>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Buđenja

Historijski kotač zavrtio je puni krug. Nekad su zaposleni od Dalmatinke tražili stan jer su se oženili, danas oženjeni prodaju te stanove jer traže posao. Uspavana mala provincijska kasaba iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je jedna tvornica nakratko izravno upisala u dvadeseti vijek, ponovno se tako vraća u svoju praznu, katatoničnu ljušturu

Podsjeća na onaj stari film Penny Marshall, ‘Buđenja’ se zvao, snimljen po istoimenoj autobiografskoj kronici slavnog američkog doktora i spisatelja Olivera Sacksa. Šezdesetih godina dr. Sacks je otkrio kako novi lijek L-Dopa pokazuje izvanredne rezultate u liječenju katatoničnih pacijenata – među kojima je i glavni junak filma, kojega glumi Robert de Niro – što u bolnici u njujorškom Bronxu kao prazne ljudske ljušture vegetiraju još od predratne epidemije letargičnog encefalitisa. Nakon Sacksovog eksperimentalnog tretmana oni se polako bude iz višedecenijske kome, pa započinju u poznim godinama svoje živote ispočetka, čitaju, putuju i zaljubljuju se, sve dok lijek uskoro ne prestane djelovati, a pacijenti – jer život nije holivudski film – ponovno potonu u katatonični san, vrativši se u svoje tihe, prazne ljudske ljušture.

Na poznati slučaj doktora Sacksa i De Nirova ‘Buđenja’, eto, podsjeća priča o Sinju, uspavanoj maloj provincijskoj kasabi iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je tvornica konca Dalmatinka onomad nakratko upisala izravno u dvadeseti vijek.

Zahvaljujući Dragani Modrić, Jeleni Pavlinušić i Nikoli Križancu – autorima lanjske izložbe i knjige ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ – priča o čuvenoj sinjskoj tvornici možda je i najbolje dokumentirana tragedija hrvatske privatizacije. Sinjski gigant utemeljen je 1951., fanatičnim zalaganjem lokalnog komunista Vice Buljana, jednog od junaka romantičnih partizanskih mitova o zanesenim mladim revolucionarima iz bogatih buržujskih obitelji. Poput razglednice iz vedrog socijalizma, impozantni komad industrijske moderne znamenitog arhitekta Lavoslava Horvata poslije Drugog svjetskog rata preporodio je Cetinsku krajinu, izvukavši je iz memljivog alkarsko-marijanskog feudalizma.

Još i važnija, međutim, uloga je Dalmatinke u historijskoj emancipaciji sinjskih žena, mitoloških bogobojaznih majki i mužobojaznih domaćica, svih onih Srna, Rudica, Muljika, kljastih Sava i ostalih nesretnica iz Šimunovićevih proza s početka vijeka, kojima je – zatočenim u grubom svijetu brkatih arambaša i alajčauša – jedina ambicija i smisao života bila udaja do šesnaestog rođendana, a jedini način zagovor čudotvorne Gospe Sinjske.

Šimunovićeve su junakinje najprije uopće dobile posao: njih tri hiljade iz Cetinske krajine zaposlilo se u sinjskoj Dalmatinki, u do sinoć feudalnu ženojebinu uvodeći posve nepoznati koncept zaposlene žene. Svjedočenja Sinjanki sakupljena u knjizi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ plastično opisuju njihovo historijsko buđenje i nezapamćeni civilizacijski šok i nevjericu kod cetinskih arambaša i alajčauša. Žena zaposlena u fabrici odmah je, jasno, označena kao kurva, a tvornica kao ‘kurvanjska kuća’. Bio je to, međutim, tek početak.

Sljedeći je civilizacijski šok i nevjerica uzdrmao muški Sinj kad je netom zaposlena žena drugog tjedna zadužila kombinezon-hlače. Žena u hlačama?! Novi ga je civilizacijski šok i nevjerica zatresao kad je Dalmatinka svojim radnicama iz okolnih sela treći tjedan podijelila četiri stotine bicikla. Žena na biciklu?! Posljednji civilizacijski šok i nevjerica zatresao je brkatu Cetinsku krajinu kad su radnice Dalmatinke četvrtog tjedna počele raditi treću smjenu. Žena u noćnoj smjeni?! Za ženu koja radi u tvornici, koja pritom u tvornici radi u hlačama, koja na posao u hlačama putuje na biciklu, i koja na posao u hlačama biciklom ide u deset navečer, u jeziku sinjskoga kraja nije bilo dovoljno strašne riječi.

A onda je prvoga kurva dobila plaću.

Onda je dobila topli obrok, besplatno zdravstveno osiguranje i doktora u tvorničkoj ambulanti. Onda je dobila petnaest dana ljetovanja na moru, u tvorničkom odmaralištu u Strožancu kraj Splita. Onda je u novom radničkom naselju u Sinju dobila pravi pravcati samački stan. Onda je na kraju godine dobila i trinaestu plaću. Onda je izabrala arambašu i dobila djecu. Onda je od Dalmatinke dobila novi, veći stan.

Onda se na koncu u Dalmatinki zaposlio i arambaša. Pa na kredit kupio auto, da kurva u treću smjenu ne ide biciklom.

Djedovi su se vrtjeli u grobovima, svekri u nevjestinim tinelima, a Srna, Rudica, Muljika, kljasta Sava i ostale nesretnice, što su nekada već do dvadesete bile biološki višak prestar za udaju, odjednom su uživale u vlastitim stanovima usred grada, polagale vozačke ispite, raskalašeno plesale na sindikalnim izletima i u dvodijelnim se kupaćim kostimima sunčale na novom olimpijskom bazenu usred grada. Nikad prije i nikad poslije nije jedan projekt u tako kratkom vremenu promijenio cjelokupnu društvenu paradigmu. U samo jednoj generaciji, bogobojazne majke i mužobojazne domaćice probudile su se iz stoljetnog katatoničnog sna i postale moderne, emancipirane žene suvremene vlastitom stoljeću.

A onda su arambaše i alajčauši razjebali cijeli koncept.

Od devedesete do danas, socijalistički gigant koji je izgradio Sinj, nahranio Cetinsku krajinu i Šimunovićeve junakinje iz epskog deseterca doveo točno pred dvadeset prvi vijek, sustavno demontiran i uništavan sveden je na ruševinu obraslu u korov i draču, a radnice su se vratile na vjekovna ognjišta. Glavni gradski trg, onomad nazvan po Dalmatinkinom ocu Vici Buljanu, kršten je imenom Franje Tuđmana, popovi su ljudima objasnili kako je ideja zaposlene žene i ‘kurvanjske kuće’ bio komunistički projekt rastakanja obitelji i hrvatske kršćanske tradicije, a prije nego što su tvornicu odveli u bankrot, novi vlasnici, neki talijanski konjokradice iz Trsta, očajnim su radnicama poručili – vrijedit će to u kakvoj deseteračkoj gangi sačuvati za budućnost – kako su ‘naučile lagodno živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, a toga više nema’.

‘Moramo učiniti sve kako bismo zaustavili iseljavanje i stvorili uvjete za dostojanstven život, veće plaće i bolji životni standard, za investicije i razvoj. Na to nas obvezuje i jedinstvena tradicija viteške Sinjske alke, oplemenjene vjerom u zagovor Gospe Sinjske’, mrtva-ozbiljna na koncu im je iz svečane alkarske lože ovoga ljeta poručila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

‘Vi, alkari i alkarski momci, svake godine iznova oživite u nama ponos i domoljublje, hrabrost i vjeru, podsjećajući nas na dužnost da budemo dostojni nasljednici vrlina svojih pradjedova!’ obratila se potom gospođa predsjednica arambašama i alajčaušima, precizno tako adresirajući svoju vjeru, nadanje i moranje cijelih stotinu godina unatrag, vraćajući Srnu, Rudicu, Muljiku, kljastu Savu i ostale radnice Dalmatinke nazad u Šimunovićeve proze iz kojih su i došle – u grubi svijet njihovih brkatih pradjedova, u kojemu će im jedina ambicija i smisao života biti udaja, a jedini način zagovor Gospi Sinjskoj.

Konačno, mjesec-dva kasnije Trgovački sud u Splitu objavio je kako je stanovita tvrtka Business park iz Zadra u cijelosti isplatila tri milijuna eura za golemu tvornicu u Sinju, a novi vlasnici u novinama su svečano najavili kako će na ruševinama Dalmatinke niknuti šoping-centri i – sale za vjenčanja.

Ima na izložbi ‘Što je nama Dalmatinka dala?’ sačuvan komad papira iz 1956., na kojemu stanoviti radnik Stjepan Marasović piše molbu Upravnom odboru tvornice da mu se dodijeli stan, podsjećajući kako ‘u tvornici radi od 1951., na dužnosti majstora u odjelu češljara’, a ‘u toku ove godine odlučio se ženiti’. Šezdeset godina kasnije, eto, slavna sinjska Dalmatinka, koja je zapošljavala, ženila i kućila cijelu Cetinsku krajinu, pretvorila se u malo veći salon za vjenčanja.

Historijski kotač tako je zavrtio puni krug. Nekad su zaposleni od Dalmatinke tražili stan jer su se oženili, danas oženjeni prodaju te stanove jer traže posao. Uspavana mala provincijska kasaba iz pripovijetki Dinka Šimunovića, što ju je jedna tvornica nakratko izravno upisala u dvadeseti vijek, ponovno se tako vraća u svoju praznu, katatoničnu ljušturu. I sam Šimunović, da mu je slučajno palo na pamet pisati tu priču, pa je simbolički završiti salom za pirove na ruševinama modernog industrijskog zdanja, zgužvao bi papir i napisao bolji, manje prvoloptaški i patetičan kraj.

Život, jebiga, nije holivudski film.

1/2