Bijenale industrijske umjetnosti manifestacija je suvremenih umjetničkih praksi, koju je osnovao umjetnički kolektiv Labin Art Express XXI kao eksperimentalnu platformu za realizaciju njihova fundamentalnog projekta izgradnje futurističkog Podzemnog grada. O čemu je riječ i na koji način ovogodišnji Bijenale tome pridonosi?

Treći bijenale industrijske umjetnosti nastavlja reflektirati pojave koje su oblikovale društveni i kulturni pejzaž Istre, a razvija se iz ishodišne točke – Lamparne, s vidljivim tragovima prošlog rudarskog života i anticipacije vizionarske budućnosti Podzemnog grada, u nekoliko smjerova, obuhvaćajući prostore, povijesti, memoriju i kontekste Labina, Raše, Pule, Rijeke, Opatije i Vodnjana. Bijenale se tako razvija kao kompleksna konstelacija, propituje odnos umjetnosti i društva, sa središnjim interesima usidrenim u specifičnostima lokacija i kontekstima gradova, razotkrivajući isprepletene glasove. Ovogodišnje izdanje pod nazivom ‘Ravno u sunce’ pokušava podsjetiti na transformacijski potencijal umjetnosti, artikulirati teme aktualne na globalnom društvenom horizontu, usmjeravajući pogled u budućnost društvene imaginacije.

Koje su teme ovogodišnjeg Bijenala industrijske umjetnosti i kako su odabrane?

Teksture, metodologije i poetike stvaraju narativ koji gradi izložbu i koji ukazuje na odjeke transformacija u postindustrijsko. Postindustrijski krajolik je na brojne načine upisan u naš pogled. Bilo da se radi o fotografskoj reprezentaciji stvarnog mjesta, gesti, osjećaju ili intervenciji, koji naizgled obuhvaćaju tek tragove. Radovima hrvatskih i međunarodnih umjetnika realiziranih u različitim medijima, izložba ‘Ravno u sunce’ bavi se kompleksnim fenomenom umjetničke i kulturne produkcije, društvenog i ideološkog aparata, ispitujući odnose moći, politike i estetike, (ne)moći slika, pitanja pamćenja, interesa za arhiv.

Što biste izdvojili iz programa i koje umjetnike biste istaknuli?

Grupa okupljenih radova donosi prizore ili sjećanje na prostore rada, ostatke ili rekvizite proizvodnog procesa. Interes je usmjeren na teksture industrijske povijesti. Koristeći arhiv zaboravljenih novčanica nepostojećih država kao sjećanje na idealiziranu sliku radnika videorad ‘Model Workers’ Williama E. Jonesa izložen u prostoru vodospreme pulskog Povijesnog i pomorskog muzeja ukazuje na devalvaciju ekonomskih i društvenih vrijednosti radnika i rada, dok nas brončani ‘Projektor’ Dušice Dražić i Wima Janssena koji možemo vidjeti u Lamparni u Labinu podsjeća na vrijeme modernističkog progresa i prosperiteta razdoblja SFRJ povezujući dva momenta, industrijsku proizvodnju i kulturnu produkciju reprezentiranu filmom. Nekoliko je radova nastalo posebno za ovo bijenale – instalacije Bena Caina izložene na tri lokacije u Labinu, Raši i Puli kao teatar objekata, referiraju se na tipologije, rekvizite i modele suvremenoga rada, odnose stroja i čovjeka. Izložena u bivšoj tvornici 25. maj u Raši velika tekstilna instalacije umjetnice mlađe generacije Hane Miletić stvara tenziju različitih suprotnosti, emocija i tekstura, krhkosti utjelovljene u tekstilu, prisvaja sjećanje na tekstilnu industriju iz razdoblja socijalizma, i posveta je ženskom radu u industrijskoj proizvodnji i ugašenoj pulskoj trikotaži Arena, dok monumentalna a krhka instalacija također od tekstila, Tine Gverović, u prostoru vodospreme muzeja u Puli naslovljena ‘Studije za bolje novosti’ govori o odnosima među materijalima, među ljudima i njihovim okruženjima, o potencijalima i tenzijama tih odnosa.