>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Goran Gazdek

Brat je mio, ma koje vjere bio

Novosti u Tršiću, rodnom selu Vuka Karadžića: Iznimno posjećeni etno-kompleks u Tršiću različitim muzejskim postavima, izložbama, seminarima i radionicama sustavno njeguje bogatu zaostavštinu Vuka Karadžića, znamenitog filologa, narodnog preporoditelja i reformatora kojeg se smatra ocem srpske pismenosti i kulture

Brat je mio, koje vjere bio’, prva je poruka koja nas dočekuje na ulazu u Znamenito mjesto Tršić, odmah iza informativnih ploča o etno-kompleksu što ga pored spomen-kuće Vuka Stefanovića Karadžića čini još četrdeset objekata narodnog graditeljstva. Malo dalje, nailazimo na sljedeće poruke: ‘Zlo činiti a dobru se nadati, nije moguće’, ‘Ko meće prst među tuđa vrata, otkinuće mu’… i tako redom, na gotovo pet hektara svojevrsnog muzeja na otvorenom, još stotine mudrosti koje je prikupio i pod nazivom ‘Zbirka narodnih umotvorina’ objavio filolog, reformator i pisac prvog rječnika srpskog jezika rođen 1787. upravo ovdje, u Tršiću.

U posvećenom mu etno-kompleksu su Muzej jezika i pisma, Kuća pisaca, Muzej Vukovih sabora, Radionica starih zanata i crkva-brvnara Svetog arhangela Mihajla, ali i Dositejev muzej, Muzej domaće radinosti, ljetna pozornica i suvremeni obrazovni centar u kojem se, kažu nam domaćini, održavaju predavanja, seminari, radionice, izložbe, kongresi i drugi sadržaji kojima se njeguje srpska baština a na kojima sudjeluju akademici, univerzitetski profesori, književnici, umjetnici, studenti i učenici iz svih krajeve Srbije i inozemstva. Glumica Milica Pavić vodi ljetnu dramsku radionicu.

- Spremamo šaljive narodne priče koje je Vuk Karadžić sakupljao; to predstavlja našu tradiciju, a deci je veoma zanimljivo da rade i kasnije obuku sve te kostime i glume različite uloge. Ta se deca nikada prije nisu bavila glumom, ali moram da kažem da sam izuzetno zadovoljna, sjajna su i talentovana – kaže Milica.

Spomen-kuća iz 1933. na mjestu je gdje su mještani još 1897. podigli križ umjesto stare pletare koju su Turci spaljivali deset puta. Pred njezinom kapijom danas se diči Vukov citat: ‘Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao, zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije, ni ljepšeg mjesta od Tršića.’

Do skromne kuće na vrhu brdašca, kompletno renovirane i restaurirane prije desetak godina, penjemo se uskom kamenom stazicom. Dvije sobice uređene su u duhu seoskog domaćinstva s kraja 19. stoljeća: u trpezariji zemljano ognjište, bakreni kotlić, drvene i glinene posude, kuhinjski pribor, sofra i tronošci, u spavaćoj sobi postelja, peć, drveni sanduk a na zidu gusle i ikona arhangela Mihajla kojeg je porodica slavila kao krsnu slavu; kažu da su ikona, gusle i tronožac zaista pripadali Vuku. Kroz kuću nas provodi Miroslav Terzić, ovdašnji kustos-historičar od 2011.

- Na više mesta sam tražio posao u struci, nisam mogao da ga nađem i mogu reći da sam imao sreće. Ovde je bilo upražnjeno radno mesto i bez razmišljanja sam prihvatio posao. Mislim da je čast raditi u jednom ovakvom kompleksu i na ovakvom mestu. Zadovoljan sam, posebno je lep vodički posao, jer se radi sa ljudima. Za prolećne sezone, tokom aprila, maja i prve polovine juna, Tršić je posetilo 28 hiljada učenika i preko četiri hiljade odraslih. Dolaze đaci iz cele Srbije, Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, iz Nikšića i sa severa Crne Gore. Bude i stranaca, dolaze iz Slovenije i drugih zemalja u kojima žive i rade naši ljudi. Godišnje ovamo dođe oko 120 hiljada posetilaca – kaže Terzić.

Vuk Karadžić je u cijeloj Srbiji, a posebice u Podrinju iz kojeg potječe, prava svetinja: nazivaju ga ocem srpske pismenosti i kulture, pa su mu podignuti spomenici u mnogim gradovima, a na stotine tamošnjih škola, ustanova, centara, instituta, ulica i trgova nosi njegovo ime. Od 1964. Kulturno-prosvetna zajednica Srbije dodjeljuje Vukovu nagradu za posebne rezultate ostvarene u stvaralaštvu i širenju srpske kulture, obrazovanja i znanosti; odličan uspjeh iz svih predmeta tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja nagrađuje se tom nagradom, pa nagrađeni đaci s ponosom u svim kasnijim prigodama ističu da su ‘vukovci’. Godine 1987. osnovana je i Vukova zadužbina, koja danas djeluje kroz četrdesetak ogranaka među kojima su oni u Beču, Temišvaru i Ljubljani; ove je godine ogranak osnovan i u Vukovaru. Najstarija i najmasovnija kulturna manifestacija u Srbiji, koja se u Tršiću održava od 1933., zove se Vukov sabor.

- U vreme kada je Vuk Karadžić provodio kulturnu revoluciju odvijala se i nacionalna revolucija; koliko je bitan Karađorđe Petrović za svakog od nas, toliko je i Vuk Karadžić. Karađorđe je čovek kojeg vezujemo za nacionalne okvire, a Vuk je bio stanovnik čitavog sveta. Vuk je učinio nešto šta nigde ne postoji. Njegova reforma našeg pisma po principu ‘jedno slovo - jedan glas’ prva je takva na svetu i za mnoge narode još uvek nedostižna. On je bio čovek koji je proputovao čitavu Evropu, proslavio naš folklor i naše narodne pesme. U njegovo vreme, zahvaljujući njemu, njegovom radu i poznanstvima sa najvećim intelektualcima toga doba, čulo se posvuda za naš narod i našu narodnu kulturu – objašnjava nam Terzić, koji potječe iz obližnje Loznice, ali u Tršiću često boravi i mimo radnog vremena.

- Po popisu iz 2011., u Tršiću je živelo 1.250 stanovnika. Osnovna škola ima blizu 90 đaka. Selo ima mnogi koristi od etno-kompleksa i dolazaka velikog broja posetilaca. Još za vreme socijalističke Jugoslavije selo je dobilo asfalt, vodovod, telefon, a i mnogi drugi infrastrukturni projekti su među prvima u opštini realizovani upravo ovde. U novije vreme ljudi zarađuju od ovog kompleksa, opredelili su se za ugostiteljstvo, trgovinu ili proizvodnju hrane – kaže nam tršićki kustos.

I doista, u središtu sela, na ulazu u etno-kompleks, stoji ‘Mali Vukov dućan’, odnosno tri štanda sa suvenirima i domaćim proizvodima. Za jednim je Milojka Lalović, koja nam kaže da je u Tršiću lijepo živjeti; ima u selu i obitelji s četvero-petero djece, a nedavno je doselila i jedna porodica iz Francuske. Milojka se bavi ručnim radom, odnosno izradom suvenira od vune njezinih tridesetak ovaca.

- To se zove valjanje ili pustovanje vune, kod vas u Hrvatskoj kažete filc. Proces je veoma dug i naporan, ali kad se završi, kad finalni proizvod izazove osmeh na licu, znate da je to to. Svaki rad je unikat, čak i u paru ne mogu da napravim sto posto isti. Mnogi ne znaju šta je to i ne mogu da procene vrednost, ali se oduševe kad vide ovu lepotu. Ne može od ovoga da se živi, ali sam zadovoljna sa onim šta imam. Neprocenjivi su mi i ti razgovori sa turistima. Ove godine je bilo posebno, dolazilo je do hiljadu učenika dnevno, a bilo je i stranaca, među njima jedna grupa iz Latinske Amerike. Ljudi vole seoski ambijent, pa se oduševe našim krajem – pripovijeda nam vrijedna žena.

Po popisu iz 2011., u Tršiću je živelo 1.250 stanovnika. Osnovna škola ima blizu 90 đaka. Selo ima mnogi koristi od etno-kompleksa i dolazaka velikog broja posetilaca

Do srednjovjekovnog manastira Tronoša i Muzeja Vukovog školovanja hodamo stazom nazvanom ‘Vukov put do pismenosti’, koju su osmislili studenti Beogradskog univerziteta, pa na trideset i dva obeliska ispisali Vukov životopis. Na zaravni među obroncima, gdje se tri gorska potoka spajaju u rijeku Tronošu, kapela je posvećena Svetom Pantelejmonu, a u sklopu nje česma Devet Jugovića, najčuvenija zadužbina Nemanjića.

U srpnju je cijeli kompleks sa širim okruženjem, više od 1.800 hektara zemlje sveukupno, proglašen zaštićenim predjelom izuzetnih odlika pod nazivom Kulturni predeo Tršić-Tronoša; uz nevjerojatan splet kulturnih i prirodnih vrijednosti te iznimno bogatstvo materijalnog i nematerijalnog nasljeđa, kraj je poznat po očuvanim šumama te raznovrsnoj flori i fauni, s ukupno 145 zaštićenih divljih vrsta biljnog i životinjskog svijeta.

Po Vukovom rodnom kraju vodi nas Zoran Despotović Krco iz Turističke organizacije Loznice. Kaže kako je većina sadržaja prilagođena vikend-gostima, kojih je ovdje najviše. Prisjeća se potom sad već davne 1987., kada je veliki jubilej nazvan ‘Dva veka Vuka’ svečanom akademijom obilježen i u hrvatskom Osijeku.

- Priređena je velika proslava, a mi smo kao gosti bili fenomenalno dočekani. Posle toga su jedan osečki književnik kojem se više ne sećam imena, tadašnji direktor gradske Galerije likovnih umetnosti i akademski slikar Predrag Goll bili dve sedmice u Tršiću; književnik je pisao putopis, a Goll slikao akvarele i to je kasnije pretočeno u knjigu predstavljenu na Vukovom saboru. Ta saradnja među ljudima i kulturno povezivanje bila je centralna misao Vuka Karadžića – kazuje Despotović.

Od tog doba i takvih suradnji ostala su u Hrvatskoj samo sjećanja: Vuk je u Hrvatskoj izbačen iz lektire, izgubio je i sve škole i ulice po gradovima i selima nazvane njegovim imenom. Danas je to prava rijetkost, poput Karadžićeve ulice u baranjskom Bolmanu. Za utjehu, ostala mu je titula počasnog građanina Zagreba, dodijeljena mu još davne 1861.

1/4