>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Braća Starostin

Trojica braće Starostin su u Lubjanku primljeni marta 1942, da bi kasnije, kako koji, bili upućeni u logore. Optuženi su za antisovjetsku djelatnost. U novembru iste godine, pod istom optužbom, pridružio im se i Aleksandr, drugi po starosti, koji je uhapšen kao vojnik Crvene armije

E, šta je sve radio Staljin i oni njegovi: zatvorili su četiri rođena brata, sva četiri su bila fudbaleri, jaki igrači, svi dopali logora, po deset i više godina. Nije šala bio Staljin, opasan ka zmija i ka bijesan pas zajedno.

Ovako je nekako jednome od rođaka govorio moj rođak Meho Eminović, možda šezdesete godine. Kažem nekako i možda, jer sam Meha vidio samo jednom i sve što sam upamtio od njega stoji u ovom gore pasusu. Meho mi je rod s majčine strane. Majka je o njemu pričala s velikim divljenjem, a ostalo mi je nezaboravno kad bi opisivala kako Meho igra neku rusku igru stojeći na jednoj ruci, ‘a obadvije noge i druga ruka mu poviše glave’. Meho je, kao sandžačko siroče, poslije rata poslan u Sovjetski Savez da se školuje, pa se školujući bavio i gimnastikom. Kad se u Jugoslaviju vratio, ne znam, možda u vrijeme događaja oko rezulucije Informbiroa. Možda je bilo i kasnije, kad je završio škole, sve je pod možda, jer mi niko ne umije kazati, a Meho nije živ, da ga pitam. Za ovo što slijedi nije ni neophodno, ali ako mi uspije da stvar bolje istražim, možda se još nešto ispili iz odnosa moje rodbine i SSSR-a.

Meha Eminovića se sjetim svaki put kad u ruke uzmem knjigu Nikolaja Petroviča Starostina ‘Fudbal kroz sve ove godine’. Jer bi četvorica braće koje je Meho spomenuo morala biti braća Starostin, a najstariji među njima je autor knjige. Morala bi to biti ta braća, iako je dosta braće sportista prošlo staljinske logore. Nikolaj Starostin i tri njegova brata Andrej, Pjotr i Aleksandr bili su igrači fudbala i hokeja i sva četvorica su osuđena na višegodišnje logorske robije. Na robijanje nisu poslani zbog hokeja već zbog fudbala. Onaj koji ih je tamo poslao, bio je dakako Staljin, ali više od njega bio je njegov šef NKVD-a Lavrentij Berija. Sva zatočena četvorica su bila članovi Komunističke partije SSSR-a, a njihovo okrutno kažnjavanje može biti primjer u potvrdu za mnogo puta kazanu tvrdnju da su od staljinizma najviše stradali komunisti.

Kako se moglo desiti da se državna vrhuška bavi ljudima koji igraju lopte i lojalni su članovi kompartije? Trojica braće Starostin su u Lubjanku primljeni marta 1942, da bi kasnije, kako koji, bili upućeni u logore. Optuženi su za antisovjetsku djelatnost. U novembru iste godine, pod istom optužbom, pridružio im se i Aleksandr, drugi po starosti, koji je uhapšen kao vojnik Crvene armije. Presudom vojnog kolegija Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza, nakon zasjedanja od 18. do 20. oktobra, 1943. četiri se brata Starostin osuđuju na desetogodišnju internaciju u logore, gubitak političkih prava na pet godina i konfiskaciju cjelokupne lične imovine. Iz Lubjanke je Nikolaj upućen na izdržavanje kazne u Uhtu, Aleksandr u Perm, Andrej u Noriljsk, a Pjotr u Nižnij Tagil. Braća će se vidjeti tek 1954, po izlasku s robijanja. Nakon dvije godine provedene u samici zatvora Lubjanka, najstariji brat Nikolaj će, kako sam kaže, načiniti desetogodišnju ekskurziju po ovim staljinskim mjestima: Uhta – Habarovsk – Komsomoljsk na Amuru – Uljanovsk – Akmoljinsk – Alma-Ata. I ostala trojica su imala svaki svoju ‘ekskurziju’. Kakve su te ekskurzije bile, nama današnjima teško je pojmiti, ali kolike su bile, o tome se možda i može načiniti neka predstava, ako se na karti SSSR-a potraže samo mjesta u kojima je bio zatočen Nikolaj.

Braća Starostin su igrala sva četvorica za klub Spartak iz Moskve, i odvojeno i sva četvorica zajedno. Ostala je priča kako je, prije neke Spartakove utakmice u Belgiji, neki belgijanski novinar htio u bilježnicu upisati sastav Spartaka te je ovako razgovarao s njegovim trenerom:

- Koji igrač igra desnog beka?

- Starostin.

- A centarhalfa?

- Starostin.

- A drugog centarhalfa?

- Starostin.

- A desno krilo?

- Starostin.

- Razumijem, rekao je novinar. Starostin na ruskom znači ‘futbolist’!

Nikolaj Starostin u svojoj knjizi tvrdi da je Berija hapšenje pripremao dugo, jer za to dugo nije imao podršku drugih moćnih ljudi iz političkog vrha, prije svega Molotova. Ovo zato što su se Molotovljeva i Starostinova kćerka družile u školi. (S njima je u razredu bila i Staljinova kći Svjetlana, nedruželjubiva i stalno našmokljena.) Braću Starostin je, tvrdi Nikolaj, Berija želio pohapsiti zato što su kao igrači Spartaka odbijali da pređu u moskovski Dinamo. Sam Berija bio je navijač Dinama. Najprije onoga moskovskog, ali i svakog Dinama u Sovjetskom Savezu. Jer je svaki Dinamo (i moskovski i kijevski i tbiliski) bio klub tajnih službi, te ih je Berija smatrao poljem svoje moći, a u moskovskom je bio i počasni predsjednik. U moskovskom Spartaku je od 1935, predsjednik i igrač bio Nikolaj Starostin. Iako nije bio u najboljim nogometnim godinama (rođen 1902.), bio je sa Spartakom već 1936. jesenji prvak. (Potom je 1938. i 1939. Spartak i prvak SSSR-a, s kapitenom Andrejem Starostinom). Ključni događaj za Berijinu osvetu, piše Nikolaj Starostin, bila je neobična fudbalska utakmica priređena 6. jula 1936. nigdje drugdje nego na Crvenom trgu! U okviru ‘Dana fiskulture’ igrale su dvije ekipe moskovskog Spartaka, na terenu koji je bio tepih od filca površine 10 000 kvadratnih metara, prostrt ispred počasne tribine na kojoj je bio Staljin, a uz njega i Berija, koji će dvije godine kasnije postati glavni čovjek NKVD-a. Glavni protagonista pokazne tekme ispod Lenjinova mauzoleja bio je Nikolaj Petrovič Starostin. Staljinu je utakmica, iako je trajala samo 43 minuta, a u njoj palo sedam golova, bila dosadna, a Berija je čekao da se domogne presudne moći kojom će se osvetiti glavnom igraču Spartaka što na tepihu igra klub koji se ne zove Dinamo. Starostin u knjizi tvrdi kako je jednom davno, dvadesetih godina u Tbilisiju, igrao protiv ekipe u kojoj je mladi Berija bio bek, i kako mu je, pri jednom bijegu po krilu, dao čak i gol! Kaže kako je Berija, pri susretu s njime mnogo godina kasnije, kazao ljudima oko sebe: ‘A to je isti onaj Starostin što mi je jednom pobjegao u Tbilisiju? Više mi pobjeći neće!’ (Ovu dogodovštinu pobija istraživač Arkadij Galinskij, navodeći da je u Državnoj biblioteci Gruzije pretražio izvještaje sa svih utakmica koje je dvadesetih godina klub Krasnaja Presnja, koja će se od kraja 1934. prozvati Spartak, igrao protiv klubova iz Tbilisija: svi izvještaji su obavezno sadržavali sastave ekipa, ali ni u jednom nema igrača s prezimenom Berija!)

Ako su logorske godine po sibirskim tajgama ponekad bile nešto lakše za nogometaše Starostine nego za druge logoraše, za to braća mogu zahvaliti svome umijeću igranja i podučavanja nogometa. Tu se Berija dinamovac pokazao savršenim osvetnikom: Nikolaj Starostin je, kao logoraš, u godinama 1945-46 vodio Dinamo iz Komsomoljska na Amuru, a 1952-53 Dinamo iz Alma-Ate. Andrej Starostin je devet godina (1944-1953) trenirao Dinamo iz Noriljska, a Aleksandr Starostin je poslije rata vodio Dinamo iz Perma!

Braća Starostin su po izlasku iz zatočeništva bili rehabilitirani, opet su primljeni u Partiju, vraćena su im zvanja zaslužnih majstora sporta. I vratili su se fudbalu. Tako je Nikolaj, sve do smrti, 1996, imao najviše položaje u Spartaku, a Andrej je bio i načelnik reprezentacije SSSR-a godine 1960, kad je ova postala prvak Evrope pobijedivši u finalnoj utakmici Jugoslaviju u Parizu. Moglo bi biti da sam te godine, u danima nakon te utakmice i vidio, jedan jedini put, rođaka Meha Eminovića, profesora ruskog jezika na univerzitetu u Prištini. Možda je onu četvoricu igrača spomenuo povodom te sovjetske pobjede. Možda, sjećanje je lelujava grana jasike. Znam da se jedna Mehova kći zove Tatjana, da je torakalni hirurg i da živi u Beogradu. Nadam se da ću je nekako naći.

1/2