>

novosti logo

Bijela ruža i crvena zvijezda

Dok Njemačka komemorira 75. obljetnicu smaknuća pripadnika antifašističke skupine Bijela ruža, Hrvatska je preokupirana završnom fazom demoniziranja antifašističkog otpora i pretvaranja njegovih sudionika u krvnike i zločince

U vrijeme dok se svaki ‘pravi Hrvat’ zajapuri i ustrepće od pravedničkog gnjeva i na sam spomen antifašista i antifašističke borbe, u Njemačkoj, odakle je krenulo zlo nacifašizma, komemorira se 75. obljetnica smaknuća pripadnika antifašističke skupine poznate pod imenom Bijela ruža. Osobito se govori o njenim čelnicima, Sophie Scholl i njezinom bratu Hansu, duši studentske grupice sa sveučilišta u Münchenu, gradu smatranom izvorištem nacističkog pokreta koji je godine 1933. na čelu s Adolfom Hitlerom, a uz nezaobilaznu podršku krupnog kapitala, osvojio vlast, da bi u roku od stotinu dana u parlamentarnoj proceduri doslovno ukinuo demokraciju i uveo jednostranačku diktaturu. Svatko tko je htio mogao je znati što će nacisti napraviti. Hitler je to brutalno jasno rekao u svojoj knjizi ‘Mein Kampf’ (‘Moja borba’), a da je mislio ozbiljno pokazao je uvođenjem tzv. rasnih zakona, žestokom diskriminacijom Židova i progonom komunista i socijalista (mada je i stranka kojoj je bio na čelu u svojem imenu svojatala pridjev ‘socijalistička’). Samo u vrijeme Olimpijade u Berlinu kratkotrajno je uspostavljen privid države jednakopravnih građana i društva u kojem nitko nije diskriminiran. No i taj je privid, proziran i očito insceniran, zadovoljio cinične i pragmatične predstavnike demokratskih država, spremne zbog svojih interesa (podsjeća li vas to na nešto?) da zatvore oči pred realnošću koja je svakome tko ju je htio vidjeti bila, odnosno morala biti očigledna, a koja je pravocrtno vodila u Drugi svjetski rat i u smišljeno, organizirano i pedantno provedeno uništavanje pripadnika židovskog naroda, uz Rome, komuniste i antifašiste svih boja i usmjerenja.

Što nas vraća na temu Bijele ruže i na sestru i brata Scholl. Mladi ljudi, ni u primisli neprijatelji njemačke države, shvatili su nakon poraza Wehrmachta pred neosvojenim Staljingradom (nije pomoglo ni to što su vjerni ustaše već tiskali letke pod naslovom ‘Staljingrad je pao’) da Hitler i nacisti vode Njemačku u propast. Nadajući se, naivno (a i to bi čovjeka na štošta moglo asocirati), da će prijeteći slom pobuditi kod građana volju da se odupru režimu, počeli su ispisivati antinacističke parole po zidovima i dijeliti – krišom, naravno – letke u kojima su govorili o zločinima nacističke vlasti, tražili da se Nijemcima vrati ono najdragocjenije što im je Hitlerov režim uzeo – slobodu i osuđivali naciste kao ‘izdajice domovine’. Učinak njihovog djelovanja bio je vrlo ograničenog karaktera. Tiskali su samo šest letaka, no tek je taj posljednji, šesti (i to nakon što su smaknuti), najvjerojatnije dospio u ruke velikog broja ljudi, jer je ilegalnim kanalima civilnog otpora (koji u Njemačkoj jest postojao) dospio do Londona, pa su ga Britanci u svojim noćnim bombarderskim pohodima u tisućama primjeraka bacali nad Njemačkom. Dakle, hladno procjenjujući, moglo bi se reći kako je Bijela ruža bila u osnovi neuspješna, kratkotrajna gesta otpora režimu, više simbol toga da duh slobode ipak nije do kraja iskorijenjen, nego nešto što bi se moglo nazvati ozbiljnim otporom. Dakako, nacistički je režim prepoznao potencijalnu opasnost i takvog simbola, pa je zato poslao u München već tada zloglasnog suca Rolanda Freislera (koji će se 1944. proslaviti suđenjima mnogo ozbiljnijoj zavjereničkoj skupini koja je pokušala atentatom maknuti Hitlera, preuzeti vlast i kroz pregovore sa saveznicima spasiti Njemačku od bezuvjetne kapitulacije i okupacije). Članovi Bijele ruže osuđeni su kao izdajnici na smrt od onih što su ih oni, s pravom, smatrali izdajnicima – molbe za pomilovanje po kratkom su postupku odbijene i Sophie i Hans Scholl, kao i njihovi sljedbenici, giljotinirani su.

Prije toga, svjedoče to još živi sudionici onoga vremena, bliski Bijeloj ruži, sudac istražitelj im je rekao: ‘Onaj tko pokuša promijeniti ovu državu bit će uništen!’ To zapravo treba čitati kao: onaj tko pokuša promijeniti ovakvu državu, bit će uništen (ako i tu osjetite poriv da pravite određene usporedbe, na pravom ste putu). Usprkos svemu, zbog snažne indoktrinacije kroz obrazovni sustav i apsolutno kontrolirane medije (a tu se usporedba naprosto nameće) u samo dvanaest godina nacističke strahovlade (što su je, svatko na svoj način, ali iz ljubavi prema Njemačkoj, a ne zbog toga što su mrzili Njemačku i sve njemačko, pokušali rušiti i Bijela ruža i zavjerenici od 20. srpnja 1944.), još su godinama nakon završetka Drugoga svjetskog rata smatrani izdajnicima. To i ne treba čuditi ako se zna da su zapadni saveznici kao suradnike u obnovi Njemačke prihvatili i velik broj dojučerašnjih nacista, onih što ih je Bijela ruža prozvala kao izdajnike, uključujući i neke članove sudskog vijeća koje je njezinim članovima izreklo smrtne kazne. Tek negdje desetak godina nakon završetka rata sudionike otpora nacističkom režimu (ne Njemačkoj, to je bitno shvatiti) počinje se tretirati kao istinske domoljube, kao one koji su imali hrabrosti reći ‘Živjela sloboda!’ (Hans Scholl prije smaknuća), ukratko kao heroje. Proteklih je dana, komemorirajući 75. obljetnicu smaknuća Sophie i Hansa Scholla, njemačka javna televizija na svoja oba kanala (ARD i ZDF) emitirala nekoliko dokumentarnih filmova posvećenih Bijeloj ruži, a pridružio im se i njemačko-francuski TV kanal Arte.

I što se to sve nas tiče, mogao bi upitati poneki čitatelj. Tiče nas se, itekako nas se tiče i to iz vrlo jednostavnog razloga. Današnja je Hrvatska, odnosno oni koji su uzurpirali pravo govoriti u njezino ime, bilo na političkoj bilo na javnoj sceni, snažno preokupirana završnom fazom demoniziranja antifašističkog otpora i pretvaranja njegovih sudionika u krvnike i zločince, dok se ustaše i Pavelića (‘Došao je s plemenitom namjerom stvaranja hrvatske države’, nije nikakva rijetkost čuti takve ocjene u javnosti) sve bezočnije i bezobraznije rehabilitira, i to bez ikakvog otpora čak i tzv. oporbe na političkoj sceni. Pritom je notorna istina, poduprta gomilama dokumenata i sjećanjima suvremenika, da su Pavelića kao svoju marionetu u Banske dvore instalirali Hitlerovi nacisti i Mussolinijevi fašisti, kao i to da su se i ti ustaški nalogodavci, često i sami zločinci, zgražali nad brutalnošću i surovošću ustaša u ‘konačnom rješavanju’ ne samo židovskog, nego (čak primarno) srpskog pitanja na području pod kontrolom Zagreba. Riječju, nad ubijanjem Srba, Židova, Roma i Hrvata koji nisu bili njihovi istomišljenici.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata Hrvatska je imala mnogo više od Bijele ruže i imala bi se čime danas ponositi (usprkos nedvojbenim zločinima što su ih počinili pobjednici na kraju rata i u prvim mjesecima nakon toga, a čega je bilo u svim do tada okupiranim zemljama Evrope). Ne treba ići dalje od Stjepana Filipovića, Hrvata, partizana, obješenog u Valjevu. Fotografija njegove prkosne geste otpora s podignutim rukama i stisnutim šakama trenutak prije smaknuća dostojna je da stoji kao simbol otpora fašizmu u Ujedinjenim narodima. U Hrvatskoj je spomenik tom heroju uništen: miniran je u Opuzenu, gdje je rođen, još 1991. i nema šanse da bude opet postavljen. I zato nam ne preostaje ništa drugo osim da govorimo o tome kako se Njemačka odnosi prema svojim antifašistima. I da se zapitamo: hoćemo li i kada ćemo doživjeti da i naše ‘bijele ruže’, odnosno crvene zvijezde petokrake, postanu nezaboravljene i budu tretirane kao ono što su i bile – heroji i istinski, nesebični domoljubi.

1/1