Prema jednoj studiji američkog Sveučilišta Columbia koja se bavila utjecajem klimatskih promjena na građanske nemire, smanjenje količine kiše koja na nekom teritoriju padne u direktnoj je korelaciji s "povećanjem rizika od eskaliranja sukoba niskog intenziteta u punokrvni građanski rat". Prije nekoliko godina, kada je prvi put u povijesti zabilježeno da većina ljudi na Zemlji živi u gradovima, predviđeno je da bi do 2050. na svijetu moglo biti 700 milijuna klimatskih izbjeglica, a obavještajne službe i instituti koji se bave sigurnošću počeli su klimatske promjene nazivati "multiplikatorom prijetnje".
Prema međudržavnom ugovoru Meksika i SAD-a iz 1944., obje se države obavezuju da će međusobno dijeliti vodu iz rijeke koja se u Meksiku zove Río Bravo a u SAD-u Rio Grande. Njezina najveća pritoka je rijeka Conchos, iz koje se vodom napaja Chihuahua
Obrise te budućnosti posljednjih šest mjeseci moguće je proučavati na primjeru meksičke države Chihuahue, gdje su lokalni poljoprivrednici naoružani palicama, kamenicama i drugim improviziranim oružjem preuzeli kontrolu nad branom La Boquilla na rijeci Conchos, kako bi spriječili da se voda koja se skuplja u tamošnjim akumulacijskim jezerima preusmjeri prema SAD-u. Prvi sukob lokalnog stanovništva i nacionalne garde dogodio se još u veljači, kada su aktivisti i seljaci demolirali upravne zgrade, palili vozila državnog tijela za upravljanje vodnim resursima i tjednima blokirali cestu kojom se prevozi industrijska roba između Meksika i SAD-a. Krajem srpnja predstavnici poljoprivrednika i lokalne zajednice uspostavili su de facto autonomnu samoupravu, a sredinom rujna zatvorili su ventile na cijevima i s lica mjesta istjerali nekoliko stotina pripadnika nacionalne garde, uključujući i jednog generala, no ne prije nego što je 35-godišnja aktivistkinja ubijena s nekoliko metaka u leđa dok je sjedila u svom kamionetu. Računica lokalnih farmera prilično je jednostavna: ukoliko dozvole da voda ode, neće im ostati ništa za zalijevanje i navodnjavanje usjeva, zbog čega će i njima biti ugrožen opstanak.
Razlog zbog kojega meksička vlada vodu iz rijeke Conchos želi poslati u Teksas sadržan je pak u međudržavnom ugovoru koji su Meksiko i SAD potpisali još 1944., a prema kojemu se obje države obavezuju da će međusobno dijeliti vodu iz rijeke koja se u Meksiku zove Río Bravo a u SAD-u Rio Grande. Više od 3000 kilometara dugačka rijeka koja izvire u Coloradu, a utječe u Meksički zaljev ujedno čini i prirodnu granicu između dviju država, a njezina najveća pritoka upravo je rijeka Conchos, iz koje se vodom napaja Chihuahua.
Prema ugovoru iz 1944., svaka država obavezala se da će ovoj drugoj slati vodu, pri čemu je SAD Meksiku dužan slati tri puta više vode – 1,2 milijuna kubičnih metara godišnje, a Meksiko SAD-u 432 milijuna kubičnih metara. Za provođenje ugovora zadužena je Međunarodna komisija za granicu i vodu sastavljena od dužnosnika iz oba Ministarstva vanjskih poslova, a ugovor ne sadrži nikakve odredbe o penalizaciji kako bi se izbjegao međunarodni konflikt. No budući da više od polovice vode koju Meksiko treba ustupiti SAD-u osigurava Chihuahua, kroz koju protječe rijeka Conchos, taj je ugovor, kako je rekao lokalni član vladajuće stranke Morena Victor Quintana, "dobar za Meksiko, ali loš za Chihuahuu". Prema ugovoru, Meksiko je svoj dio vode dužan isporučiti u bilo kojem trenutku unutar roka od pet godina, no kako je Chihuahuu pogodila najgora suša u posljednjih 30 godina, Meksiko je trenutno dužan oko 400 milijuna kubičnih metara vode, za čiju isporuku rok istječe 24. listopada.
Ljudi koji žive u favelama većinom nemaju tekuću vodu (Foto: Jacky Muniello/DPA/PIXSELL)
Situacija koja polako, ali sigurno prerasta iz lokalnog problema u građanski rat niskog intenziteta i međunarodni diplomatski sukob zahuktala se do mjere da je Blanca Jimenez, predsjednica meksičke Nacionalne komisije za vodu Conagua, od vlade zatražila masovnije prisustvo državnih represivnih snaga, rekavši pritom da "poljoprivreda, kao i svaka druga privredna grana, ima svoje rizike". Nakon što su tamošnji dužnosnici procijenili da meksički seljaci neće popustiti ukoliko ne bude značajnih oborina koje će povećati zalihe vode, teksaški guverner Greg Abbott prošli mjesec je apelirao na američkog državnog tajnika Mikea Pompea da intervenira kod meksičke vlade jer neisporuka vode ugrožava teksašku poljoprivredu.
Meksički predsjednik, socijaldemokrat Andrés Manuel López Obrador, SAD-u je pak obećao da će voda biti isporučena u zakazanom roku, a jedini način da se to učini mogao bi problem s vodom učiniti još gorim. On naime predviđa ustupanje SAD-u vode iz rezervoara iz kojih se napajaju meksički gradovi, a oni su također u permanentnoj krizi s vodom, naročito prijestolnica Ciudad de México.
Gotovo milijun stanovnika glavnog grada nema nikakav pristup tekućoj vodi. Brojna kućanstva vodu imaju samo jednom tjedno ili rjeđe, što je naročito problematično u kontekstu epidemije. Usto, ljudi u favelama vodu plaćaju deset puta skuplje nego oni u bogatim kvartovima
Osim s pobunjenim seljacima i moćnim sjevernim susjedom, Obrador se sada mora nositi i s konzervativnom opozicijom, prije svega Strankom nacionalne akcije (PAN), čiji su se članovi pridružili organizaciji pod imenom Frena odnosno Nacionalnom frontu protiv AMLO-a (Andrésa Manuela Lópeza Obradora). Frena, koja Obradora optužuje za uspostavu "komunističke diktature" po uzoru na bivše predsjednike Bolivije i Venezuele Eva Moralesa i Huga Cháveza, od travnja ove godine vodi kampanju kojoj je cilj uklanjanje Obradora s vlasti putem demonstracija i sudskih tužbi, a seljaci iz Chihuahue s njima su, kako kažu, "uspostavili taktički savez" kako bi se izborili za vodu, ali to ne znači da su "jedni drugima u džepu". U jednoj reportaži u New York Timesu lokalni su farmeri novinarima rekli da oni "nemaju naklonost Obradorove vlade jer ne pripadaju siromašnoj radničkoj klasi u gradovima" iz koje se regrutira njegova izborna baza, dok su ruralna područja sjevera uglavnom uporišta konzervativne opozicije. I sam Obrador za sukobe u Chihuahui optužio je desnicu i "velike poljoprivrednike" te najavio da će nacionalno poduzeće za vodu Conaguau "očistiti od PAN-ovih ljudi".
Meksički problemi s vodom uvelike, međutim, nadilaze dnevnopolitička prepucavanja vlasti i opozicije, a navodni "komunistički diktator" Obrador teško da će se, s obzirom na neutralnu vanjsku politiku koja je tamo na snazi već desetljećima, odvažiti uhvatiti ukoštac s dubinskim problemima koji su doveli do ove krize, od klimatskih promjena pa do Sjevernoameričkog ugovora o slobodnoj trgovini (NAFTA), koji se također smatra jednim od uzroka problema u Chihuahui.
Kako navodi Victor Quintana, sociolog i član Obradorove stranke Morena, upravo je NAFTA jedan od vodećih političko-ekonomskih uzročnika vodne krize zbog toga što je trgovinski ugovor potpisan prije 25 godina rezultirao masovnom seobom ljudi u sušna pogranična područja zbog bavljenja poljoprivredom za američko tržište. Kako bi se mogli nositi s konkurencijom sa sjevera, poljoprivrednici pretjerano eksploatiraju vodne resurse, a ilegalno crpljenje vode postalo je lukrativan biznis odnosno organizirani kriminal, koji je ujedno i "najveći detonator nasilja" u Chihuahui, kaže lokalni istraživački novinar Ignacio Alvarado. Ukoliko vlada pribjegne jedinom zasad dostupnom rješenju, ustupanju rezervi kojima se napajaju gradovi, uz krizu vode u sjevernim ruralnim područjima eskalirat će i ona koja već godinama pogađa urbane centre Meksika.
Meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (Foto: Edgard Garrido/PIXSELL)
Prema podacima portala Climate Change News, gotovo milijun stanovnika prijestolnice nema nikakav pristup tekućoj vodi, naročito otkad je 2017. grad pogodio potres magnitude 7,1 stupanj. Brojna kućanstva vodu imaju samo jednom tjedno ili rjeđe, što je naročito problematično u kontekstu epidemije koronavirusa jer ljudi ne mogu obavljati elementarnu higijenu nužnu za smanjenje rizika od zaraze. Loša infrastruktura odgovorna je za činjenicu da Ciudad de México zbog curenja cijevi izgubi i do 40 posto ukupno potrošene vode, dok s druge strane u sezoni kiše ne iskorištava milijarde litara potencijalno upotrebljive vode. Štoviše, lokalni dužnosnici i sami priznaju da šteta od poplava ulica, podzemne željeznice i drugih prostora grad svake godine košta oko 230 milijuna dolara, čemu dodatno kumuje činjenica da je grad izgrađen na vulkanskom tlu i glini, zbog čega doslovno tone u tlo. Primjerice, trg i ulice oko jednog od najpoznatijih prijestolničkih spomenika, Anđela neovisnosti izgrađenog 1910., u međuvremenu su toliko potonuli da je uz bazu spomenika trebalo izgraditi još 14 visokih stepenica.
Ciudad de México izgrađen je na mreži kanala koje je nekada činilo više od 1300 jezera, na mjestu gdje su Azteci podigli grad za 300 tisuća ljudi. Danas šire područje grada nastanjuje više od 20 milijuna ljudi, a površinom se grad povećao stotinjak puta. Zbog suša uzrokovanih klimatskim promjenama ionako rahlo tlo izloženo je sve dubljem bušenju u potrazi za vodom, pa tlo postaje još poroznije, a grad tone sve dublje. Faktor koji praktički garantira da bi i meksički gradovi u budućnosti mogli iskusiti građanske nemire odnosi se pak na činjenicu da je pristup vodi oštro definiran klasnim statusom stanovnika, do mjere da ljudi koji žive u favelama uopće nemaju tekuću vodu, već je moraju sami tegliti strmim ulicama iz cisterni koje se neredovito pojavljuju. Taj posao, kako je primijećeno u jednoj reportaži Al Jazeere, u pravilu obavljaju žene, koje su prisiljene po cijele dane kod kuće čekati vodu jer se isporuka obavlja u roku od "tri do trideset dana". Ukoliko nikoga ne nađu kod kuće, cisterne odlaze pa stanovnice siromašnih kvartova zbog toga praktički ne mogu raditi izvan kuće. Uza sve to, ljudi u favelama vodu plaćaju deset puta skuplje nego oni koji žive u bogatim kvartovima.
Najmasovniji projekti gentrifikacije provedeni su upravo na lokacijama koje su u prošlosti obilovale izvorima vode, a stambene jedinice u takvim kvartovima opremljene su vlastitim cisternama s tisućama galona vode kojom njihovi vlasnici peru konje i automobile te zalijevaju vrtove.
Samo dvije godine nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda pristup pitkoj vodi priznala kao ljudsko pravo, Meksiko je pristup vodi uzdignuo na razinu ustavom zajamčenog ljudskog prava. U taj dokument unesen je amandman prema kojemu svaka osoba "ima pravo na dovoljnu količinu pristupačne, dostupne vode sigurne za upotrebu". U tom trenutku 13 milijuna Meksikanaca nije imalo pitku vodu, a osam godina kasnije još je jasnije da je u srazu s klimatskim promjenama to pravo praktički neprovedivo.
