Novosti

Politika

Bogu za plakati

Tko sve ne govori o Bogu i tko se sve ne poziva na njega? Među takvima su i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić i pojedini pripadnici Katoličke crkve koji nastoje rehabilitirati NDH i opravdati zločine 1990-ih. Zloupotreba Božjega imena govori o tome do koje je mjere društvo u Hrvatskoj urušeno, a crkvena hijerarhija zaluđena, ocjenjuju sugovornici Novosti

P6d2e3ivv1bmhbqryz23cjyd8ud

Ilustracija: Alem Ćurin

Bože, oprosti im, ne znaju što rade – riječi su bivšeg predsjednika HDZ-a BiH i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića koje je izgovorio nakon što je nekolicina aktivista prekinula njegovo predavanje pod nazivom ‘Bog iza rešetaka’ u kinodvorani zagrebačkoga Studentskog doma ‘Stjepan Radić’. Znajući itekako što rade, aktivisti su tim činom upozorili da je krajnje amoralno i nedopustivo da haški osuđenik Kordić, koji je odslužio dvije trećine od 25-godišnje zatvorske kazne zbog odgovornosti za pokolj u Ahmićima 1993. godine nad 116 bošnjačkih civila, među kojima i 11 djece, na predavanju pod pokroviteljstvom Studentskog pastorala i kapelana don Damira Stojića studentima govori o tome kako je u zatvoru upoznao Boga i kako mu je upravo on pomogao da na kraju bude oslobođen, a da se dosad nije ni javno pokajao ni ispričao obiteljima žrtava.

Da, moguće je da državne i crkvene institucije dopuštaju, odobravaju pa čak i propagiraju revizionizme, umanjivanje zločina u ndh, dodjeljivanje počasnoga doktorata Čoviću, svjedočenje Kordića o svom obraćenju bez pokajanja – kaže Jadranka Brnčić

‘Neka mi dragi Bog pomogne da sve što radim, radim na dobro čovjeka’, izjavio je pak sadašnji predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nakon što mu je rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras lanjskog lipnja dodijelio počasni doktorat za, između ostalog, značajna ostvarenja u političkom djelovanju. A to značajno političko i ostalo djelovanje uključuje i činjenicu da su u mostarskom poduzeću Soko od sredine 1993. do početka 1994., na osobni zahtjev tadašnjeg direktora Čovića, prinudno radili i zarobljenici zloglasnog logora HVO-a Heliodrom, o čemu su za Novosti krajem prošle godine svjedočili neki od bivših logoraša. Osim toga, uz Čovićevo ime vežu se nerazjašnjene okolnosti njegova naglog bogaćenja i optužbe za političko kadroviranje na mostarskom sveučilištu.

Otkako je 2014. Kordić izašao iz zatvora i uskoro postao student teologije, pripadnici desnog krila Katoličke crkve uporno nastoje umanjiti njegovu odgovornost za zločine, pri čemu se posebno ističe sisački biskup Vlado Košić, koji je sudjelovao i u zagrebačkom dočeku Kordića, kojega smatra ‘moralnom veličinom jer je na sebe preuzeo teret krivnje koja nije utemeljena na činjenicama’. Kordića je prije toga bio posjetio i u austrijskom zatvoru i u zatvorskoj kapelici za njega održao propovijed: ‘Svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom (…)’

Kordićevo predavanje u Studentskom domu na Savi, koje su aktivisti prekinuli povicima ‘ratni zločinac’, ministar uprave Lovro Kuščević komentirao je pak riječima da je on svoju zatvorsku kaznu odslužio i da ga stoga nitko nema pravo prozivati. No tu Kuščevićevu izjavu možemo promatrati i na način da taj viskorangirani član HDZ-a želi izuzeti od odgovornosti i politiku vlastite stranke koja je 1990-ih u BiH bila upletena u zločinačke rabote.

Promovirajući političko katoličanstvo, religiju bez morala, odgovornosti, sućuti i solidarnosti, dio hrvatskih crkvenih krugova pokušava ‘u ime Boga’ umanjiti, relativizirati ili opravdati zločine. Posljednjih godina svjedočimo da dio svećenstva ustrajno s oltara umanjuje ili čak negira zločin genocida počinjen u kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa se tako u zagrebačkoj Bazilici srca Isusova održavaju već tradicionalne mise za ustaškog poglavnika Antu Pavelića i to kao javni događaji. U istoj crkvi održavaju se i mise zadušnice za ‘35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH’, a zapravo za pripadnike vojnog vrha NDH koji su zbog ratnih zločina bili osuđeni na smrtnu kaznu i pogubljeni u jesen 1945. Na pitanje Novosti misli li da je NDH bila zločinačka tvorevina, pater Ivan Matić iz Bazilike srca Isusova 2016. godine kratko je odgovorio ‘ne’ i dometnuo da država ne može biti zločinačka, to može biti samo režim.

Zbog ograničenog novinskog prostora nećemo ulaziti u nabrajanje brojnih drugih slučajeva u kojima Božji poslanici, odnosno svećenici i biskupi u svojim propovijedima nastoje rehabilitirati ustašku državu i zločine koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskog naroda opravdati ljubavlju prema Bogu, kažimo tek da dio svećenika Katoličke crkve na tome radi još od 1990-ih i to bez ikakvih sankcija. Za primjer se poslužimo riječima patera Vjekoslava Lasića, poznatog po služenju misa za Pavelića, koji je 1997. u intervjuu Globusu izjavio: ‘Vjerujem da je Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sad s nevinom dječicom gledao Boga u lice.’ Ili: ‘NDH je bila dar Božji. U očima svih poštenih domoljuba NDH je i danas sveto ime. Njezino vrijeme jest sveto razdoblje, a 10. travnja sveti je datum za Hrvate.’

Fra Luka Prcela, prior splitskoga Dominikanskog samostana, veličao je pak NDH na misi koju je u svibnju 2016. prenosila javna televizija i zbog toga završio na prekršajnom sudu, ali nije kažnjen jer je sud smatrao da se radi o slobodi govora.

Bog nije ničiji privatni, ‘zatvorski’ posjed, nikakav samo hrvatski, pogotovo nikakav hercegbosanski bog Mars, nego Bog Isusa Krista koji se nalazi najprije u potlačenima, zarobljenima, ulogorenima, ubijenima – ističe fra Ivan Šarčević

- Bog i rat, kršćanstvo i kulturno-ideološki produkti državne moći, poput nacionalizma, ne mogu, izuzev kao suprotnosti, biti u istoj rečenici - kaže za Novosti Jadranka Brnčić, predavačica biblijske hermeneutike na zagrebačkom Teološkom fakultetu ‘Matija Vlačić Ilirik’.

Podsjeća da je već gotovo trideset godina u Hrvatskoj – a nije drukčije ni u Srbiji ni u pojedinim drugim zemljama u ‘umirućoj’ Europi ili Americi – prisutan iracionalan metadiskurs o ljubavi prema domovini. Naciji se, između ostalog, pripisuje visoka simbolička vrijednost, kakva se može mjeriti samo s religijom. Crkvena hijerarhija, prežući za etatističkom pozicijom, prihvaća i potiče spregu nacionalizma i kršćanstva, degradirajući ga u plemensku religiju te se, feudalizacijom društva, seli u područje zaštićenih političkih elita vladajuće klase.

- Da, moguće je, kao što vidimo, da državne i posebno crkvene institucije dopuštaju, odobravaju, organiziraju pa čak i propagiraju revizionizme, umanjivanje zločina počinjenih u NDH, dodjeljivanje počasnoga doktorata Draganu Čoviću, svjedočenje Darija Kordića o svom obraćenju bez pokajanja. Sve su to simptomi koji upozoravaju do koje je mjere društvo u Hrvatskoj urušeno, a crkvena hijerarhija zaluđena. Ljudi kojima je umjesto kruha za glodanje bačena kost nacionalizma, zaslijepljeni su toliko da ne zamjećuju opasno kreiranje lažne stvarnosti u kakvoj su zločini manje važni od ideologije, a žrtve od boga nacije. I sve to kako bi pripadnici elite gradili svoje karijere prema stvarnima ili simboličkim cjenicima u skupštinama, dekanatima, upravama, rektoratima, biskupijama, učvršćivali svoje pozicije i osnaživali međusobne veze, pritom razbolijevajući i uništavajući društvo. Sve je to toliko žalosno da je teško uopće i komentirati - govori Jadranka Brnčić.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović također već duže vrijeme upozorava na promociju različitih revizionističkih publikacija u prostorima Katoličke crkve. Revizionisti poput Romana Leljaka, Igora Vukića i Vlade Vladića u Božjim hramovima relativiziraju karakter ustaške države i razmjere zločina počinjenih u NDH. Svećenik Stjepan Razum, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, izjavio je svojedobno da je jedna strana u ratu bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše uz pomoć Nijemaca, a druga protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi.

Održavajući svete liturgije u sklopu komemoracija na Blajburškom polju od 2003. sve do nedavne zabrane koju su izrekle austrijske vlasti, najutjecajniji hrvatski biskupi također su u ime Boga uporno ponavljali mantru da je ondje stradala hrvatska vojska…

O licu i naličju Crkve u Hrvata nedavno je za portal Tačno.net nadahnuto pisao fra Drago Bojić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, pri čemu je, sasvim u skladu s ovom našom temom, naglasio: ‘Ne može se istodobno klanjati Bogu i Poglavniku, nazdravljati Hvaljen Isus i uzvikivati Za dom spremni!’

Za komentar o istodobnom klanjanju Bogu i zločinima zamolili smo profesora i svećenika don Antona Šuljića, urednika u Kršćanskoj sadašnjosti, koji nam je, nakon što je saslušao naša pitanja, kazao da nije zainteresiran za daljnji razgovor. O tome je li umjesno da ratni zločinac poput Kordića drži predavanja o Bogu poslali smo upit i Zagrebačkoj nadbiskupiji, no odgovor do zaključenja ovog broja nismo dobili.

No zato se profesor na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji i istaknuti intelektualac fra Ivan Šarčević zapitao uopćeno nije li paradoksalno da su upravo nevjernici ti koji se protive zloupotrebi Božjega imena i biblijskih, Božjih riječi ili, ako hoćemo, evanđelja i Isusovih riječi, od samih vjernika, svećenika i teologa. Radi se o jednom od najvažnijih vjerničkih i teoloških pitanja, kaže fra Šarčević za Novosti.

- Sva tri značenja Božjega imena, ontoteološko, personalističko i društveno-praktično, govore o tome kako mogu biti ta imena i zloupotrijebljena. I doista nema, kako je to filozof i teolog Martin Buber pisao, opterećenijeg imena u povijesti, imena koje se više zloupotrebljava od Božjeg imena. U to ime se ubijalo, činila se najgora zla, to je ime nečasno izgovarano, valjalo ga se po ljudskom blatu, pervertiralo do u đavolsko ime najvećeg neprijatelja i ubojice čovjeka. No Buber je jasan: kolika god bila zloupotreba, ne može se uvesti zabrana tog imena. Rekli bismo da Bog ne smije biti ušutkan nego mora doći do riječi - ističe fra Šarčević.

Domeće da smo s problematiziranjem Božjega imena dotaknuli mnoge važne stvari vjere i društva, pa tako i značenje teologije danas. Upravo nam se, kaže naš sugovornik, događa tolika zloupotreba Božjega imena i Božjih riječi jer nedostaju ispravni teološki uvidi.

- Podsjećam na jedan sjajni članak našega filozofa i teologa Stjepana Kušara, objavljen odmah 1997., dakle teksta pisana baš s iskustvom rata i zloupotrebe Božjega imena. Kušar govori o kušnjama paklenoga trojstva za govor o Bogu, za Božje ime, rekli bismo, o korisnom, jakom i zlom bogu - kaže naš sugovornik.

U našoj prepisci fra Ivan Šarčević o teologiji govori i u kontekstu Kordićeva studija teologije, ali i još nekih drugih. Ne bi se smjelo, nastavlja on, dogoditi da studij teologije nekom posluži kako će stečenim certifikatom, dakle teološkom diplomom, tobože stručnije začepiti usta ne samo nepodobnim, kritičkim teolozima ili nevjernicima, nego upravo da preko njegove teologije, kroz svoj govor on što više zašuti, a da preko njegova govora o Bogu, što riječ teo-logija i znači, Bog doista dođe do riječi, i to Bog koji nije njegov privatni, ‘zatvorski’ posjed, nikakav samo hrvatski, pogotovo nikakav hercegbosanski bog Mars, nikakav bog sebičnoga nacionalnoga oslobođenja, nego Bog Isusa Krista koji se nalazi najprije u potlačenima, zarobljenima, ulogorenima, ubijenima; konačno, da preko njegove kao i preko svake istinski biblijske i evanđeoske teologije do riječi, do oslobođenja iz ropstva ‘hrvatske šutnje’ dođu žrtve, u Kordićevu slučaju najprije ahmićke, ali i sve one koje su stradale u ime boga njegova naroda, odnosno u ime boga u kojega je on ‘iza rešetaka’ povjerovao.

- Ovo govorim i zato što je u nas pomama ne za ozbiljnim studijem teologije, nego za besramnim i preuzetnim brbljanjem o Bogu, o vjeri, o obraćenju. Pa tko sve ne govori o Bogu i tko se sve ne poziva na njega? Sad i nacionalistički političari i dežurni analitičari, nekakvi politički obraćenici, govore o Bogu. Njih i biskupi i svećenici znaju uvažavati više od svojih svećenika koji se s poštovanjem ophode s Božjim imenom - dodaje fra Ivan Šarčević.

U šutnji bi trebalo, zaključuje, postaviti najteža pitanja: onog vlastitog smisla, naše bezgrešnosti i smisla države-boga na čiji oltar od davnina, preko Bleiburga i Herceg-Bosne sve do danas, izopačeni svećenici nacionalnog žrtvuju Božju djecu.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više