Tu noć smo pričale sve do jedanaest sati. Bile smo umorne jer smo cijeli dan sjekle drva i bavile se kravama. Ali Željka je bila jako raspoložena. Baš onako vesela. Još me molila da je ujutro probudim što ranije. I ništa, mi otišle na spavanje, vani mir i tišina. Kad odjednom čuje se divan. Ustade ona i pita me: "Mama, jesi čula? Šta je ovo?" Velim joj: "Kud ćeš, vraćaj se u krevet." I pukne metak kroz prozor, a ona pade. Odmah sam je pokušala dignuti, a ono sve mlako, teče krv iz potiljka... Nikad je nisam probudila – prisjeća se Milja Bojinović, čija je 21-godišnja kći 22. kolovoza 1991. ubijena u banijskom selu Trnjani.
Željka Bojinović, tekstilna radnica do 1991. godine zaposlena u sisačkoj tvornici Siscia, najmlađa je i prva od ukupno 15 žrtava srpske nacionalnosti koje su toga jutra ubijene u selima na području trokuta između Siska, Petrinje i Sunje: Trnjanima, Čakalima, Blinjskom Kutu, Blinjskoj Gredi, Kinjačkoj Gornjoj i Donjoj, Bestrmi i Brđanima. Iako je cilj vojne akcije, koju je zapovjedio general Janko Bobetko, a proveli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova i Druge gardijske brigade Hrvatske vojske poznatiji kao "Gromovi", bio slomiti obranu protivničke vojske i ovladati prometnim pravcem Sisak-Sunja, većina žrtava bili su civili. Gotovo svi su ubijeni u vlastitim domovima ili na kućnim pragovima hicima iz vatrenog oružja. Neki od mještana napadnutih sela bili su naoružani i sukobili su se s hrvatskim snagama, o čemu svjedoči pogibija petorice te ranjavanje više njih. No u Trnjanima, gdje su započeli akciju, nisu naišli ni na kakav otpor.
Često razgovaram s danas odraslim ljudima koji su u ratu ostali bez očeva i majki, i žedni su pravde. Neki su podnijeli zahtjeve za priznavanje statusa mada znaju slovo zakona – govori Vesna Teršelič
- Izjurila sam na vrata i zatekla puno ljudi. Svi u uniformama, a kraj njih transporter. Pitali su me gdje mi je sin, je li u četnicima. Kroz suze im velim da nemam sina. Molila sam ih: "Ubijte me, nemojte me ostaviti živu. Hoću za svojim djetetom." Jedni šute i gledaju u čudu, a drugi viču "marš u kuću". "Ne idem nikud dok me ne ubijete. Ne mogu prežaliti moju Željku. Zašto ste je upucali? Je li ona pucala na vas, ranila vas?" Okrenuli su se i otišli. Momentalno sam pala u komu, više nisam mogla ući u tu sobu - govori Milja Bojinović.
Godine 2006. podignuta je kaznena prijava protiv pripadnika HV-a Ivice Kovačića i drugih zbog sumnje da su počini ratni zločin. Iste godine odbacilo ju je sisačko Županijsko državno odvjetništvo. Za zločin do danas nitko nije odgovarao, a sve obitelji žrtava koje su tužile Republiku Hrvatsku izgubile su, kao i mnoge druge prije njih, sporove na naknadu nematerijalne štete. Među njima su Milja i njen pokojni suprug Petar Bojinović. Svu dokumentaciju vezanu uz slučaj danas 76-godišnja Milja čuva u plavom fasciklu. Na podeblji bunt papira nedavno je dodala prvostupanjsko rješenje kojim joj je odbijen i zahtjev za priznavanje statusa člana obitelji civilne žrtve rata.
Zahtjev je podnijela temeljem novog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji je stupio na snagu krajem srpnja 2021. godine. Ranije su njihova prava bila regulirana Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iz 1992., koji je otada mijenjan 12 puta. No unatoč brojnim izmjenama i dopunama, tim aktom nisu bili obuhvaćeni svi stradali. Onima koji su bili, jamčio je pak ograničeni set prava. Zbog toga velikom broju žrtava, koje ni četvrt stoljeća nakon završetka rata nisu uspjele ostvariti niti jedan vid satisfakcije zbog pretrpljenih gubitaka, novi zakon predstavlja posljednju nadu da će ostvariti kakvo-takvo priznanje patnje. No sudeći prema pojedinim predmetima u koje smo imali uvid, izvjesno je da status zasad teže ostvaruju žrtve srpske nacionalnosti, i to zbog nedostupnosti ili nepostojanja dokumentacije potrebne za uspješni prolazak procedure.
S druge strane Zakonom o civilnim stradalnicima proširen je krug potencijalnih korisnika prava, pa se sada u tu skupinu ubrajaju obitelji ubijenih i nestalih. Iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću ističu da su tim aktom priznata prava po osnovi oštećenja organizma stradalima u zatvorima i logorima na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, kao i stradalima od zaostalih eksplozivnih naprava. Novom verzijom zakona konačno su ublaženi uvjeti za ostvarivanje obiteljske invalidnine, a onima koji ostvare status civilne žrtve daje se dodatak na njegu i pripomoć u kući, prednost pri smještaju u ustanove socijalne skrbi i zapošljavanju, pravo na posebni staž, psihosocijalnu, odnosno pravnu pomoć, profesionalnu rehabilitaciju, stipendije, besplatne udžbenike te troškove prijevoza i ukopa posmrtnih ostataka ekshumiranih i identificiranih civila nestalih u ratu 1990-ih. Status mogu ostvariti državljani RH i oni koji su u trenutku stradavanja imali prebivalište ili boravište u Hrvatskoj, ali pod uvjetom da ga već nisu realizirali u nekoj drugoj državi.
Aktivisti i aktivistkinje udruga civilnog društva, kao i predstavnici različitih institucija koji se godinama bore za prava civilnih žrtava pozdravili su donošenje zakona, ističući da se radi o dugoočekivanom civilizacijskom iskoraku. Međutim, upozoravaju da u njemu i dalje postoje određene nedoumice i propusti.
- Po mom mišljenju nepravedno je što su priznata samo prava djece usmrćenih roditelja do 26. godine života. Često razgovaram s danas odraslim ljudima koji su u ratu ostali bez očeva i majki, i žedni su pravde. Neki su podnijeli zahtjeve za priznavanje statusa mada znaju slovo zakona, u nadi da će kroz argumentaciju koju iznose u podnescima Vlada i saborski zastupnici razmotriti izmjene zakona te priznati i prava svih koji su odrastali bez roditeljske skrbi - objašnjava Vesna Teršelič, voditeljica Documente.
Žao mi je svake majke koja je kao i ja ostala bez svoga djeteta. Koja i ne zna gdje joj je dijete zakopano. Ja za svoju znam, ali bi bilo bolje da to nisam vidjela. Bilo bi mi lakše da se to nije desilo pred mojim očima – kaže Milja Bojinović
Ona upozorava i da je nakon donošenja zakona ostalo otvoreno pitanje prava zaposlenika ranjenih u vrijeme izvršavanja radne obaveze kao i prava žrtava terorističkih djela.
- Samo je u Bjelovaru i okolici namjerno minirano, srušeno ili oštećeno oko 650 kuća i gospodarskih objekata. Ne treba zaboraviti ni potrebu donošenja odluke kojom se RH odriče naplate parničnih troškova od svih tužitelja koji nisu uspjeli sa zahtjevima za naknadom štete zbog smrti ili nestanka bliske osobe u vrijeme rata - dodaje Teršelič.
Prema podacima koje su Novosti dobile od Ministarstva branitelja, od dana stupanja na snagu Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata do 31. prosinca 2022. godine, ukupno je podneseno 2025 zahtjeva za priznavanje statusa i pratećih prava. U istom razdoblju riješeno je 1038 zahtjeva, od čega 878 s pozitivnim, a 160 s negativnim ishodom.
S obzirom na to da su iz ostvarivanja prava stradalih u periodu od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine isključeni "pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na RH i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao i članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja", zanimalo nas je i koliki broj predmeta upućen tijelu zaduženom za utvrđivanje spomenutih zapreka. Strahujući da će svi oni koji nisu stradali od tako definiranog neprijatelja biti izloženi beskrajnim procedurama dokazivanja načina stradavanja i slobodnoj ocjeni tih dokaza, još je uoči donošenja zakona reagiralo Zajedničko veće opština iz Vukovara. Svojevremeno je i Ured pučke pravobraniteljice sugerirao kako bi se s ciljem izbjegavanja arbitriranja pri odlučivanju trebalo preciznije odrediti pojmove "pomagač" i "suradnik".
Posebnom povjerenstvu zaduženom za utvrđivanje navedenih zapreka – sastavljenom od predstavnika ministarstava branitelja, unutarnjih poslova i obrane, Vlade, ureda njene potpredsjednice Anje Šimprage, SOA-e, VSOA-e, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i nekolicine udruga veterana i njihovih obitelji – u prvih 17 mjeseci od donošenja zakona upućena su čak 682 predmeta, od koji je zaključno sa zadnjim danom 2022. doneseno mišljenje za 494. Njihov ishod je nepoznat, no doznajemo da provjeru ne prolaze samo žrtve srpske nacionalnosti, nego i većina ostalih koji ranije nisu bili zahvaćenih takvom procedurom. Sve to usporava proces utvrđivanja statusa žrtve, što se posebno negativno održava na podnositelje starije životne dobi.
Iz rješenja koje nam je ustupila Milja Bojinović vidljivo da je i njen zahtjev bio upućen spomenutom povjerenstvu. Iako ga je uspješno prošla, naposljetku joj je početkom siječnja 2023. stiglo negativno rješenje s potpisom Stjepana Markanovića, višeg savjetnika Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije, u kojem stoji kako iz priložene dokumentacije "nisu mogle biti utvrđene okolnosti stradavanja pokojne Željke Bojinović" kao ni "uzroci pod kojima se slučaj dogodio". Drugim riječima, ispada da je 21-godišnja Željka umrla prirodnom smrću. Također, nadležno tijelo nije zatražilo potrebne dodatne dokaze, a što mu je omogućeno zakonom i drugim pratećim aktima, pa se postavlja pitanje je li u takvim okolnostima uopće bilo moguće utvrditi sve činjenice vezane uz Željkino stradavanje. Milja je zbog svega uložila žalbu na prvostupanjsko rješenje, ali nema prevelika očekivanja.
- Sve to mi opet otvara rane. Nekako sam uvjerena da na kraju od toga neće biti ništa - veli ona.
- Žao mi je svake majke koja je kao i ja ostala bez svoga djeteta. Koja i ne zna gdje joj je dijete zakopano. Ja za svoju znam, ali bi bilo bolje da to nisam vidjela. Bilo bi mi lakše da se to nije desilo pred mojim očima - nastavlja Milja Bojinović.
Vesna Teršelič ističe kako nedjelotvorno kazneno procesuiranje zločina u kojem je ubijena Željka Bojinović ne bi smjelo postati izlika za uskratu prava njenoj majci. Voditeljica Documente podsjeća na pravomoćnu presudu za zločine u Sisku i na Baniji za koju smatra da je relevantna i za Željkino stradanje. Njome je u prosincu 2013. na ukupno osam godina osuđen Vladimir Milanković, nekadašnji zapovjednik policijskih snaga na širem području Siska i Banije i zamjenik načelnika sisačke policijske uprave. Iako je bio dužan, Milanković nije poduzeo ništa da u periodu od sredine srpnja 1991. do sredine lipnja 1992. spriječi, suzbije i kazni postupanja sebi podređenih u kojima su usmrćena najmanje 24 civila. Pritom je osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine osobe te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti.
Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je da je na kraju nastradala sirotinja. I gledaj sad, propade zaleđe Dalmacije, pusta Lika i Slavonija, o Baniji da i ne pričamo. A mladih ni za lijek – ističe Zoran Danilović
- Mada među žrtvama navedenim u presudi nema imena Željke Bojinović, obrazac zlodjela iz sela Trnjani nalik je na zločine zbog kojih je kaznu izdržao Milanković. Podsjećam i da je niz žrtava izbrisan iz prve optužnice nakon smrti prvooptuženog Đure Brodarca, tadašnjeg načelnika Policijske uprave Sisak - kaže Teršelič.
S obzirom na to da prvostupanjska rješenja vezana uz Zakon o civilnim stradalnicima donose županijski Upravni odjeli za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje, postavlja se i pitanje jesu li zaposleni na tim poslovima uopće dovoljno educirani za donošenje takve vrste odluka.
- Kritika je na mjestu, ali je treba uputiti širem krugu institucija. Ne treba zaboraviti da u takvim odjelima rade i službenici koji osobno poznaju civilne žrtve i desetljećima im nastoje izaći u susret u sklopu vrlo ograničenih mogućnosti. Ne treba njih kriviti za sve što su institucije propustile učiniti kako bi podržale žrtve i preživjele od trenutka počinjenja zločina, jer za to nije bilo političke volje. Moram upozoriti da nije jednostavno postupati u situaciji u kojoj nije završeno istraživanje ljudskih gubitaka i objavljen registar usmrćenih u ratu. Izazov je i što za puno ratnih zločina nije okončana istraga, nisu podignute optužnice i nema pravomoćnih presuda. Sigurno je da bi "uzroke i okolnosti" spomenute u rješenju poslanom Milji Bojinović lakše utvrdili u državnom odvjetništvu nego u upravnim odjelima - tumači Vesna Teršelič.
Voditeljicu Documente brine i što se, kako je to određeno zakonom, pri rješavanju zahtjeva priznaje samo dokumentacija izdana od strane nadležnih tijela RH. U slučaju da se radi o medicinskoj papirologiji, propisano je i da ona mora potjecati iz razdoblja neposredno nakon ranjavanja ili ozljeđivanja, odnosno da ne smije biti izdana kasnije od 30. rujna 1996. godine. Teršelič se opravdano pita kako će tu dokumentaciju pribaviti civilne žrtve koje su nakon početka akcija "Bljesak" i "Oluja" izbjegle iz Hrvatske, kao što je to slučaj s našim sugovornikom Zoranom Danilovićem, ranjenim u izbjegličkoj koloni u ljeto 1995.
- Nismo mogli znati da je to to. Svako malo ovi pucaju na one, pa oni zapucaju na ove, a mi djeca i žene se skupimo i sklonimo gore u 20-ak kilometara udaljene Slovince. Puškaranje se smiri nakon nekog vremena, vratimo se nazad i pokušavamo dalje živjeti. Tako smo mislili i taj dan. Kad ono šipak. Pakuj stvari i bježi - prisjeća se Zoran Danilović iz Crkvenog Boka kraj Sunje toga 4. kolovoza.
Kao dijete sa sela auto je počeo voziti još kao desetogodišnjak, a pet godina kasnije ta vještina pomogla mu je da se zajedno s tetkom Radojkom Kukavicom bijelom Ladom probije na čelo izbjegličke kolone koja se kretala u smjeru Kostajnice. Pritom je 15-godišnji Zoran pretekao dva traktora. Kod ulaska u šumu Zelenik, nedaleko od Crkvenog Boka, zasula ih je rafalna paljba.
- Bilo je prestrašno. U prvom navratu mi nije bilo jasno što se dešava, auto se raspadalo, a meni je krv curila iza sa potiljka. I danas mogu napipati ranu. Sreća u nesreći što su oni bili s moje desne strane, tj. tetkine. Njoj je odsjeklo prst. Metak joj je prošao i kroz nos, usta i lijevu dojku. Moja rana je bila površinska pa sam uspio iskočiti u živicu i pobjeći u šumu. Skinuo sam majicu sa sebe i njom nekako zaustavio krvarenje. I tetka je nekako uspjela iskočiti iz auta. Zvala me, ali se nisam htio javiti jer nisam znao tko je. Vojsku nisam vidio jer su bili negdje sakriveni, ali sam ih čuo kako galame, pitaju od koga bježimo, psuju nas - prepričava Zoran pokazujući nam fotografiju uništene Lade koju mu je ustupio pripadnik UNPROFOR-a iz Danske.
U istom napadu poginuo je 12-godišnji Siniša Dobrić i njegov djed Petar, koji su se nalazili u kabini traktora koji je Zoran pretekao. Tjelesne ozljede zadobila je Sinišina majka Nevenka Dobrić koja se nalazila u prikolici traktora, a u istom navratu ranjen je 19-godišnji student Aleksandar Vukičević. Budući da nije uspio pobjeći, Aleksandra su pronašli vojnici koji su na uniformama imali oznake HV-ove 17. pukovnije Sunja. Kasnije je i zarobljen.
- Nakon nekog vremena sam ustao i otišao dalje u šumu jer sam znao da ima oko šest kilometara do drugog auta. Pokupio sam mater i babu i odvezao nas do Bosanske Kostajnice, ali tamo nije bilo bolnice pa su me htjeli vratiti u Hrvatsku. Reko', kud ću braćo mila. Tek sam utekao, a vi me sada vraćate na slikanje glave - govori Zoran Danilović.
Pregled je naposljetku obavio u Banjoj Luci, gdje mu je izdano otpusno pismo koje je priložio svom zahtjevu za priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata. I njemu je u prvom navratu zahtjev odbijen iako je uspješno prošao sigurnosnu provjeru, a negativno rješenje je ovaj put potpisao spomenuti Stjepan Markanović iz Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije.
- U rješenju piše da sam odbijen zbog toga što u evidenciji Policijske postaje Sunja nisam evidentiran kao žrtva kaznenog djela i zato što nisam priložio medicinsku dokumentaciju izdanu od nadležnog tijela Republike Hrvatske. Pa kako da je imam kada sam utekao da spasim živu glavu - pita se naš sugovornik.
Iako u momentu našeg razgovora, koji smo vodili neposredno nakon što je Ministarstvu branitelja predao žalbu, Zoran nije bio pretjerano optimističan oko pozitivnog ishoda cijele priče, ovih dana mu je stigla pozitivna vijest. Njegova žalba je usvojena jer je "na osnovu uvida u predmet utvrđeno da je prvostupanjsko rješenje donijeto na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nedostatka dokaza". Zahtjev je prvostupanjskom tijelu vraćen na ponovno odlučivanje.
- Iskreno, nisam imao skoro nikakva očekivanja jer sam bio svjedok tetki i Aci kada su tražili naknadu nematerijalne štete. I nisu uspjeli pored sve dokumentacije i svjedoka. Čemu da se ja onda nadam, kako da im dokažem istinu - govori danas 43-godišnji Zoran Danilović, koji se nakon izbjeglištva odlučio na povratak u Crkveni Bok gdje se danas bavi stočarstvom.
- U Srbiji su me stalno zvali "izbeglica, izbeglica". Pa imam ja svoje ime i prezime. Nisam to više mogao slušati. Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je da je na kraju nastradala sirotinja. I gledaj sad, propade zaleđe Dalmacije, pusta Lika i Slavonija, o Baniji da i ne pričamo. A mladih ni za lijek - domeće Zoran na rastanku.
Iako je vesele pozitivno riješeni zahtjevi jer, kako objašnjava, i zakašnjele reparacije žrtvama puno znače, Vesna Teršelič je svjesna da svako negativno rješenje kakvo su u prvom navratu dobili Milja Bojinović i Zoran Danilović otvara još jednu ranu na duši preživjelih.
- Uz sve gubitke nije im trebala još i ta odbijenica. Bilo bi važno da nadležno Ministarstvo branitelja provede kritičnu evaluaciju primjene Zakona o civilnim stradalnicima te predloži njegove izmjene i dopune. I to u skladu s Temeljnim načelima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava UN-a - zaključuje voditeljica Documente.