Preko 6,7 milijuna birača moći će na parlamentarnim izborima u Srbiji, koji će se održati 21. lipnja, odabrati 250 zastupnika novog saziva Narodne skupštine s 20 izbornih lista. Isti broj izbornih lista birači su imali pred sobom i na prošlim parlamentarnim izborima koji su održani 2016. godine. I tada je u biračke popise bio upisan isti broj birača, a glasalo je njih skoro 3,8 milijuna, odnosno oko 56 posto.

Kuriozitet je ovogodišnjih izbora to što će se s posebnom pažnjom pratiti koliko će birača na njima glasati jer je skupina opozicijskih stranaka okupljena u Savezu za Srbiju odlučila bojkotirati izbore pa će se njihov (ne)uspjeh mjeriti brojem birača koji su glasali. Pojedini lideri SzS-a najavljuju da će zbog njihovog poziva na bojkot na ovogodišnjim izborima glasati oko milijun birača manje nego na prošlim. Od tog broja ne odustaju ni nakon što se bojkot-opozicija prepolovila od prošle jeseni, kad je izborni bojkot najavljen i kad ga je načelno podržao veći broj opozicijskih stranaka i građanskih pokreta. Od tvrdnje da će izbore bojkotirati svih milijun birača ne odustaju ni nakon što izborne ankete već neko vrijeme pokazuju da bi SzS, da izađe na izbore, dobio sedam do osam posto glasova (oko 300 tisuća birača), pa svoje procjene očito ne grade samo na biračkoj podršci koju trenutno imaju, već i na procesima koji se odvijaju u stanovništvu i biračkom tijelu Srbije. Kako se naime ukupni broj stanovnika i broj punoljetnih građana Srbije s pravom glasa stalno smanjuje (u proteklih desetak godina za oko pola milijuna), i broj onih koji glasaju na izborima u stalnom je opadanju (oko 400 tisuća u proteklom desetljeću). Istovremeno, broj upisanih u birački popis vrti se oko 6,7 milijuna jer svi državljani Srbije ostaju upisani bez obzira na to da li u Srbiji stalno žive i borave. Zbog tog procesa koji stalno traje samo je pitanje vremena kad će postotak izlaznosti na srpskim parlamentarnim izborima i bez bojkota pasti ispod 50 posto. Međutim, procjene su da u Srbiji trenutno živi oko 5,5 milijuna birača s pravom glasa, pa čak ako se i ostvare najave SzS-a da će na izborima glasati tek oko 2,8 milijuna njih, i tada će postotak izlaznosti zapravo biti preko 50. To je pak više nego dovoljno da budućoj vlasti osiguraju izborni legitimitet, koji je glavni cilj bojkota što ga zagovara SzS.

Usto, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da oko 1,5 milijuna srpskih birača ne podržava sadašnju vlast Vučićevih naprednjaka i Dačićevih socijalista i njihovih koalicijskih partnera, ali i da se barem polovina njih protivi bojkotu izbora jer se ne želi odreći svog prava glasa. Zato je bojkot izbora, još otkako je proglašen, bio osuđen na poraz. Na prošlim parlamentarnim izborima Vučićev SNS (48 posto) i Dačićev SPS (11 posto) zajedno su osvojili oko 60 posto glasova birača, a ankete govore da će i na ovim izborima osvojiti barem isto toliko (vjerojatno i više od toga), pa bojkot ne može poništiti činjenicu da će zajedno opet dobiti preko 2,2 milijuna biračkih glasova (na prošlim izborima SNS je dobio preko 1,8 milijuna, a SPS preko 400 tisuća).

Stranke koje su nakon prošlih izbora ostale u opoziciji zajedno su, bez Šešeljevih radikala, dobile oko 900 tisuća glasova, a izborne ankete pokazuju da su neke među njima u međuvremenu ostale bez biračke podrške koju su imale, ali i da se ukupna podrška birača tom dijelu opozicije donekle istopila, iako se uglavnom preselila opozicijskim strankama koje su u međuvremenu osnovane. U situaciji u kojoj je opozicija između dva izborna ciklusa izgubila dio biračke podrške, bojkot izbora mogao je eventualno naštetiti vladajućima samo ako bi se za njega odlučile sve opozicijske stranke i ako bi pritom mobilizirale ne samo svojih oko 900 tisuća birača, nego i sve one do 1,5 milijuna birača koji su protiv vlasti Vučićevih naprednjaka i Dačićevih socijalista. No u takav ishod većina opozicijskih stranaka nije povjerovala: rezultat je da su se neke među njima odmah odlučile izaći na izbore, a dio njih se na to odlučio netom prije izbora. I dok će Đilasova Stranka slobode i pravde, Jeremićeva Narodna stranka, Lutovčeva Demokratska stranka i Obradovićeve Dveri kao članice SZS-a bojkotirati izbore, na njima će nakon svega sudjelovati Trifunovićev Pokret slobodnih građana, Udružena demokratska Srbija u kojoj se okupila široka koalicija stranaka i bivših parlamentarca DS-a i SDS-a, koalicija manjinskih stranaka koju predvodi Jovanovićev LDS, Radulovićeva Dosta je bilo i koalicija Živkovićeve Nove stranke i Zelene stranke, koje računaju na podršku uglavnom istog dijela biračkog tijela koje SZS poziva na bojkot.

Zbog toga je početak izborne kampanje ponajprije obilježen sukobom između opozicije koja bojkotira izbore i one koja na izbore izlazi. Najžešći sukob izbio je između SzS-a i PSG-a, nakon što je Trifunovićev pokret odustao od bojkota i odlučio izaći na izbore jer je procijenio da je ‘bojkot mrtav’. Bivši srpski predsjednik Boris Tadić, čiji je SDS ostao pri bojkotu parlamentarnih izbora, ali zajedno s PGS-om i Novom strankom izlazi na izbore u beogradskoj općini Vračar i u još ponekim lokalnim jedinicama, o tome kako je došlo do sukoba među opozicijskim strankama u intervjuu Blicu je rekao: ‘Nametanjem jednoumlja unutar opozicije, koje je uvek podrazumevalo implicitnu pretnju da će biti napadnut kao izdajnik svako ko bude imao drugačije mišljenje ili se bude usudio da bira drugačiji put, bez obzira na to što je ka istom cilju. Pritom, upravo oni koji su nametali takvo jednoumlje su prvi odstupali od prvobitnih dogovora, a odluke donosili jednostrano, preuranjeno i neodgovorno. Pasivizacija kampanje bojkota na republičkom nivou i neusaglašavanje u vezi s bojkotom lokalnih izbora je daleko više oštetilo jedinstvo opozicije nego odluka PSG-a da izađe na republičke izbore. Takva odluka PSG-a je bila zapravo samo posledica prethodnih neodgovornih odluka bojkot opozicije. Međutim, tek posle izbora će biti jasni motivi svih odluka koje su se donosile.’

Već sada je jasno da će najveći gubitnik zbog bojkota biti Demokratska stranka, čije se vodstvo odlučilo bojkotirati izbore iako se velik broj njegovih članova i lokalnih organizacija tome protivio, zbog čega se nastavio proces raspadanja donedavno najmoćnije srpske stranke i to nakon što je prije nekoliko mjeseci iniciran proces njezinog ponovnog ujedinjavanja i okrupnjavanja, u kojem je sudjelovao i Tadićev SDS. Ni o zbivanjima u Lutovčevom DS-u i njihovim uzrocima Tadić više nema dvojbi. Na upit novinara Blica kako komentira dešavanja u DS-u – raspuštanje odbora, krivične prijave, saslušanja, optužbe da se radi protiv stranke, a za Vučića… – Tadić odgovara: ‘Pa i te podele unutar DS-a su generisane nametanjem jednoumlja u opoziciji i pogrešnom koncepcijom bojkota od samog početka i neodgovornom odlukom o bojkotu lokalnih izbora, što ugrožava opstanak infrastrukture te stranke, kao i svake druge. I upravo zato su najveći zagovornici bojkota i lokalnih izbora bile pre svega stranke koje ni nemaju lokalnu infrastrukturu. A najveći zagovornici bojkota republičkih izbora, sledstveno tome, stranke koje nemaju organizaciju na nacionalnom nivou. DS rizikom sopstvenog opstanka plaća cenu postavljanja kao prioriteta saradnju s takvim strankama i upravo to je izazvalo izuzetne unutrašnje tenzije u DS-u. Odluka o bojkotu i lokalnih izbora će najverovatnije naneti mnogo više štete opoziciji, dovodeći do podela i unutar opozicije i unutar opozicionih stranaka, nego što će naneti štetu režimu. Dešavanja u DS-u su i izraz borbe za demokratiju, ne samo unutar te stranke, nego i cele opozicije. A bez povratka demokratije u DS, nema ni stvarne borbe za demokratiju u Srbiji.’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.