Novosti

Kultura

Bojan Radanović: Zanimaju me mali ljudi

Nakon projekcije "Fendera" u Nišu prišla mi je jedna žena, vidjelo se da je baš dirnuta. Zbog toga se bavim filmom. Da ispričam priču i da se dogodi taj transfer emocije

Large razgovor bojan radanovic

(foto Privatna arhiva)

Autori kratkih igranih filmova nisu često u centru pažnje široke javnosti unatoč tome što dobivaju priznanja i, još važnije, prikazuju kakvo je stanje u društvu. Jedan od takvih autora je Bojan Radanović čiji je film "Fender", koji govori o odnosu oca i sina koje je razdvojio rat 1990-ih, prikazan na Zagreb Film Festivalu (ZFF).

Kako je došlo do filma?

Priča za "Fender" nastala je iz kreativne blokade. Za diplomski film na master studiju iz režije imao sam sasvim drugu priču s kojom sam se mučio jer u njoj nije bilo puno meni bliskog. Na kavi sa svojim mentorom Zrinkom Ogrestom rekao sam da bih promijenio temu. Za potrebe ispita, 2019. snimio sam film "Slova" koji prati prvi susret sina i oca nakon više od 25 godina, kad ih je razdvojio rat. Profesor Ogresta, koji mi je na akademiji bio velika podrška s obzirom na teme kojima se bavim, rekao mi je: "Dosta si u tom filmu posadio, pokušaj iz toga nešto izvući." Onda sam se sjetio intervjua s piscem Zoranom Žmirićem o njegovom romanu "Pacijent iz sobe 19" u kojem je opisao kako su on i njegova generacija 20-godišnjaka, čije su preokupacije do tada bile rock glazba, koncerti i sviranje u bendovima, otišli u rat. Naslov intervjua je glasio "Jedan dan držiš remen Fendera, drugi dan kalašnjikova". "Fender" je svojevrsni prequel "Slova", ali se ne radi doslovno o istim likovima. Iz filma o susretu koji se nikad nije dogodio nastao je film o gitari koja nikad nije kupljena.

S obzirom na to da se radnja odvija u zapadnoj Slavoniji u kojoj ste rođeni i proveli djetinjstvo, koliko u filmu ima i vašeg iskustva?

Kao svaka priča, i ova je kompilacija mojih i tuđih iskustava. Roditelji su mi se razišli nekih desetak godina prije rata, tako da on nije uzrok razbijanja moje obitelji, ali mnogima jeste. A kako sam iz Nove Gradiške, u selu Medari koje se spominje u filmu i koje je nastradalo u "Bljesku", moji su roditelji, kao i lik iz filma, doista imali kumove. Na svu sreću, izbjegli su taj nemili događaj jer su selo napustili par godina prije. Bilo da autoru nešto dolazi iz podsvjesnog ili svjesnog, u filmovima ništa nije slučajno. A ja par puta godišnje odem u rodni kraj. I u njemu se, za razliku od ranije, duže zadržim. Ostanem po dva-tri tjedna, skoro čitav mjesec. To područje na mene djeluje inspirativno i tamo imam mir za rad na scenariju. Htio to priznati ili ne, većinu svojih filmova posvetio sam Slavoniji.

Jeste li imali potrebnu podršku za svoja ostvarenja i koliko je bilo teško naći glumce?

Prve filmove radio sam "gerilski", u udruzi Blank koju je osnovao Dario Juričan. On i kolega Igor Jelinović, koji sada vodi udrugu, puno su mi pomogli da stanem na filmske noge. U Blanku sam upoznao Maju Gros koja je odlična producentica, ulijeva mi povjerenje i sigurnost i mislim da smo čvrst oslonac jedno drugome. "Fender" je bio diplomski film i mojim suradnicima, snimatelju Luki Čižmaku i montažerki Eleni Radošević, a za razliku od ispitnih, diplomski ima nešto ozbiljniji budžet jer tu pomaže HAVC. Dok radim na scenariju, imam predodžbu tko bi mi za koju ulogu odgovarao. Imao sam sreću da su svi pristali. Čak i moj sin Andrej koji me, koliko god subjektivno zvučalo, jako iznenadio. Prvi je put u životu stao pred kameru, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva.

A ostatak glumačke postave?

S Anjom Matković odlično surađujem već niz godina. Postali smo prijatelji. Radi se o uistinu jako talentiranoj glumici koja spada u kategoriju karakternih. Frano Mašković i ja na "Fenderu" smo prvi put surađivali, a uočio sam kako on i Anja odlično funkcioniraju kao tandem. On je baš pun pogodak za ovu ulogu. Donio je emociju koju sam htio prenijeti. Alanu Katiću, Erni Rudnički i Radi Radoloviću i ostalim članovima ekipe zahvalan sam i sretan što su svi pristali na projekt.

Zašto je važno snimati filmove koji govore o naslijeđu ratova 1990-ih kroz priče malih ljudi?

To je tema koja i dalje opterećuje čitavo društvo pa je neminovno da se reflektira i na filmsko stvaralaštvo. Nažalost, mnogi segmenti društva na ovim prostorima ne čine gotovo ništa da se stvari relaksiraju. Nerijetko rade baš suprotno. Za razliku od njih, zanimaju me, kako ste rekli, mali ljudi. Na meni kao redatelju nije da se bavim kontekstom i dociram objašnjavajući povijesne ili društvene događaje. Nakon što gledatelj vidi priču o pojedincu, nekoj obitelji, neka sam uvidom u njihovu sudbinu, po vlastitoj savjesti, donese sud o kontekstu, odnosno prilikama u određenom periodu. Za film je uvijek korisnije da otvara pitanja, a ne da sugerira odgovore.

Kakav je bio dosadašnji festivalski život "Fendera" i kako su u tom smislu prošli "Slova" i "Prije mraka"?

S obzirom na to da je u festivalskoj distribuciji tek nekoliko mjeseci, zadovoljni smo brojem festivala na kojima je "Fender" igrao. Svjetska premijera bila je na Martovskom festivalu u Beogradu, a hrvatska na Danima hrvatskog filma. Prikazan je u studentskoj kategoriji na festivalu u Herceg Novom, a dobili smo nagradu Srebrna desetka na Festivalu diplomskog filma u Nišu. Bio je i u posebnom programu 57. Filmskih susreta, također u Nišu. Tu nema natjecateljske kategorije za kratke filmove, ali sam izuzetno počašćen što ga je selektor Dejan Dabić odabrao jer se radi o velikom i poznatom festivalu. Nedavno sam dobio obavijest da je primljen i na Filmski Front u Novom Sadu, ali onamo nisam uspio otići jer je u istom tjednu prikazan na ZFF-u. I za "Fender" i za prethodne filmove, "Slova" ili "Prije mraka", primijetio sam dobre reakcije publike. Nakon projekcije u Nišu prišla mi je jedna žena i rekla kako je prije rata poznavala neku obitelj iz Kutine, s kojom sad više nema kontakata. Vidjelo se da je baš bila dirnuta. Zbog toga se bavim filmom. Da ispričam priču i da se dogodi taj transfer emocije. Kad vas film natjera da se bar malo pomjerite u kino sjedištu, uspio sam i više mi ne treba.

Koliko su festivali kao što je ZFF važni za razvoj domaćeg filma? A platforma croatian.film?

ZFF je vrlo važan, pogotovo ako debitirate s dugometražnim igranim filmom jer je fokus na autor(ic)ama koji dolaze s prvim ili drugim filmom. Od velikog značaja je i festivalski program Kockice posvećen domaćem kratkometražnom igranom filmu. Platforma puno znači svima nama kojima je kratkometražni film zasad jedini opus, ali i gledateljima da se upoznaju s tom formom. Često su me prijatelji i poznanici znali pitati: "Dobro, gdje mi možemo vidjeti te tvoje filmove?" Sad ih imam kamo usmjeriti.

Kakvi su vam planovi?

U pretprodukciji sam dugometražnog igranog filma radnog naslova "Pushback", za što smo dobili sredstva HAVC-a na natječaju za razvoj projekta. Radnja prati odvjetnicu koja zastupa migrantsku obitelj i vodi borbu sa sustavom. Isti taj sustav ona krivi za maltretiranje svog oca, skoro trideset godina prije. Borbom za unesrećenu migrantsku obitelj čini ono što kao djevojčica nije mogla učiniti za svoju. Ovaj put relacija je kći – otac. I opet Slavonija. Glavnu ulogu tumači Anja Matković, a producentica je Maja Gros. Produkcijska kuća je Toro laboratorij Roberta Tomića Zubera, također producenta u ovoj priči.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više