>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Borbena ponoćka

Pa sam je nadbiskup rekao, dan ranije, u božićnoj poslanici. Evo, tu, samo trenutak… dakle: ‘Mene zaista žalosti kad čujem da je netko samo zbog svojih sklonosti doživio nasilje. To nije put, ali s druge strane, moramo voditi računa o dobrobiti djece’, bla-bla…

Gospodine Dežuloviću, molim vas, ovo nije smiješno. Na snimku nadzorne kamere jasno se vidi izbrijani muškarac krupnije građe kako ulazi u đakovačku katedralu. Jeste li to vi?

- Jesam.

- Jeste? Vrlo dobro, ovo će biti lakše nego što sam očekivao. Što vam je ono u rukama, gospodine Dežuloviću? U ovom zamrznutom kadru jasno se vidi da nosite nešto poput…

- Plastični dječji pištolj na vodu i bejzbol palica.

- Bejzbol palica? Odakle vam bejzbol palica?

- Kupio sam je toga poslijepodneva.

- Što će vam na Božić bejzbol palica, gospodine Dežuloviću? U Hrvatskoj se slabo igra bejzbol. Naročito noću, naročito na Božić.

- Naravno da ne. Bejzbol palice, to svatko zna, u Hrvatskoj i ne služe za bejzbol. Inače bi se prodavale u trgovinama sportske opreme, a ne na adventskim sajmovima, na štandovima s plastičnim dječjim pištoljima na vodu.

- Molim vas, sačuvajte svoje duhovitosti za novine u kojima radite. Priznajete dakle da ste s bejzbol palicom ušli na ponoćku u đakovačku katedralu?

- Da.

- Priznajete li onda i ostale navode iz policijskog izvješća?

- Da. Odnosno ne. Izvješće je djelomično netočno i tendenciozno.

- Možete li onda svojim riječima opisati što se točno dogodilo nakon što ste ušli u katedralu?

- Naravno. Kao prvo, smiješne su optužbe da sam dječjim pištoljem otrovao krstionicu sa svetom vodicom. Tu sam samo napunio pištolj. Kao drugo, nije točno da sam odmah nakon toga napao okupljene vjernike. Samo sam odgurnuo nekoliko osoba koje su mi htjele oduzeti pištolj i palicu. Ona časna sestra pala je u naguravanju sasvim slučajno, nikad ne bih nasrnuo na žensko ljudsko biće, pa i onda kad nije biološki ostvareno kao žena. Meni je žena čak i ona fertilna ženska osoba koja svojim izborom i svojim razlozima odbije produžiti vrstu.

- Molim vas, poštedite ovaj sud svojih rodnih teorija. Nakon naguravanja na ulazu potrčali ste prema oltaru vitlajući palicom i vičući, citiram, ‘jebem vam…’…

- To je, naravno, točno.

- Molim vas da me ne prekidate.

- Nema potrebe za eksplicitnim citatima, ovaj spis će sutra čitati djeca i mladi, neiskvareni studenti prava. Tim više što priznajem da je taj dio izvješća točan. Da, osim onog dijela u kojemu se tvrdi da sam psovao svetog Antu. Nikad nisam niti bih psovao svetog Antu. Sveti Ante je bio babin svetac, on je član familije. Ostalo je sve točno.

- Vrlo dobro. Što je onda bilo? Došli ste do oltara i…?

- Palicom sam razbio stalak sa Svetim pismom, raspelo, kalež, svijećnjak, uglavnom počistio sam oltar. Nadbiskup je onda krenuo prema meni zajedno s još jednim svećenikom. Tu sam mu zalijepio šamar. Onaj svećenik odmah je pobjegao, a prema oltaru su krenuli neki muškarci iz prvog reda katedrale. Uhvatio sam monsignora za štolu i uperio prema njima pištolj, pa su se povukli.

- Onda ste nadbiskupa udarili zatvorenom pesnicom…?

- U glavu, da. Mislim da sam ga udario dva ili tri puta prije nego što je pao.

- Je li točno da ste ga udarili nakon što je pao na pod?

- Koliko se sjećam, jesam. Nogom u stomak, ne više od osam puta. Dok sam ga tako cipelario jedan mlađi svećenik i jedan krupniji muškarac napali su me s leđa. Riješio sam ih bejzbol palicom iz okreta po nogama i pali su na tlo. U tom trenutku monsignor je iskoristio priliku i pokušao pobjeći u sakristiju. Dohvatio sam ga za haljinu i povukao nazad, a on se okrenuo, ogrebao me noktima i raskrvario po licu. Tu sam potpuno popizdio.

- Čekajte, vi ste popiz… vi ste se naljutili?!

- Da, znam kako zvuči, ali nemate pojma… nadbiskupovi nokti su smrtonosno oružje. Ne znam jeste li primijetili, ali svećenici iz nekog razloga ne režu nokte. Skoro mi je oči iskopao. Popizdio sam i udarao ga čime sam i kako stigao. Drškom plastičnog pištolja, palicom, rukama, nogama… čak sam s poda dohvatio Bibliju i njome ga izlupao po glavi. Pokušavao mi je nešto reći, ali nisam ga ništa razumio. Mislim da mu je ostao samo jedan zub. Onda sam osjetio tupu bol u potiljku i dalje se više ništa ne sjećam.

- Gospodine Dežuloviću, što nakon svega imate reći u svoju obranu?

- Samo to da sam reagirao kao otac, kao roditelj, zbog dobrobiti naše djece.

- Zbog djece?!?

- Tako je. Vidite, mene zaista žalosti kad čujem da je netko samo zbog svojih sklonosti doživio nasilje. To nije put, ali s druge strane, moramo voditi računa o dobrobiti djece.

- Oprostite, ali to nitko razuman ne može razumjeti.

- O, može, naravno da može. Vidite, ja osobno zaista nisam ni protiv koga, poštujem dostojanstvo svake ljudske osobe, i apsolutno mi je neprihvatljivo da netko trpi nasilje samo zato što ima takve sklonosti. Osim, jasno, ako to baš prakticira u javnosti i izaziva tu istu javnost, onda mogu razumjeti nasilje. Ponavljam, ne odobravam, ali mogu razumjeti.

- Rekli ste, ‘takve sklonosti’? Kakve sklonosti?

- Pa perverzne, nastrane, jasno.

- Hoćete reći da nadbiskup Hranić ima nastrane sklonosti?

- No, zaboga, pa to nije nikakva tajna.

- Kakve to, hm, perverzne sklonosti?

- Molim lijepo, jedna je stvar kad netko kaže kako ga žalosti kad čuje da je netko samo zbog svojih sklonosti doživio nasilje, i kako mu je apsolutno neprihvatljivo da netko trpi nasilje samo zato što ima takve sklonosti, i kako može razumjeti nasilje ako takva osoba to baš prakticira u javnosti i izaziva tu istu javnost. To je, kažem, jedna stvar: i sam sam to maloprije rekao. Ali kad je takvo nasilje – dakle nasilje nad osobama koje svoju sklonost prakticiraju u javnosti, i tako izazivaju tu istu javnost – sklon razumjeti netko tko i sam svoju sklonost prakticira u javnosti, to je, oprostit ćete, prilično perverzna sklonost.

- Odakle vam to da nadbiskup Hranić…?

- Pa sam je rekao, dan ranije, u božićnoj poslanici. Evo, tu, samo trenutak… dakle: ‘Mene zaista žalosti kad čujem da je netko samo zbog svojih sklonosti doživio nasilje. To nije put, ali s druge strane, moramo voditi računa o dobrobiti djece’, bla-bla, ‘ja osobno zaista nisam ni protiv koga, poštujem dostojanstvo svake ljudske osobe’, bla-bla, ‘i apsolutno mi je neprihvatljivo da netko trpi nasilje samo zato što ima takve sklonosti, osim ako to baš prakticira u javnosti i izaziva tu istu javnost; onda to mogu – ne odobravam – ali mogu razumjeti’. Završen citat.

- I to je po vama opravdani razlog za divljački napad?

- Ne, zaboga, ja ga uopće ne opravdavam. Nikad nisam rekao da je to opravdani razlog, samo da je razumljiv.

- Oprostite, vi hoćete ovaj sud uvjeriti da ste nadbiskupa Hranića fizički napali zbog toga što…

- …zbog toga što svojim razumijevanjem javno potiče na nasilje, da.

- Zanimljivo. Koga je to, molit ću, monsignor potakao na nasilje?

- Pa evo, na primjer, mene.

1/2