Zagubite li vozačku ili ribolovnu dozvolu, za par će vam dana izdati novu; dogodi li se kojim slučajem da činovničkom nepažnjom nestane građevinska dozvola izdana za vašu jedinu kuću, načekat ćete se dobrano da dobijete drugu – nekoliko desetljeća, a možda i dulje. Kolikogod nevjerojatno zvučalo, upravo se to dogodilo Milki i Mirku Trbojeviću iz Kokireva na Kordunu.
- Kuću smo na muževoj djedovini podigli 1988., ishodivši prije toga sve potrebne dozvole, uključujući građevinsku. Sve smo ih predali Općini Vojnić, no odonud, iz neobjašnjivog razloga, nikada nisu otposlane prema nadležnim karlovačkim arhivima. Došao je rat, pobjegli smo glavom bez obzira, ne misleći u toj panici na nikakve dokumente. A kad smo se vratili, nismo mogli ostvariti pravo na obnovu ili drugačiju pomoć za kuću koja je u Oluji prilično devastirana. Ispostavilo se da građevinske dozvole za nju jednostavno nema, unatoč tome što smo nakon njezina izdavanja 1987. uredno platili i uveli priključke za vodu i struju: bez tog dokumenta, jasno, to se ne bi moglo uraditi. Po povratku, nije bilo vrata na koja nismo zakucali da je pronađemo, ali odgovor bi uvijek bio isti – dozvole nema, morate ishodovati novu! A to je, osim što smo davno već platili više od dvije hiljade nekadašnjih njemačkih maraka za istu stvar, za nas stvarno bilo preskupo – objašnjava nam Milka Trbojević.
Po povratku, nije bilo vrata na koja nismo zakucali da je pronađemo, ali odgovor bi uvijek bio isti – dozvole nema, morate ishodovati novu
Tako radi građevinske dozvole zagubljene u administrativnim labirintima na relaciji Vojnić – Karlovac, Trbojevići dulje od trideset godina žive u kući za koju ne mogu ostvariti nikakvu pomoć u obnovi, ni nakon ratnih razaranja i pljački, ni nakon duge serije potresa u kojima je itekako razdrmana. Još im nije jasno zašto im je karlovačka Elektra netom po povratku ponovno priključila struju, ako se po prilično strogim pravilima to ne može učiniti u nelegalnom objektu. Kako bilo, Trbojevići jedva spajaju kraj s krajem i nemaju dovoljno novca da se bez pomoći i sufinanciranja državnih institucija, upuste u nužne popravke, pa se u sve većoj mjeri prepuštaju sudbini.
- Kome god se obratili, svi samo sliježu ramenima ne obazirući se na naše višedesetljetne napore da uđemo u trag presudnom dokumentu. Jer, kuća sve više propada, a mi sami uspijevamo 'skucati' tek za najsitnije i najnužnije popravke. Zato se osjećamo bespomoćno i beznadno - ponavlja naša domaćica, jedina osoba na koju smo nabasali u vidno opustjelom selu, ionako zabačenom među brdima sjeveroistočnog dijela Korduna. Suprug Mirko sjekao je drva u obližnjoj šumi, a kći Milijana ne živi više u Kokirevu. Sa svojim je mužem porodicu u kojoj je rođeno petero djece zasnovala u nedalekom Vojniću. Milka je pristala razgovarati s nama uz prethodnu napomenu da nije sigurna hoće li njezina priča ikoga zanimati.
- Vi samo pitajte što želite, ja ću vam odgovoriti na sve što znam i to samo zato da se nekome izjadam! Ovdje naprosto nemamo puno takvih prilika, kao što nemamo ni primanja. Petnaest sam godina radila u vojnićkoj Keramici, ali mirovinu još ne mogu ostvariti jer sa svojih 58 još nisam dovoljno stara. I muž je deset godina radio u Keramici, no on kakvu-takvu penziju mora čekati 'samo' dvije godine. Do tada, nema za nas nikakvih primanja, čak ni socijale. Nitko nam ne pomaže, pa se za život borimo sami, najbolje što znamo i umijemo. Bili smo u Centru za socijalnu skrb, objasnili smo situaciju s nadom da ćemo dobiti nešto da preživimo, ali su nam kazali da nemamo pravo na nikakvu pomoć jer posjedujemo dvadeset ovaca i nešto zemlje. Na sreću, obrađujemo veliku bašču koja nam daje dosta povrća za zimnicu, a s proljeća prodamo pokoje janje pa od tog novca platimo struju koju potrošimo za zimskih mjeseci - tumači nam Milka tehnike preživljavanja.
Poticaje koje dobiju za ono malo zemlje Trbojevići do zadnjega centa troše na sjemenski kukuruz i pripremu sijena za ovce, pa se iznova vrte u začaranom krugu neimaštine. Supruga hvali svog muža, kaže kako je iznimno vrijedan i kako na njihovu skromnom imanju radi do iznemoglosti; radio bi Mirko i kod drugih, samo da štogod privrijedi, ali u opustošenom kraju ni takvih prilika više nema. S početkom davne Oluje, Trbojevići su se svojom tada osmogodišnjom Milijanom utrpali u komšijin kombi, ostavljajući za sobom sve osim par komada odjeće. Ponijeli su nešto suhe hrane, da im se nađe na dugom putovanju u neizvjesnost. Pored svega onoga što se u godinama mira brižno stjecalo, u Kokirevu im ostadoše svi dokumenti, među njima i ta nesretna građevinska dozvola. Završiše u ratnom prihvatilištu u Petrovcu na Mlavi.
- Po cijele bismo dane okopavali tuđe njive i vrtove, samo za hranu. Kad nam je to poslije dvije duge godine dozlogrdilo, u Konzulatu RH u Beogradu izvadili smo privremene dokumente i s njima se vratili na Kordun. Zatekli smo pravu pustoš, kuću bez vrata i prozora. Traktor s brojnim priključcima, tri krave, naše svinje, puni podrumi i tavan, ničega više nije bilo. Sve je opljačkano i razneseno, pa i naši, u panici zaboravljeni dokumenti. Na sreću, međunarodne humanitarne organizacije donirale su nam jednu kravu, pa smo polako krenuli ispočetka. Eto, to vam je ta naša priča, koju sada moram zaključiti: veš se skoro osušio, a čini se da će kiša, pa ga idem što prije pokupiti – dovršava Milka Trbojević naš nenadani susret u kordunskoj pustopoljini.
