>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Igor Lasić

Bojan Nonković: Radnička prava tiču se svih u društvu

Ne sumnjam da će zeleno-lijeva koalicija na suvisao način obrađivati teme u vezi radničkih prava. Ali da bi ‘teme’ dobile svoju realnu utemeljenost, treba surađivati s onim akterima koji na terenu organiziraju radnike

Pitanje radničkih prava izbilo je ovog proljeća, u okviru protukriznih mjera, iz zadnjeg u barem, pa, drugi plan javne pažnje. Kakvim vidite taj proces, govoreći o proboju same teme?

U odgovoru na krizu prouzrokovanu pandemijom fokus je bio na pomoći poduzetnicima kako bi im se olakšalo poslovanje. Pitanje radničkih prava bilo je sekundarno, što je možda i dobro jer kada su u javnosti radnička prava u fokusu, to obično znači da su pod udarom. Tretman ove teme u medijskom polju odražava i odnos snaga rada i kapitala koji je jako asimetričan u korist potonjeg. Što se tiče generalnog odgovora gospodarstva na krizu, bilo je riječi o izmjenama Zakona o radu, ali to su bili više probni baloni nego ozbiljni pokušaji. I u tom slučaju bilo je očito kako prioritet nije bio zaštititi kvalitetu radnih mjesta i života radnika, već interes poslodavaca. To je došlo do izražaja već u činjenici da u pripremu prijedloga zakona nisu bili uključeni predstavnici radnika i njihovih organizacija.

Najnoviji aspekt radnopravne problematike tiče se mogućnosti skraćenja radnog vremena. Što su tu eventualni pozitivni momenti, a što negativni?

Mjera skraćivanja radnog vremena sastoji se od mogućnosti da poslodavac smanji radno vrijeme radniku za do 40 posto i da za to smanjenje dobije odgovarajuću kompenzaciju od države. Ova mjera je i prije korona-krize bila dostupna poslodavcima, ali je do sada u nju uključen mali broj radnika. Ciljane skupine za ovu mjeru su radnici kod poslodavca u poteškoćama, odnosno radnici stariji od 50 godina koji iz različitih razloga ne mogu u potpunosti ispunjavati zahtjeve radnog mjesta. Iz te perspektive, mjera može biti zanimljiva kao mjera očuvanja i poticanja zapošljavanja težezapošljivih skupina radnika. Svako skraćivanje radnog tjedna koje ne utječe negativno na materijalna i druga prava može biti pozitivna vijest za radnike, ali zbog malog obuhvata i ograničenog roka primjene ova mjera nema potencijal dugoročnijeg djelovanja u tom smjeru.

Dosta se raspravljalo i o pitanju rada nedjeljom, s različitim interesima u pripadajućem ekonomsko-političkom polju. Kako vi komentirate raspravu u vezi toga?

Rasprava koja se vodila o pitanjima rada nedjeljom bazirala se na pitanjima kao što su: je li Stožer civilne zaštite od pitanja ‘struke’ prešao na ‘politiku’, hoće li se HDZ-ovim zabranama i najavama ograničavanja rada nedjeljom uspjeti dodvoriti Crkvi i desno-konzervativnim biračima, i općenito na sukobu ideološko-vrijednosnih paradigmi koje bi se mogle svesti na dilemu ‘vrijeme s obitelji’ ili ‘poštena plaća za rad’. Pritom se nije baš raspravljalo o konceptu odmora. Odmor nije samo vrijeme kada radnici ne rade, već vrijeme kada ostvaruju interakcije s obitelji, prijateljima, bave se svojim hobijima i interesima, vrijeme koje je nužno za čuvanje njihovog zdravlja. Imajući u vidu ove aspekte, nije svejedno hoće li radnik imati slobodan dan kada i većina drugih ljudi ili će imati slobodno vrijeme kada svi ostali rade. Uvođenje neradne nedjelje bilo bi dobro za radnike, ali treba paziti da se to ne svede na političke bodove za pojedine političke opcije i da se pažljivo ograniči mogućnost manipulacije od strane poslodavaca. Isto vrijedi i za godišnji odmor. Za vrijeme ove krize neki poslodavci zloupotrebljavali su institut godišnjeg odmora tako što su radnike upućivali na godišnji odmor za vrijeme karantene. Tako provedeno vrijeme ne može se smatrati adekvatnim odmorom. Isto tako, u Zakonu o radu imamo i institut preraspodjele radnog vremena, kada radnici u jednom razdoblju rade duže, a u drugom kraće od punog radnog vremena. U ovim preraspodjelama radnik nerijetko bude zakinut tako da u prosjeku radi dulje od punog radnog vremena. Kada je riječ o rasporedu radnog vremena, većina radnika bira predvidljivost i stalnost u odnosu na mijenjanje radnog vremena i smjena rada. Sve ovo trebali bismo uzeti u razmatranje kada govorimo o neradnoj nedjelji.

Nadalje upada u oko da se nije dogodilo ništa po primjedbama da su javne financijske potpore za radničke plaće isplaćivane poslodavcima, i to bez kontrole korištenja tog novca, umjesto direktno radnicima. O čemu je tu zapravo riječ?

Cijela paradigma ekonomske i socijalne politike u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas jest da država treba stvoriti uvijete za profitabilno poslovanje poduzeća, a ostali ciljevi, kao što je poboljšanje ekonomskog položaja stanovništva, trebali bi proizaći iz ovog prvog. Zato ne čudi da su mjere postavljene tako da idu na direktne subvencije i olakšavanje poslovanja poslodavcima. To ‘olakšanje poslovanja’ nerijetko poprima oblike direktnog napada na interese većine radnog stanovništva, kao kada se ide u promjene radnog zakonodavstva na štetu radnika. Nažalost, u Hrvatskoj do sada nije postojao relevantan politički subjekt koji bi artikulirao suvisle prijedloge u smjeru direktnih potpora radnicima i stanovništvu, a da bi imao nekog ozbiljnijeg utjecaja. Možda se takva situacija donekle promijeni na izborima, ako zeleno-lijevi akteri ostvare značajniji iskorak. Isto tako, sindikati su, uz relevantno i artikulirano protivljenje napadima na razinu radničkih prava, zakazali u proaktivnom postavljanju ciljeva, što je velika šteta.

Čitava ta tema, s obzirom na izvjesnost produbljivanja krize, kao i njezin specifični ekonomski karakter, ima potencijal daljnjeg širenja borbe za radnička prava. Što očekivati?

Što se tiče mainstream političkih snaga, ne treba očekivati značajnije otklone od dosadašnje prakse. To znači fokusiranje primarno na pomoć poslodavcima, uz balansiranje, ako je riječ o mudrijim varijantama te politike, kako se ne bi prejako udarilo na široke slojeve stanovništva. Mogućnost većih promjena vidim ako se na nivou EU-a i globalno promijene politike u smjeru nekih kejnzijanskih tendencija, što vidimo sada kroz francusko-njemački prijedlog bespovratnog kriznog fonda. Tada bi se naša politika vjerojatno prilagodila novim vjetrovima i spremno ukrcala na taj vlak u nadi da će se ogrebati za koji euro. Svatko koga ne zadovoljava takvo stanje, trebao bi prestati gajiti nadu da će se ozbiljnija promjena dogoditi sama od sebe. Treba aktivno raditi na jačanju organiziranja. Pitanje radničkih prava iz očitih razloga je jedno od ključnih pitanja koje se tiče baš svih aktera u društvu. Ne sumnjam da će zeleno-lijeva koalicija, ukoliko ostvari određenu izbornu relevantnost, na suvisao način obrađivati ove teme. Ali da bi ‘teme’ dobile svoju realnu utemeljenost, treba surađivati s onim akterima koji na terenu organiziraju radnike. Ta suradnja nikada nije jednosmjerna ni lagana, ali je ključna ukoliko se želi iskoračiti iz granica medijskog polja i utjecati na ozbiljne promjene.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1