>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Cro Klux Klan

Hrvatsko nacionalno etičko sudište je paracivilna formacija HDZ-a, nešto kao Karamarkov prijeki sud u pričuvi, tijelo koje svojim javnim igrokazima navješćuje tehnologiju i metode razrješavanja društvenih napetosti što će biti formalizirane po osvajanju vlasti

‘U našem nastupu priložit ćemo dokazni postupak u kojem će govoriti preživjele žrtve jugokomunističkog režima kojeg je predvodio diktator Josip Broz Tito, ali ćemo dokazati i opačine ovoga vremena danas.’ Tim je riječima prije neki dan svoj govor započeo Zvonimir Šeparović, nekadašnji Tuđmanov ministar pravosuđa, a danas predvodnik vrlo agilne skupine matorih ustašofila, organizirane u nešto što se zove Hrvatsko nacionalno etičko sudište.

Javno zasjedanje ‘sudišta’, tjedan dana uoči izbora, upriličeno je u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’, uz oko dvije i pol tisuće lica okupljenih u gledalištu, uz golemi ekran na kojem se mogao pratiti tok procesa i tekst sadržaja ‘optužnih akata’, te čitav niz renomiranih desničara postrojenih na radnoj bini: od Marka Veselice do Nikole Štedula, od Džemaludina Latića do Ante Kovačevića, od akademika Josipa Pećarića do historičara Josipa Jurčevića, od odvjetnika Zvonimira Hodaka do odvjetnika Željka Olujića, od navodno živog Zdravka Tomca do navodno mrtvog Ante Pavelića

Posebni gost bio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, a neformalna zvijezda večeri Dario Kordić, pozdravljen ovacijama razdragane publike. Svi su ispravno razumjeli da nazočnost osobe koja je u Haagu osuđena za najteže ratne zločine daje posebnu moralnu težinu etičkom sudovanju. U tom duhu je viktimolog Šeparović uvodno izlaganje završio uzvikom ‘Za dom’, na što je – umjesto uobičajenog ‘Spremni!’ – dvoranom odjeknulo gromko ‘Uvijek!’ Kod ustaša uvijek nešto novo! – komentirali su neutralni izvjestitelji, a usput je izbjegnuto kršenje postojećih zločinačkih zakona. Hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić, također jedan od uzvanika, nije imao primjedbi na prigodnu preinaku drage parole.

Nakon trosatnoga javnog vijećanja izrečene su i presude dvojici optuženih – Josipu Brozu i Zoranu Milanoviću. Prvi je proglašen krivim ‘za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom’, dok je drugi osuđen za ‘veleizdaju’, jer ‘djeluje kao Titov ideološki sljedbenik’. Budući da Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kao što mu samo ime kaže, nema krivičnopravno već etičko poslanje, obojici zlotvora dodijeljena je kazna moralne likvidacije bez prava žalbe. A razlog zbog kojeg su Broz i Milanović osuđeni na istome ročištu približila je Eva Kirchmayer Bilić, inače pijanistica i profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji: ‘Komunistički režim djeluje i danas, čega današnje generacije uopće nisu svjesne!’

Zbog te generacijske nesvjesnosti, mnogima se aktivnost pogona nacionalne inkvizicije može pričinjati kao hipertrofirana groteska, nešto što je moguće vidjeti samo u lošijim teatarskim inscenacijama, no ipak vrijedi posebno naglasiti markantnije konture ambijenta u kojem se stvarna predstava događa: dakle Koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’, mjesto okupljanja boljestojećeg građanstva, gdje obično nastupaju ocvale operne dive i simfoničari, dvije i pol tisuće ljudi u sali, bivši ministar pravosuđa kao vođa ceremonijala, uvažena gospoda za sudačkim stolom što se povija od težine akademskih titula, zagrebački biskup kao donositelj toplih pozdrava s Kaptola, ispruženi dlanovi na prsima, pravednička škripa umjetnih zubala, idiličan nacionalni zagrljaj puka i elite, Hodaka i Glibota, Kirchmayera i Kikaša, te ključni element dekora: osuđeni ratni zločinac koji jamči moralnu težinu etičkim prosudbama, figura koja ima reprezentirati samu savjest hrvatske nacije.

Trenutak izabran za ‘osudu’ Zorana Milanovića zbog ‘veleizdaje’ – tjedan dana prije izlaska na birališta – potvrđuje da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište jedna od paracivilnih formacija HDZ-a, nešto kao Karamarkov prijeki sud u pričuvi, rezervni sastav ideološke žandarmerije Domoljubne koalicije, tijelo koje svojim javnim igrokazima navješćuje tehnologiju i metode razrješavanja društvenih napetosti što će biti formalizirane po osvajanju vlasti.

Ne računajući opće fraze, sam vođa HDZ-a u zadnje je doba utanjio s izravnim prozivkama Jugoslavena, komunista i sljedbenika Titova zločinačkog režima, i to od momenta kada ga je Josip Manolić prokazao kao nekadašnjega sitnog konfidenta Udbe, ali uigrana ekipa obavlja vrijedan posao umjesto njega. U ranijim seansama – tek nešto manje pompoznim od one u Lisinskom – kao nacionalni izdajnici već su osuđeni Stipe Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Budimir Lončar i Vesna Teršelič.

Na javnoj sceni tako već duže od godinu dana defilira bizarna hrvatska verzija Ku Klux Klana, staloženim bijesom nafutrana borbena skupina koja, umjesto kukuljica, dvocijevki i baklji, koristi debele dokazne spise, ‘povijesnu građu’ i iluminaciju koncertne dvorane. Pravnim bi se jezikom to moglo nazvati udruživanjem radi javnog sramoćenja.

Dramaturgija pogroma pritom je prilagođena ukusu tipičnoga ovdašnjeg malograđanskog fašista, jer se radi o simulaciji ‘stvarnog’ suđenja uz strogo utvrđenu proceduru, jer građom za moralnu likvidaciju rukovodi ‘stvarna’ akademska elita, jer harangu režiraju osobe s ‘nesumnjivim društvenim ugledom’, jer poprište obreda nije periferijska krčma nego hram nacionalne kulture, pa na taj način izrečena ‘presuda’ stječe pseudoinstitucionalnu važnost dovoljnu da posluži kao fitilj za masovni linč (dok pseudoetičku dimenziju osigurava onaj ratni zločinac zavaljen u prvome redu).

Na djelu je svojevrsno protokoliziranje mržnje, serija ceremonija kroz koju bi se imala obaviti sistematizacija niskih strasti, ozbiljan napor da se odstrel etničkih i ideoloških neprijatelja predstavi kao mehaničko djelovanje sustava i prije nego su se oficijelne institucije upustile u takav pothvat, tj. prije nego je Karamarkova politička horda preuzela vlast.

Stoga je zanimljiva indiferentnost aktualne pravne države prema takvoj praksi. Nakon što je protiv nje bila podignuta i javno oglašena ‘optužnica’ zbog ‘izdaje zemlje’, Vesna Teršelič je u svibnju ove godine podnijela prijavu policiji, shvativši rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta kao otvorenu prijetnju, no izuzev rutinskog informativnog razgovora sa Zvonimirom Šeparovićem ništa se nije dogodilo. Vrhovni inkvizitor tako je došao u priliku da efektno zaključi slučaj: ‘Vesna Teršelič je za nas nepoželjna u Hrvatskoj, persona non grata. Uostalom, ona je, po svemu sudeći, Slovenka.’

Slobodna građanska inicijativa posvećena etničkom i ideološkom unificiranju Hrvatske jeste, dakle, nešto više od putujućeg fašističkog cirkusa, ne samo zbog poticanja nacionalne histerije i pozivanja na linč, već i zato jer predstavlja uvjerljivu uvertiru u ono što nas po svemu sudeći čeka, jer aranžira iznimno živu predstavu o tome kako će funkcionirati državni aparat ukoliko Karamarkov HDZ preuzme vlast. Nositelji glavnih rola, uostalom, s aparatom su imali izrazito bliska iskustva: Šeparović je, rekosmo, bio ministar pravosuđa, Tomac potpredsjednik Vlade, Olujić državni odvjetnik…

Realna prijetnja utoliko je sadržana u mogućnosti da se sama simulacija javnoga suđenja nacionalnim izrodima – kakva je bila ona u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ – nakon 8. studenoga pokaže lažnom, što bi se ona mogla razotkriti kao simulacija simulacije, naime: kao provala najstvarnije stvarnosti prije nego je ona službeno stupila na snagu. Tada će se drugačije kolutati očima nad prizorom u kojem ratni zločinac nastupa u svojstvu moralne vertikale. Ono što Tomislav Karamarko i njegova domoljubna garda sve vrijeme obećavaju jest da će etički sudovi hrvatskih ustašofila uskoro steći zakonsku snagu.

1/1