>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Chick-desnica

Sa ženama na čelu stranke krajnje desnice nastoje ispeglati vlastiti imidž opterećen mačističkim nasilništvom, normalizirati fašistoidne ideje i dosegnuti ogroman ženski birački rezervoar koji im je donedavno bio nedostupan. U tome im sve zdušnije pomažu mediji, posebice tzv. ženski časopisi

Otkada je s početkom ekonomske krize desnica započela pohod kroz društva i institucije zapadnih država, primijećeno je da je ona u svojim taktikama i strategijama napravila gotovo pa revolucionaran zaokret: počela se služiti retorikom, diskursom i mehanizmima liberalnih demokracija, prije svega konceptom ljudskih prava. Posljednji u nizu takvih taktičkih manevara sve je učestalija pojava žena na čelnim pozicijama stranaka krajnje desnice, čime te stranke nastoje ispeglati vlastiti imidž opterećen mačističkim nasilništvom, normalizirati svoje fašistoidne ideje i dosegnuti ogroman ženski birački rezervoar koji im je donedavno bio nedostupan. U tome im sve zdušnije pomažu mediji, posebice takozvani ženski časopisi koji čelnice krajnje desnih stranaka portretiraju isključivo kroz prizmu roda, gotovo u potpunosti zanemarujući politički i društveni aspekt njihovog djelovanja.

Talijansko izdanje časopisa ‘Marie Claire’ lani je provelo akciju ‘glamurizacije’ tamošnjeg pokreta krajnje desnice: u njemu se Carlotta Chiaraluce, partnerica kandidata CasaPounda, naziva ‘prekrasnom fašisticom’ i ‘kraljicom krajnje desnice’

Svojevrsnom pionirkom toga pothvata mogla bi se smatrati francuska stranka krajnje desnice Front National (FN), koju vodi kandidatkinja za predsjednicu države Marine Le Pen. Prije petnaestak godina, kada je njezin otac Jean-Marie vodio stranku, za FN su glasali gotovo isključivo muškarci, da bi se danas broj žena i muškaraca u biračkom tijelu FN-a izjednačio. Marine je na čelo stranke postavljena kako bi s nje sprala ljagu antisemitizma koji je otvoreno propagirao njezin otac, upravo ovih dana izbačen iz stranke, no šuška se da bi nasljednica Marine jednog dana mogla postati njezina nećakinja Marion, svjetonazorski tvrđa desničarka sličnija djedu.

Marion Maréchal-Le Pen bila je jedna od pet žena čije je kratke portrete i velike fotografije u proljeće prošle godine, pod naslovom ‘Žene krajnje desnice’, objavilo britansko izdanje magazina ‘Vogue’. Uz nju, predstavljene su još Frauke Petry koja je bila na čelu Alternative za Njemačku, predsjednica antimuslimanske norveške Stranke napretka Siv Jensen, Diane James koja je kratko vrijeme vodila britanski euroskeptični UKIP i Pia Kjaersgaard, predsjednica danskog parlamenta iz antiimigrantske Narodne stranke.

U (kritičkom) tekstu u također britanskom izdanju časopisa ‘Marie Claire’ s kraja prošle godine, naslovljenom ‘Milenijci krajnje desnice: Što mlade žene privlači politici?’, opisan je pak slučaj Jayde Fransen, zamjenice predsjednika stranke Britain First, koja je nastala od otpadnika neonacističke Britanske nacionalne stranke. Fransen je inače 2016. proglašena krivom zbog maltretiranja jedne muslimanke za vrijeme ‘kršćanske patrole’ u Lutonu.

Jedno je istraživanje pokazalo da u 17 evropskih zemalja žene zaista rjeđe nego muškarci glasaju za stranke krajnje desnice, ali i da nisu ništa manje od muškaraca nacionalistički nastrojene, autoritarne i nezadovoljne politikom

Za razliku od spomenutih blažih oblika reklamiranja, talijansko izdanje časopisa ‘Marie Claire’ krajem prošle godine provelo je čistu propagandnu akciju ‘glamurizacije’ tamošnjeg pokreta krajnje desnice. Na portalu Open Democracy tim se slučajem pozabavila novinarka Claudia Torrisi, koja je analizirala odnos medija prema neofašističkoj stanci CasaPound. Torrisi tako navodi da se u tekstu pod naslovom ‘Znate li tko su žene CasaPounda?’ opisuju privatni i obiteljski životi te modni savjeti koje daju članice stranke. Pritom centralno mjesto zauzima Carlotta Chiaraluce, partnerica kandidata stranke na lanjskim lokalnim izborima u rimskom predgrađu Ostia. Chiaraluce se u tom tekstu, piše Torrisi, naziva ‘prekrasnom fašisticom’, ‘hvatačicom glasova’ i ‘kraljicom krajnje desnice’ te opisuje kao posvećena majka, vjerna partnerica i spretna sportašica. Portrete žena objavljenih u tekstu snimio je pak član CasaPounda osuđen na dvije godine zatvora zbog fizičkog napada na aktiviste Demokratske stranke 2011. godine.

Jedna od važnih žena talijanske krajnje desnice je i Giorgia Meloni, predsjednica ‘postfašističke’ stranke Braća Italije, članice koalicije koju predvodi Silvio Berlusconi. Prema posljednjim anketama, na izborima koji će se održati početkom ožujka ova koalicija mogla bi dobiti najveću podršku birača – 35 posto, a jedna od kandidatkinja Braće Italije je unuka Benita Mussolinija, Rachele.

Još jedna evropska država s iznimno jakom krajnjom desnicom je Grčka, o čemu je norveški dokumentarist Håvard Bustnes snimio film ‘Djevojke Zlatne zore’. Film se bavi ženama u fašističkoj stranci Zlatna zora, od 2015. godine trećoj najjačoj stranci u parlamentu. Film prati živote tri žene – jedne majke, jedne supruge i jedne kćeri vođa Zlatne zore, u vrijeme kada su muškarci bili u zatvoru zbog ubojstva antifašističkog repera Pavlosa Fyssasa. Suđenje čelnicima Zlatne zore još uvijek traje, a žene su privremeno, dok su oni bili u zatvoru, bile preuzele njihove uloge i natjecale se na unutarstranačkim izborima. Ourania Michaloliakos jedinica je šefa stranke Nikolaosa, njegova moguća nasljednica koja u filmu, dok gleda oca kako salutira nacističkim pozdravom, govori kako ga ‘u svemu podržava’. Evgenia Christou supruga je Giorgosa Germenisa, također uhapšenog zbog ‘upravljanja paravojnom jedinicom’ koja je napadala imigrante, dok je treća žena majka još jednog uhapšenog lidera Zlatne zore. Zanimljivo je da i ona i spomenuti bračni par u filmu govore o svojoj socijalističkoj, odnosno antifašističkoj prošlosti ili porijeklu, a taj se detalj može primijetiti i u reportaži portala Open Democracy sa zabave koja je u Londonu nedavno organizirana kako bi se proslavila godišnjica predsjedništva Donalda Trumpa.

Novinarke su tamo razgovarale s tri djevojke u ranim 20-im godinama, od kojih su sve tri rekle da su ranije bile ‘progresivne’, ‘feministkinje’ ili da dolaze iz ljevičarskih obitelji. Libertarijanka Marina tako je, kaže, vjerovala u svima dostupno zdravstvo i minimalnu plaću, dok nije, studirajući ekonomiju i politiku, uvidjela da je to ‘pretjerano optimističan i kolektivistički pristup koji zahtijeva određenu razinu nasilja, od čega svima bude gore’. Požalila se da su je ljevičari, kada se s njima ne bi slagala, optuživali za ‘samomržnju’ i ‘internaliziranje mizoginije’, slično kao i Lucy, koja se također ranije družila s crnim aktivistima i feministkinjama. Parand je pak ljevičarima prigovorila da se lažno izdaju za zaštitnike prava žena, dok ih zapravo nije briga za njihovu fizičku sigurnost koju ugrožavaju imigranti.

Porast broja žena u ekstremno desnim pokretima zabilježen je i s druge strane Atlantika, pa je tako list ‘Montreal Gazette’ nedavno pisao o pokretu La Meute u Quebecu, čiji se ženski ogranak naziva Les Irréductibles Québécoises (Tvrdokorne Kvebečanke). Kao i ostali suvremeni desničarski pokreti, i La Meute prividno feminističku retoriku koristi kako bi propagirao svoju antiimigrantsku agendu, izjednačujući borbu za ženska prava s borbom protiv islama.

Nešto zanimljivija situacija je u SAD-u, gdje je za strelovit uspon alt-righta barem djelomično zaslužno povezivanje ‘običnih’ etnonacionalista s radikalnim ženomrscima, inače iznenađujuće mnogoljudnom skupinom koja je prerasla u svojevrsnu supkulturu s vlastitim slengom i simbolima na društvenim mrežama, primjerice memom ‘bijeli šerijat’. Raznorodne desničarske grupe, koje su se prije dvije godine okupile kako bi u predsjedničkoj kampanji podržale Donalda Trumpa, sada prolaze kroz unutarnja trvenja nakon što su tradicionalističke struje shvatile da ne mogu dobiti masovnu podršku žena ako se prethodno ne riješe otvoreno mizoginih elemenata.

Iako je tema žena u krajnje desnim pokretima prilično zapostavljena, istraživači koji se njome bave tvrde da je neugodna istina da su žene u takvim pokretima ne samo prisutne, nego i iznimno aktivne otkad postoje i sami takvi pokreti. Američka povjesničarka Linda Gordon bavila se primjerice ženama u Ku Klux Klanu, pa došla do podatka da je u KKK-u 1920-ih godina bilo najmanje 1,5 milijun žena. Iako u pozadini, tvrdi Gordon, žene su igrale ključne uloge u logistici za rasističko nasilje.

U vrijeme Drugog svjetskog rata u Americi je postojao Pokret majki koji je, kako piše povjesničar Glen Jeansonne, kombinirao ‘militantno kršćanstvo, antikomunizam i antisemitizam’. U nacističkoj Njemačkoj uloga žena bila je pak definirana parolom ‘Kinder, Küche, Kirche’ (djeca, kuhinja, crkva), a u Španjolskoj je u vrijeme Francove diktature djelovala ženska organizacija Sección Femenina, koja se smatra jednim od najbolje organiziranih ženskih udruženja uopće. Osim što je propagirala konzervativni ženski ideal, Sección Femenina je 1960-ih i uspješno lobirala za zakonsko unaprjeđenje radnih prava žena, zadirući tako direktno u polje djelovanja ljevice.

Uloga žena u pokretima krajnje desnice u pravilu nije u fokusu istraživača, što se djelomično objašnjava ne samo patrijarhalnim ustrojem samih takvih pokreta, koji žene donedavno nisu pripuštali na istaknute pozicije, već i ukupnog društva koje je više fokusirano na parlamentarnu politiku i nasilje, a manje na ‘društveni, emocionalni i reproduktivni rad’. Tako je prije nekoliko godina njemačka Fondacija Amadeu Antonio provela istraživanje o neonacističkim skupinama, pa došla do zaključka da žene u takvim skupinama ‘utječu na društveni okoliš tako što preuzimaju uloge u lokalnim tijelima’ ili jednostavno postaju ‘prijateljski raspoložene susjede’. Istraživači su članice ultranacionalističke Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) pronašli u redovima liječnica i učiteljica, u organizacijama roditelja i drugim krugovima u kojima se odvija svakodnevni život, što autori smatraju smišljenom strategijom za penetriranje ovih pokreta u što šire slojeve društva i njihovo umrežavanje.

Unatoč tome što krajnje desne stranke nemaju nikakvu ‘žensku politiku’, ne zalažu se primjerice za ženske kvote u institucijama niti na bilo koji drugi način zagovaraju ravnopravnost spolova, popularnost im među ženama posljednjih godina raste, dobrim dijelom zbog korištenja feminističke retorike kao krinke za islamofobiju u kontekstu ekonomske nesigurnosti. Istraživanje nizozemskih i švedskih znanstvenika koje je nedavno citirao ‘New York Times’ pokazalo je primjerice da u 17 evropskih zemalja žene zaista rjeđe nego muškarci glasaju za stranke krajnje desnice, ali i da nisu ništa manje od muškaraca nacionalistički nastrojene, autoritarne i nezadovoljne politikom, već ih odbijaju nasilnost i elitizam takvih stranaka. Drugim riječima, odbija ih stil, upravo ono što su mnoge od tih stranaka prepoznale kao problem pa se poduhvatile vlastite feminizacije, što se pokazuje uspješnom strategijom, naročito u Evropskoj uniji u kojoj su profašističke stranke i politike gotovo pa normalizirane.

1/4