>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Brionski plenum HDZ-a

Prvi put gledamo nešto što se uvjetno može nazvati raščišćavanjem HDZ-a s vlastitom proustaškom desnicom. Ali zaista samo uvjetno, jer to traži i raščišćavanje s ustaštvom i ustaškom ideologijom u cjelini, a za to Plenkovićeva stranka očito nema petlje

Brionski plenum HDZ-a. Tako nekako izgledalo je, barem na prvi pogled, vijećanje vrha Plenkovićeve stranke na kojem je prvi put spomenuto da unutar nje postoje radikalno desne, granično fašističke grupacije koje internetom šire mržnju, čak fizički prijete stranačkim čelnicima i njihovim koalicijskim partnerima. Najavljeno je njihovo izbacivanje iz HDZ-a, što se ubrzo zbilja i počelo realizirati. Ali ostaje sasvim otvoreno, zapravo krajnje upitno je li to najava nekog većeg zaokreta u HDZ-u ili samo dio taktičkog manevriranja uoči predsjedničkih i ostalih izbora te umivanja vladajuće stranke uoči predsjedanja Hrvatske Evropskom unijom. Istinabog, ni oko prvog Brionskog plenuma, koji je održan prije više od pola stoljeća, nisu poznate sve okolnosti – je li stvarno postojao plan unutarstranačkog puča u dijelu Saveza komunista protiv Tita i je li zbilja proveden baš na način kako se tvrdilo da jeste – ali uglavnom postoji slaganje da je njime utrt put liberalizaciji SKJ i zemlje u cjelini. To će reći da se doista radilo o velikom zaokretu, ma koliko ima mišljenja da je to bila uvertira u neke kasnije zaokrete lošijeg predznaka, kao što je infiltriranje nacionalizma u srbijanski, a onda i ostale dijelove Saveza komunista.

A vrijedi li taj pozitivni zaokret i za ovaj ‘drugi’ Brionski plenum koji je sazvao Andrej Plenković, e u to ne bih uložio ni deset lipa. Sada naime saznajemo da ova internetska ‘hajdučija’ unutar HDZ-a postoji već dulje vrijeme, da bi bila razotkrivena tek kada je počela pucati previsoko, a i bez toga znamo da je baš HDZ svih proteklih desetljeća bio glavni rasadnik i inspirator govora mržnje koji je često graničio i s političkim terorizmom. Doduše, u pravilu su ekstremizam i nesnošljivost dolazili iz drugih, manjih stranaka koje formalno nisu imale veze s njim, ali su stvarno bile njegove ekspoziture za obavljanje prljavih poslova. Sada je taj prozirni zastor prvi put pao. Otkrilo se, štoviše, sam vrh HDZ otkrio je da u njegovom krilu postoje dobro uvezana legla internetskog mrzilaštva i nasilništva, a i to se po svemu sudeći ne bi dogodilo da se na udaru nisu našli sam Andrej Plenković, njegovi najbliži stranački pobočnici i važni koalicijski partneri (ponajviše Pupovčev SDSS). Ali evo, ipak se dogodilo i sada je trebalo smisliti neku priču, koju upravo i slušamo. Navodno su se web-gangsteri iz HDZ-a urotili da potkopaju predsjedničku kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović i puhnu u jedra Miroslava Škore, miljenika ‘suverenističke’ i ostale proustaške desnice, što bi bio samo početak obračuna s Plenkovićem na stranačkim izborima u HDZ-u.

Eh da, dio HDZ-ovaca sasvim očito je prešao na Škorinu stranu, ako je to uopće ikakva promjena strana, ali nešto drugo ovdje baš nimalo ne klapa. Kako, pobogu, da Plenković zaštiti Grabar-Kitarović kada je ona sasvim donedavno tvrdila da je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav, i kako da to učini baš on koji je istodobno za ZDS tvrdio da ima ‘dvostruke konotacije’. Nije dakle samo problem u internetskim širiteljima mržnje, puno je veći u proustaškim izvorištima te mržnje, što u najmanju ruku znači da bi se Grabar-Kitarović morala javno odreći svojih donedavnih ‘njuškanja’ s hrvatskim novoustašama, a Plenković svog pravljena da to nije vidio. I gledamo li nešto, bilo što, od toga? Ne vidimo ništa! Oh da, Grabar-Kitarović pokušala se opravdati time da su je krivo uputili, čak je ispalo i podgovorili loši savjetnici, priznavši time da je ulozi predsjednice dorasla otprilike kao dojenče koje je još na dudi. Ali čak i gore od toga napravio je nesumnjivo politički obrazovaniji Plenković.

Kada se saborski Odbor za veterane Josipa Đakića pojavio sa zahtjevom da se ukine Dan antifašističke borbe kao državni neradni praznik, premijer se tobože ozbiljno naljutio, ali nije naveo nijedan, baš nijedan suštinski razlog zašto mu je to neprihvatljivo, još manje zašto je politički nakazno. Umjesto njega to su morali učiniti drugi, kao lider židovske zajednice Ognjen Kraus koji je zahtjev spomenutog odbora ocijenio kao odraz sramotnog stanja u zemlji u kojoj se izjednačavaju žrtve nacizma i antifašizma, negira postojanje koncentracijskih logora, a predsjednica države čak traži da se ponovno prebroje žrtve logora smrti Jasenovca. U Plenkovićevom ‘srditom’ reagiranju na Đakićev odbor nije bilo ni ‘p’ od petlje da se kaže išta od toga. On je zahtjev veterana odbacio s jednom jedinom argumentacijom, da je Dan antifašističke borbe ustanovio Franjo Tuđman, a on, Plenković, neće dopustiti ‘detuđmanizaciju’ HDZ-a. I točka velika kao kuća. Nigdje ni slova o tome da je antifašizam spasio svijet od najveće civilizacijske kataklizme viđene u povijesti, a u slučaju Hrvatske i susjednih zemalja bivše države spasio ih je i od samouništenja kojim su im zaprijetili ustaški i drugi kolaboracionisti, ponekad gori i od svojih nacifašističkih gazda. Tu je, po hrvatskom premijeru, samo Tuđman. Predstavljen kao neka vrsta jedinog ovlaštenog zaštitnika hrvatskog antifašizma, iako je, hm, baš pod njegovom vlašću srušeno hiljade partizanskih spomenika, što znači da je do antifašističkog rata držao jedino zato što je u njemu i sam sudjelovao. Zatim je tu prenapuhanu činjenicu – Tito je rat završio s više od osamsto hiljada boraca pod oružjem, unutar čega je Tuđman činio samo česticu praha – zloupotrijebio u jednu od najsramotnijih krivotvorina. A to je da je, slično kao Slobodan Milošević, Tita prekvalificirao malone u prvoborca svoje nacionalističke ideologije i revolucije, i to je jedna od ključnih karika sunovraćivanja ovih prostora u devedesetima.

I eto, sada gledamo Andreja Plenkovića kao epizodista te jadne priče, koji se suprotstavlja protagonistima hrvatskog novofašizma ne zato što je principijelno protiv njih, nego samo zato što mu oni kvare priču uoči predstojećih predsjedničkih i drugih izbora te uoči predstojećeg predsjedanja Hrvatske Evropskom unijom (čak ni njegovi najveći saveznici u Bruxellesu, a skupio ih je pristojan broj, ne bi mogli preći preko ovako otvorene ustašizacije kakvu su zamislili Đakićevi odbornici i njihovi parnjaci na društvenim mrežama). Dakle, ono što ovdje nazvasmo Brionskim plenumom HDZ-a nije donijelo nikakav zaokret unaprijed, nego u najblažem slučaju tapkanje u mjestu, i to na rubu realne opasnosti da se uskoro pojave i neke još zloćudnije inicijative, čega je, uostalom, već i bilo (relativno nedavni zahtjev grupe mračnjaka iz akademskih, klerikalnih, medijskih i drugih krugova da se ‘Za dom spremni’ proglasi službenim pozdravom Hrvatske vojske).

Mali su izgledi da će u doglednoj budućnosti ovakve i slične umoboleštine prerasti u službeni državni praznik, ali slaba je to utjeha. Hrvatski antifašizam praktički je mrtav, a početni cilj hrvatskih anti-antifašista time je u cijelosti ispunjen. Kraj priče.

1/2