>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Ivo Lučić

Da je Tito čuo Miloševića, jezik bi mu iščupao!

Novosti donose dijelove kazivanja nedavno preminulog generala Svetozara Ora, koji je s 15 godina stupio u partizane, u JNA ostao cijeli radni vijek, a do kraja života Titov sljedbenik: ‘Kaže Slobo, tome Hodži i svim tim da im jebem mater. Ma rekoh, šta to ti kažeš? Kaže, to što čuješ. Rekoh, da te čuje, Tito bi ti jezik iščupao! Tako smo se Slobodan Milošević i ja rastali. Nikad se više nijesmo sastali’

Nezapaženo je prošla vijest da je u 95. godini u Beogradu umro general Svetozar Oro (Veličani, Popovo polje, 24. veljače 1926. – Beograd, 23. svibnja 2020.). S 15 godina stupio je u partizane i ostao u JNA cijeli radni vijek. Obavljao je brojne visoke vojne dužnosti te neko vrijeme boravio u diplomaciji. U mirovinu je otišao 1986. s dužnosti načelnika političke uprave JNA. Odbio je Miloševića i do kraja života ostao Titov sljedbenik. Na dan napada na Dubrovnik s drugovima je osnovao Društvo za istinu o Jugoslaviji i NOB-u.

Kad je došao rat ‘41., imao sam 15,5 godina. Svi smo morali u zbjeg zbog ustaškog progona 23. juna, koji je bio kao grom iz vedra neba. Onda je došao septembar, ustanak, i ja sam krenuo. Kako sam otišao u junu, više nikad nijesam došao kući

Razgovarali smo u njegovu stanu u maloj zgradi u tihom središtu bloka u Novom Beogradu ravno prije godinu dana, 18. srpnja 2019. Sjedio je u obično namještenoj dnevnoj sobi nasuprot televizora manjeg ekrana s katodnom cijevi, a među slikama na zidu posebno je isticao pejzaž rodnog mu Popova polja, koji je naslikao sin Dragan. Bio je bistre svijesti i govorio odlučno. Ponekad se nije mogao sjetiti nekog imena ili bi zbog zamora malo skratio rečenicu. Govorio je hercegovačkim dijalektom kao da je jučer otišao iz Popova polja, samo bi rijetko pustio poneki sistemski ekavizam. Nekoliko puta je zastao, orošenih očiju i stisnutog grla, i čekao da prođe iznenadna navala emocija. Ovo su neki dijelovi njegovih kazivanja.

Da sam bio sujevjeran, zaglavio bih

Kad je došao rat ‘41., imao sam 15,5 godina. Svi smo morali u zbjeg zbog ustaškog progona 23. juna, koji je bio kao grom iz vedra neba. Onda je došao septembar, ustanak, i ja sam krenuo. Kako sam otišao u junu, više nikad nijesam došao kući.

Kad smo oslobodili Sarajevo, u aprilu 1945. bio sam komesar čete sa 18 godina. Imali smo predah u jednoj seljačkoj kući. Baka, domaćica, gatala nam je u grah i meni rekla: Mladiću, želim vam sve najbolje, ali ovde vam kaže da nećete dugo. Da sam bio sujevjeran, vjerovatno bih negdje zaglavio. Naprotiv, preživio sam i oslobođenje Sarajeva i oslobođenje Postojne i oslobođenje Trsta, i izišo na Karavanke… sve pješke. I vratio se pješke!

Iznad Avtovca, na Miholjačama, Švabe i četnici su minobacačima tukli po nama. Meni se pritužilo da pravim veliku nuždu i mislim, ima da mi ovo bude posljednje (smije se). Tu su poginuli neki drugovi i tu su sahranjeni, ja nisam ni ranjen. I evo dogurao do ovih dana, do 94-e.

Za strelicom: Trst

Ostalo je zabilježeno da je marš od Sarajeva do Trsta u aprilu 1945. sa više od 600 kilometara bio najduži u jednoj turi u NOR-u. Kako smo to izdržali, to bog otac zna. Na Grmeču smo ušli u visoki snijeg. Bihać je ispred nas oslobodila jedna dalmatinska divizija, bio je pun leševa, ljudskih i konjskih.

Od Plaškog preko Srpskih Moravica, kiša je ljuštila. Težak marš bio, ali se gazilo. Svako 500 metara si imo Titovu sliku i kraj nje strelica ‘Trst’ (zastaje, oči mu se zasuzile).

Ne znam kako smo prošli preko Mašuna između Prezida i Šent Petra, današnje Pivke, to je bila kiša, šuma… Oslobodili smo Šent Petar, čak smo gladni našli vruć hleb koji su nam ostavili Švabe (smije se).

Šta je bio cilj Jasenovca i drugih logora? Konkretna borba protiv oslobodilačkih pokreta. Presija na narod ubijanjem i klanjem trebala je da zaustavi huk ustanka, i da se kaže: Nama se ne isplati boriti, vidiš, pobiše nam ljude

Mi smo Hercegovci najviše stradali kod Ilirske Bistrice. Nevesinjski bataljon 10. brigade je ostao u opkoljavanju neprijateljske grupacije u Bistrici, baš na glavnom pravcu njihovog proboja. Strašno su se tukli, mislim da se taj bataljon prepolovio, ali se Nijemci nijesu probili, nego je zarobljen njihov korpus. I to su u Hercegovini teško primili. Teško je kad sve crne knjige jedne bitke dođu u jedno mjesto. Bilo je jedno poginuti u sredini rata, a drugo poginuti na pragu slobode. Doneseš glavu do slobode i onda je izgubiš.

Postojnu smo relativno lako slomili. Išli smo do sela Zagon, zapadno, koje je utvrđeno branilo prilaze Postojni. Bilo proljeće, otapaju se snjegovi, ravnice pune vode… gazili smo do pojasa, bogami jedno kilometar. Granate padaju u vodu i eksplodiraju kad dođu do dna. Jedino ako te metak pogodi direktno padaš. Ja sam bio u jurišnom poretku i kad smo se dohvatili prvih kuća, odmah su se predavali. Tu smo zarobili jedan bataljon talijanskih crnokošuljaša koji su bili u sastavu njemačkih snaga.

Kuhari su počeli da spremaju da se nešto jede, jer svaka četa je imala svoju pokretnu kuhinju, a žene iz toga sela nisu dale da iko kuha nego one. To je bila milina jedna. U kući u kojoj smo bili, muž i žena uzeli motiku i kopaju nešto. Čujem udari motika u kantu. Izvadiše kantu, iz nje slovenačku zastavu, kaže, zakopali smo je prije 20 godina. Plaču i razvijaju zastavu.

Uzeli zakon u svoje ruke

Mesna obramba u Zagonu je tražila da im predamo talijanske fašiste, iako je bilo naređenje da sve zarobljenike odmah šaljemo u sabirne centre da se nikome ništa ne desi. Postrojiše Talijane, narediše da se skinu i sve ih postreljaše. Naočigled. Komandant njihov kaže, mi smo dvadeset godina njih držali ovdje. Bili su rigorozni prema talijanskim fašistima.

Kad smo oslobodili Bled, kod Radovljice vidimo kako mještani tjeraju batinama jednog čovjeka, nemaju oružja. To je bio mjesni špijun, prebili su ga, tako je umro. Za nevjerovati. Kažu, dosta je nama bilo tih denuncijanata koji su trpali u zatvore u Begunju.

Prije, između Sanskog Mosta i Jesenica u našoj koloni su prepoznali jednog domaćeg ustašu, mještanina. Ulećeli u kolonu, nije se ništa bunio, i izveli ga na prijeki sud. To su bile teške stvari.

Da Tuđman ne bi zaostao za Miloševićem koji se vozio u maršalovom automobilu, on je stvorio neke uniforme da više liči na Tita. To su male karijerne pobude koje skupo koštaju narod. Zavadiš narode i pogine ti 250 hiljada ljudi u međusobnim ratovima

Bio sam komesar čete kad smo se vratili u Sarajevo 1946. Komandir je bio Miloš Jovović, vrlo bistar mladić, završio podoficirsku školu bivše Jugoslavije u Bileći. Krenuo u Kalinovnik da obiđe svoje i prepoznao čovjeka koji mu je ubio brata. Pao mu je mrak na oči, izišo je: Kako se ti zoveš? Tako i tako. Je li sigurno? Jes sigurno. Izvadi pištolj i ubije ga na licu mjesta. Osuđen je na godinu dana zatvora jer je uzurpirao vlast. Morali smo pokazati da ne može svak uzeti vlast u svoje ruke, ali to se dešavalo. Poslije se vratio u četu.

Logori protiv huka ustanka

Kod nas u Popovu nijesu bili loši odnosi između Srba i Hrvata, nego su u otporu prema Turcima bili dobri odnosi između njih. Nema ni jednog primjera da je ubio Srbin Hrvata zato što je Hrvat ili obrnuto. Prvo ubistvo počinili su četnički nastrojene snage protiv Hrvata poslije Prvog svjetskog rata. Onda je došao Drugi svjetski rat, ljudi su na strašnu prevaru pobacani u jame, a zločine su izvršili ustaše što su došli sa strane. Činjenica je da su stvorili konfrontaciju prema svim Hrvatima, znamo kako se to tragično završilo.

U početku su bacani u jame jer su Srbi, jer je to bila politika, ali kasnije su bacani jer su bili ustanici, antifašisti. Šta je bio cilj Jasenovca i drugih logora? Konkretna borba protiv oslobodilačkih pokreta. Presija na narod ubijanjem i klanjem trebala je da zaustavi huk ustanka, i da se kaže: Nama se ne isplati boriti, vidiš, pobiše nam ljude. Pobili su one s Kozare; nijesu one s Manjače. A Manjača je bila srpska i četnička. Nijesu ih pobili zato što su bili lojalni. Nijesu na Kozari samo Srbi ubijani, nije Osman Karabegović Srbin koji je bio na čelu Kozare. Nijesu braća Mažar, čuveni komandanti; bili su Hvati. U Beogradu, ubijeno je 100 hiljada ljudi. Nijesu zato što su bili Srbi, nego zato što su bili protiv okupatora.

Titova politika solidarnosti

Ono što se dogodilo ‘41. stvorilo je grdnu i opasnu podjelu. Mi smo poveli ustanak da bi se snošljivo moglo živjeti. Na Sutjesci, najveličanstvenijoj bici koja je postojala, u 10. hercegovačkoj brigadi imali smo skoro jednak omjer Srba, Hvata i muslimana. Imali smo svijest da moramo živjeti zajedno. Mješovit brak se nama rodio u NOR-u. Kad je Mostar oslobođen, kad je skinuta feredža, to je bio sasvim novi svijet. Toliko čvrstih mostova i ličnih veza. Da u partizanima nijesmo tako radili, ne bi niko preživio, bili bismo daleko od pobjede, dalje nego od boga. To su partizani, to je najveličanstvenija stvar koja je mogla biti.

Titova politika solidarnosti razvijanja slabije razvijenih bila je mnogo ispravna. A ona je smetala razvijenim dijelovima. Ljudi božiji, prosto nemoguće na što je ličila ta Priština 1945. Stvorili smo povjerenje Šiptara. Išao sam s načelnikom Generalštaba Stanom Potočarom na Kosovo u lov na međede i naizmjenice svaki dežurali s po jednim Šiptarom na čeki. Upozoravali nas, nemoj, pa Šiptar… Bio sam siguran da se ništa neće desiti načelniku Generalštaba. Šiptari su takvi kako se s njima radi. Srbi nemaju nikakva iskustva da vladaju nekim, ni da vladaju sobom poslije stotina godina pod Turcima. On misli kad Šiptaru rekne, ima da trči. Ma nemoj bre.

Jugoslovenski narodi nikakvih problema nemaju jedni s drugima, ali imaju problema s ekstremima. Ekstremi koji sahranjuju Srbiju i Hrvatsku su srpski nacionalizam koji je iskazan kroz četništvo i hrvatski nacionalizam koji je iskazan kroz ustaštvo. Pošto su to dva najjača naroda na ovom prostoru, njihovi nacionalizmi truju čitav prostor.

Nacionalizam progovorio kroz partiju

Ne mogu se s jednog Gazimestana izgovarati riječi koje je izgovorio Milošević, a da one ne zapale plamen. Ustvari, to je bila objava rata svim jugoslovenskim narodima: znaćete vi ko smo mi! Mi u JNA nijesmo znali kakvi su odnosi u Srbiji. Ivica Stambolić je bio vrlo stabilna ličnost, uzeo je njega kao svoj kadar i mi smo mislili da će slijedit Ivicu. Međutim, on je u prvom redu išao na to da osvoji vlast u Beogradu, a poslije Beograda ide prema Srbiji, a poslije Srbije Jugoslaviju. Imao je svoju procjenu, a imao je i advokata koji je bio nezajažljiv, to je bila supruga.

Taj nacionalizam je progovorio, i to kroz partiju, što je bilo potpuno tuđe, da se u Armiji nisu mogli snaći, a ja sam tada odlazio iz Armije u penziju. Kad je Ljubljana zaustavila miting, našli su izlaz da zakažu 14. kongres, i da, polazeći od činjenice da je u jugoslovenskoj partiji najviše Srba, srpskom većinom osvoje vlast. To je bio smisao 14. kongresa i dalje je poznato.

Odbio sam Miloševića

Milošević je mislio da ću podržati njega u politici. Bože sačuvaj, ja sam podržavao jugoslovensku politiku, koja je zajednička, koja nam treba. Jednom sam se našao s njim kod Petra Gračanina u CK. Bio je predsjednik CK Srbije, ali je bio bog i batina. Odbacio je Stambolića i ide, gotovo. Išla je hajka protiv Fadila Hodže i svih rukovodilaca na Kosovu, da ih se izbaci iz partije. Veli Slobo, sad ćemo mi njima jebat mater. Doslovno tako. Kome, Slobo? Kaže, tome Hodži i svim tim da im jebem mater. Ma rekoh, šta to ti kažeš? Kaže, to što čuješ. Rekoh, da te čuje, Tito bi ti jezik iščupao! Šta bi? Jezik bi ti iščupao. Mi smo imali toliko muke, kad Šiptar u toku rata pljune na Švabe, mi smo rekli da je bacio bombu, samo da bismo ih što više poistovetili sa nama, i tako smo skupili i formirali Prvu šiptarsku brigadu u istoriji sa nama, a ti to?! Rekoh, to nije ni lijepo ni pošteno. Nije mu bilo milo, ali sam ga stjero u škripac. Tako smo se Slobodan Milošević i ja rastali. Nikad se više nijesmo sastali.

Međutim, da Tuđman ne bi zaostao za Miloševićem koji se vozio u maršalovom automobilu, on je stvorio neke uniforme da više liči na Tita. To su male karijerne pobude koje skupo koštaju narod. Zavadiš narode i pogine ti 250 hiljada ljudi u međusobnim ratovima, a za oslobođenje Jugoslavije smo izgubili 305 hiljada ljudi ili 30 divizija.

Istina uvijek ostaje istina

Onog dana kad je napadnut Dubrovnik, mi smo donijeli odluku da osnujemo Društvo za istinu o Jugoslaviji i NOB-u. Istina uvijek ostaje istina. Okupili smo prvog dana sve vodeće jugoslovenske kadrove kojima je stalo do tih odnosa. Stavove i poruke s jednog okruglog stola smo poslali predsjednicima republika s pismom da se rešavaju problemi koji se javljaju na tom prostoru, koji je i dalje ostao potpuno zajednički jer rodbinu imaju najmanje u tri-četiri republike. Društvo vodi brigu oko tradicije koja je bila na nivou Jugoslavije, kao Kuće cvijeća i Dana ustanka, a koja simbolizira najveći istorijski uspjeh naših naroda.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1