Ove se godine navršava 160 godina od smrti Vuka Stefanovića Karadžića (1787. – 1864.). Da bi se zastalo na njegovom radu, potrebno je otrti prašinu s oronuloga lika u opancima i s brkovima na stranicama udžbenika, obavijenoga debelim slojem tradicionalnosti i nacionalne mitologije. Milka Ivić će u svojoj studiji "O Vukovom i vukovskom jeziku" iz 1987. primijetiti da se u jugoslavistici ustalilo govoriti o Vuku "panegirično, u povišenom tonu" i da izostaje uranjanje njegovih tekstova u znanstvenu kritiku, unatoč vrijednim osvrtima Aleksandra Belića (1933., 1947.) ili Meše Selimovića (1967). S Ivićinim tekstom 1987., u izgradnji i konsolidaciji postjugoslavenskih država, projekta čijim su nacionalne filologije – i srbistika i kroatistika – integralnim dijelom, te kritike još više zamiru kako bi se i Vuk opjevao u "nacionalnog junaka", kao što je i on prometnuo sakupljanim i uređivanim pjesmama Miloša Obilića ili Kraljevića Marka u školske čitanke.
Za to umrtvljenje u nacionalni imaginarij dobrim dijelom je odgovoran i sam Vuk. On djeluje i stvara u vrijeme Osmanskog carstva i Austro-Ugarske, gdje se ideja nacije nameće kao emancipacijski mehanizam od imperijalističkih sila. U nedostatku državno afirmiranih nacionalnih granica on traga za nečim što bi bio "duh naroda", njegov jezik i kultura. Možda sudbina romantičarskih pokreta 19. stoljeća najbolje svjedoči o tome da nema nečega takvog kao što su "mali, bezopasni nacionalizmi" (kao što se zaboravlja i danas, 160 godina kasnije). No da bi se razumjela Vukova ostavština, potrebno se vratiti oblicima nacionalnoga koji su postojali tada i načinu na koji je Vukov rad gurao u tome smjeru, ali i protiv njega.
Za razliku od aktualnih nacionalizama koji se pozivaju na ove ili one granice na karti, inzistirajući na razlici između bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, ideja o jedinstvu slavenskih naroda provlačila se kroz Vukov rad i kroz rad njegovih suvremenika
Rođen u Tršiću pored Loznice u današnjoj Srbiji, blizu bosanskohercegovačke granice, tada u sklopu Osmanskog carstva, od malena je pokazivao želju za učenjem i znatiželju prema pričama i pjesmama koje su kružile tim krajem i o kojima se razglabalo uz vatru nakon dugog dana rada na zemlji. Čitati i pisati naučio je od Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u selu i budućeg učesnika narodnih ustanaka protiv osmanske vlasti od 1804. do 1815. Bukvar je nosio i na pašnjak, izučavajući slova dok je čuvao ovce i prepričavajući sa žarom ono što bi naučio. Otac je podržao tu strast uputivši ga na školovanje u Loznicu, ali uslijed epidemije kuge, škola je zatvorena. U manastiru Tronoša u Tršiću, kao dijete seljaka, kaluđeri su ga uglavnom iskorištavali za čuvanje manastirskih ovaca, pa ga je otac povukao kući jer "ako će čuvati ovce, to može i doma". Na školovanju u Sremskim Karlovcima 1804. upoznao je Lukijana Mušickog, a 1807. prelazi u Veliku školu koju organizira Dositej Obradović, no zbog zdravstvenih teškoća s kostima uskoro napušta formalno obrazovanje. Vukova zgrčena lijeva noga, zbog koje je tokom života ovisio o štapu, sačuvala ga je od novačenja, ali podršku ustanicima dao je kao pisar harambaše Đorđa Ćurčije (krznara) u Prvom ustanku, a kasnije bilježeći pjesme i kazivanja o ustaničkim borcima. To herojstvo povratno je konstruirano knjigama Vuka koji je ustaničke čete, uz gusle seoskih kazivača, iskovao prateći nacionalne godove iz kojih će se plesti i moderna povijest.
Maja Bošković-Stulli (1975.) iskazuje do koje mjere je način na koji se pristupalo usmenoj književnosti i godinama kasnije bio obilježen Vukovim radom: "(Vukova zbirka) postala je u očima mnogih apsolutnom i nepogrešivom mjerom za sve narodne pripovijetke Hrvata i Srba, pa se njihova vrijednost stala ocjenjivati isključivo po kriterijima Vukove zbirke. Istrgnuta iz svog historijskog konteksta i apsolutizirana – Vukova zbirka, dragocjena sama po sebi – nije djelovala uvijek pozitivno na daljnji razvoj skupljanja, objavljivanja, proučavanja i stilskog interpretiranja narodnih pripovijetki Srba i Hrvata." Iako su lingvistička i etnološka istraživanja imala tendenciju otrgnuti Vuka iz ekonomskih i društvenih okolnosti u kojima je stvarao, on se u njima predano zadržavao razmatrajući i rekonstruirajući priče i pjesme u seoskim zajednicama tako što je bilježio i organizaciju života i rada na polju i kućanstvima, odjeću i navike, higijenu i druge etnološke aspekte svakodnevnice.
Vukov narodni deseterac izranjao je iz kolektivne razmjene, klesanja pripovijedanja i poezije recitiranjem, prepričavanjem, parafraziranjem i stalnim brušenjem ovisno o mjestu i uvjetima kazivanja. Klaustrofobičnost deseterca nije proizilazila samo iz suhoga recikliranja koje zamjećuje Stulli, nego i iz toga što je pomagala uniformiranju seljaštva, "naroda", živog i dinamičnog kazivanja, u ime nacionalnog oslobođenja, pa kako Selimović opisuje muke Stanislava Vinavera s Vukom; "reč ne živi više sama, već u grupi, u vojsci; i ne postoji više muzika samostalne i zasebne reči, već muzika rečenice." "(...) Predstoji, zato, "rečenicom misliti" (...) ritmom se boriti protiv statičnosti."
Vukovo okretanje "narodu" i "narodnom jeziku" bilo je izoštravanje klasne netrpeljivosti i prema Crkvi i srpskom građanstvu. Za njega nije bilo sumnje da jezik pripada govornicima i da je jedno od sredstava kojima je moguće preokrenuti ekonomske i političke odnose
Radeći neko vrijeme kao upravnik carinarnice u Kladovu i Negotinu, područje današnje Srbije napustio je nakon sloma ustanka 1815. i otišao u Beč. Ondje ga pod svoje uzima slavenski filolog i bečki cenzor Jernej Kopitar, austroslavističke ideologije u kojoj se emancipacija slavenskih naroda treba dogoditi njihovim nacionalnim iskazom u kontekstu Austro-Ugarske monarhije. Međusobno su utjecali neizmjerno jedan na drugoga, pa će i Miroslav Krleža u svojim kontradiktornim promišljanjima sugerirati zamagljene granice u tome što je Kopitarov, a što Vukov doprinos. Za razliku od aktualnih nacionalizama koji se pozivaju na ove ili one granice na karti, inzistirajući na razlici između bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, ideja o jedinstvu slavenskih naroda provlačila se i kroz Kopitarov i kroz Vukov rad, ali i rad njihovih suvremenika. Ilirski pokret 1830-tih preuzima u "Ilirskoj slovnici" Vjekoslava Babukića ideju o jednom slavenskom jeziku s četiri narječja; ruskom, poljskom, čehoslovačkom i ilirskom (južnoslavenskom). U prvom broju ilirske Danice tako piše: "Z vremenom jedna za vse od Pešta do morja živjuće Slavjane slovnica iliti gramatika i jeden rečnik složiti bi se mogel." I Kollar, pa i Kopitar, Vuk i ilirci, poimajući ilirski jezik kao jedan, imali su svijest o tome da su slavenska područja prožeta dijalektalnim kontinuumima (čemu su pogodovale višejezičnost i interkulturalnost Carstva i Monarhije) u kojima se govori isprepliću i prelijevaju jedan u drugi, međusobno utječući na i modelirajući jedan drugog.
I latinica i ćirilica bile su neujednačene u knjigama, s raznim grafijskim rješenjima, karakterističnim ponekad za pojedine autore, krajeve ili književne krugove, a to je proizlazilo iz problema jezika koji je bilo potrebno zabilježiti. Na području današnje Srbije Crkva se služila ruskoslavenskim knjigama i srpskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, s etimološkim pravopisom, doživljavajući pomake prema narodnom jeziku kao put prema unijaćenju i gubitku vlastite političke moći. Na liječenju se u Budimu Vuk 1810. sprijateljio sa Savom Mrkaljem, koji je iste godine objavio knjižicu "Salo debeloga jera libo azbukoprotres". U toj knjižici Mrkalj iznosi temeljnu reformu azbuke koju će Vuk kasnije nadograditi. Već je Sava, po uzoru na Johanna Christopha Adelunga, zabilježio rečenicu koja će se kolokvijalno pripisivati Vuku: "Od danas sve naše pravopisanje pod ovo dolazi načelo: Piši kao što govoriš". "Azbukoprotresom" je izbacio bespotrebna slova iz azbuke (tako i debelo jer ili jor, ъ), koja se više nisu izgovarala, a preostala slova predstavio je načelom "jedno slovo za jedan glas".
Crkva se svom snagom obrušila na Mrkalja i njegov "Azbukoprotres", na čelu s mitropolitom Stevanom Stratimirovićem, koji je naložio da se "više nipošto ne smeju štampati spisi slični Mrkaljevom". U strahu od crkvenih vlasti, koje su ga izopćile iz manastira u koji se zamonašio, Mrkalj se dijelom ogradio od reforme u "Palinodiji u libo obrani debeloga jera" 1817. godine. Pod tim pritiskom, kraj života je dočekao u psihijatrijskoj ustanovi. Vuk u svom odgovoru na "Palinodiju", prizivajući metaforu Atanasija Stojkovića o debelom jeru kao petom točku na kolima, ne da se pokolebati i kaže: "Koga ne mrzi da mu tandrče ostrag, neka ga priveže, a ko voli bez njega, neka se ne boj da će ga kola izdati (...)." S Kopitarom na njegovoj strani, Crkva je otežala putem gdje je mogla i Vukov rad. Iako je Vuk kod njega boravio i on mu dovodio kazivače, Lukijan Mušicki javno se distancirao od Vukova rada ne želeći se zamjeriti crkvenim patrijarsima.
J. B. Rotfmayerov portret Vuka u poznim godinama (Foto: Wikimedia Commons)
Selimović oslikava Vukovu hrabrost i inzistiranje da se jezično-grafijska reforma nastavi i napusti jezik Crkve, ali i jezik građanstva u korist seljačkog, narodnog jezika. Vukovo okretanje "narodu", "narodnom jeziku i kulturi", bilo je izoštravanje klasne netrpeljivosti i prema Crkvi i srpskom građanstvu. Građanstvo se tada služilo slavenosrpskim, jezikom nastalim kombiniranjem ruskoslavenskog, južnoslavenske redakcije crkvenoslavenskog s primjesama narodnog jezika i s utjecajem njemačkog i mađarskog. U knjigama su reda i prije Mrkalja pokušavali napraviti i drugi autori, većinom gradeći unutarnju koherentnost vlastitih opusa, kao što su Solarić, Obradović, Stojković i Venclović. Vuku nije bilo na pameti uređivati postojeće knjige, on je pozivao na njihovo trganje.
Ni ruskoslavenski ni južnoslavenska redakcija crkvenoslavenskoga ni srpskoslavenski nisu imali veze sa životom zemljoradnika i stočara koji su posve drugačije govorili. Za Vuka nije bilo sumnje da jezik pripada svojim govornicima i da je jezik jedno od sredstava kojima je moguće preokrenuti ekonomske i političke odnose. (U Gavrilu Stefanoviću Vencloviću Selimović nalazi snažnog Vukovog preteču, citirajući njegovu antifeudalnu opredijeljenost: "Tko te hrani? Ne orač li i kopač? Da ih nije, kako bi ti, gospodičiću, živio? Ko koga hrani, ono mu je i gospodar.") Vuk je unaprijedio Mrkaljevu azbuku dosljedno provukavši još, gdje je preostajalo to učiniti, načelo "jedno slovo – jedan glas". Umjesto tankoga jera (ь), kojim se prethodni glas umekšavao u izgovoru, odnosno нь i ль, uvodi u ćirilično pismo sraslice њ i љ. U stranim riječima (turcizmima) u kojima se stopljeno čita дж poseže za monografemskim rješenjem џ. U azbuku će također uvesti jotu (j), a koja će biti i prvom transgresijom između latinice i ćirilice, ukazujući na povijesnu dvopismenost ovih prostora. U novoštokavsku latinicu slovo će j zaći u ilirskom periodu.
Etimološkom pravopisu u latinici krajem 19. stoljeća suprotstavljali su se hrvatski vukovci na čelu s Tomom Maretićem, zalažući se za fonološki pravopis. Đuro Daničić, ubrizgavajući Mrkaljeva i Karadžićeva načela u latinicu, kao urednik "Rječnika hrvatskoga ili srpskog jezika" Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, zamijenio je latinične dijagrame dj, gj, lj, nj jednočlanim znakovima đ, ļ, ń, ǵ. Daničićevo đ zaživjet će od tada preko Brozova "Hrvatskoga pravopisa" (1892.) do danas. Ekonomičnost i funkcionalnost grafije da bi bila što gipkija u zahvaćanju misli bile su osnovnim obilježjima Mrkaljeva i Karadžićeva pothvata. Vuk je još 1850., zajedno s Đurom Daničićem, Francom Miklošičem, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, Dimitrijem Demetrom i Ivanom Mažuranićem, potpisao Bečki dogovor koji je težio što većem približavanju južnih Slavena, s jednim jezikom i jednom književnosti. Posebnom poveljom je Vuk dobio status počasnog građanina Zagreba, a Dalibor Brozović govori i o tragu koji je Vuk ostavio ne samo na novoštokavštinu, nego i na slovenski, makedonski i bugarski ("Dodatkom Sanktpeterburgskim sravnateljnim rječnicima sviju jezika i narječja s osobitim ogledima bugarskog jezika" iz 1822.), rumunjski, grčki, albanski i turski.
Karadžićev rad utabao je stazu prema standardizaciji novoštokavštine, i u njenom jugoslavenskom i njenom raslojenom obliku četiri standardna jezika. Standardizacija jezika nastaje u 19. st., izranjajući iz utroba nacija i nacionalnih država. Taj krak Vukova rada, na tragu napomene Milke Ivić, valja kritički raslojiti, ali i zaokrenuti prema Vukovim naporima koji su težili oslobađanju kreativnosti jezika i razumijevanju njegove impliciranosti u svakodnevnicu, a samim time i u društvenu promjenu. Ukidanjem feudalnih odnosa prodor u jezik bio je uvjetom za prodor seljaštva i radništva u političku i ekonomsku sferu, do tada zabarikadiranu jezikom Crkve i gospode. Vukova orijentiranost dokumentiranju i analizi govornog materijala otkriva podršku jeziku u upotrebi, iznalaženju načina kako jezik učiniti što demokratičnijim i što dostupnijim, kako bi se svatko njime mogao služiti.
