sačekala je noć i nekako se iskrala iz hrpe tjelesa. Ubrzo je primijetila da se još netko miče i iz strašne grobnice izašao je još jedan dječak kojeg je poznavala.
- Vidjela sam kako još netko izlazi iz krvave mase. Prepoznala sam Vladu Bastaju, mog parnjaka iz susjednog sela koji je isto kao i ja bio sav krvav. Kada je pala noć, uputili smo se prema šumama Petrove gore, gdje su nas, na svu sreću, iscrpljene pronašli partizani. Bolničarka je rane zalila rakijom, namazala nekakvom mašću, previla nas i tako smo se spasili. Dugo nisam mogla ništa jesti, samo sam pila mlijeko, kada bi ga bilo. Vlado Bastaja je u Beogradu, mislim da je još živ - priča Milica.
Već deset godina s Milicom živi komšinica Ljuba Vujaklija (79), usamljena starica koju je primila pod krov kako bi njih dvije lakše podijelile nedaće i neimaštinu. Ljuba prima mirovinu od 600 kuna, a uz to dobiva i mjesečnu naknadu od 500 kuna zato što je za posljednjeg rata u njenoj neposrednoj blizini eksplodirala granata pa je oglušila i gotovo oslijepila. Sav novac ove dvije starice zdušno dijele: plaćaju struju, telefon i ostale dadžbine. Najveći problem su, kažu, drva koja plaćaju skupo, a za sljedeću zimu još ih nisu pripremile.
- Ovo što je Milica doživjela za Drugog svjetskog rata lako se moglo dogoditi meni i mojoj obitelji. U isto vrijeme kada se zbio pokolj u Begovom Brdu ustaše su došli i do moje kuće. Mahali su noževima, prijetili i psovali jer su tražili nekog ustašu koji je prije nekoliko dana nestao u ovom kraju. Da nije bilo Hrvata iz Slanovca koji nas je poznavao, a zvao se Toljo Galetić, ubili bi mene, majku i još dvoje braće. On se založio, rekao da djeca ništa nisu kriva, a tada su ga poslušali i otišli - sjeća se Ljuba Vujaklija.
Već deset godina ove dvije starice, Milica i Ljuba, dijele dobro i zlo, snalaze se kako znaju i umiju sa zajedničkih 1500 kuna mjesečno, žive teško da teže ne može. Nisu u stanju obraditi vrt, dovući drva iz šume. Sve što im se uradi moraju platiti, a odlazak liječniku im je cjelodnevna i prilično skupa avantura.
U Centru za socijalnu skrb u Slunju zamjenik ravnateljice Milan Bitanga potvrdio je da Milica prima mjesečno 399 kuna, ali to nije socijalna naknada, a o čemu je riječ, nije znao podrobnije kazati. Iz ureda državne uprave Karlovačke županije zamjenica predstojnice Marina Kolaković podsjeća da je 31. decembra 2013. ukinuto pravo na opskrbninu, koje je obuhvaćalo i žrtve Drugog svjetskog rata. Ukinuto pravo zamijenjeno je pravom na zajamčenu minimalnu naknadu, a da bi se ono ostvarilo potrebno je podnijeti zahtjev upravo – Centru za socijalnu skrb.
- Time će se steći i mogućnost dobivanja dodatka za pripomoć u kući. Ono što prima Milica Vranješ minimalan je iznos invalidnine, pa se ona treba javiti u Centar za socijalnu skrb - kaže Marina Kolaković.
Otići će Milica Vranješ u Slunj i vjerovatno ostvariti svoja prava. No začuđuje činjenica da je ona evidentirana u Centru za socijalnu skrb. Tamo je jasno vidljivo da prima samo 399 kuna, za koje u ovoj ustanovi navodno ne znaju po kojoj osnovi. No djelatnici Centra nisu staricu uputili u njena prava, tj., pomogli joj da napiše zahtjev za ostvarenje onoga što joj zakonom pripada.
