>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Dinko Kreho

Danilo Lučić: Jezik je prva linija fronta

Pjesnik i urednik u beogradskom Kontrast izdavaštvu i na portalu glif.rs: Centralni motiv moje knjige ‘Šrapneli’ je sumnja u jezik i semantička eksplozija koja se u njemu dogodila u postideološkom svetu. Mislim da ne smemo popustiti pred njegovom ideološkom zloupotrebom

Objavljujete poeziju, književnu kritiku, publicistiku, bavite se izdavačkim i uredničkim radom. Kako se šaltate među ovim raznolikim i ponekad suprotstavljenim ulogama u književnom polju i koliko je taj proces (bez)bolan? Svoju novu pjesničku knjigu niste objavili u izdavačkoj kući u kojoj radite, iako vjerujemo da ste to bili u mogućnosti učiniti.

Među prvim odlukama koje sam doneo kada sam počeo da se bavim uredničkim poslom u Kontrastu bila je ona da prestajem da pišem književnu kritiku. Smatram da bi sa moje pozicije bilo neumesno da se time bavim jer bih neminovno pisao negativno o konkurenciji ili, lepše je reći, kolegama izdavačima. Ali zato je ostalo da se bavim kritikom društva i politike, a tu su, nažalost, teme daleko mnogobrojnije nego u književnosti. Videćemo još da li će me i koliko moja lajavost zaboleti. Svoju knjigu nisam objavio u Kontrastu jer mi nije u redu da izdavačke i promotivne resurse trošim na sebe, to mi je nekako bila ‘zloupotreba položaja’. Veliku sreću sam imao što je izdavačka kuća Arete, tj. njena glavna i odgovorna urednica Nina Gugleta pokazala hrabrost i poverenje u taj rukopis te pristala da ga objavi. Jer teško je naći komercijalne izdavače – pod time mislim na privatnim, a ne državnim sredstvima finansirane kuće – koji se upuštaju u neizvesnost ekonomskog eksperimentisanja sa pesničkim izdanjima.

Kontrast izdavaštvo, kuća u kojoj ste zaposleni kao urednik, spada u tzv. male izdavače. Kako je došlo do pokretanja Kontrasta i kako on djeluje i funkcionira danas? Općenito, što mislite o položaju i perspektivama ‘malog’ izdavaštva u Srbiji i u postjugoslavenskim okvirima?

Kontrast izdavaštvo je pokrenuo moj kolega Vladimir Manigoda, a ja sam im se kasnije priključio. Danas, nekoliko godina kasnije, u firmi radi najelementarniji broj radnika, po jedan čovek u svakoj oblasti (od prošle godine bavimo se i štampom knjiga). Tako da napredak postoji, ali svi, a to je nekolicina, moramo svojski da zapnemo da bismo išli napred. Takva je situacija u malom izdavaštvu u Srbiji i u drugim izdavačkim kućama. Ali se zato pomažemo, sarađujemo, udružujemo i generalno – ne damo se.

Vaš pjesnički debi, ‘Beleške o mekom tkivu’, ovjenčan je Brankovom nagradom. U kojoj mjeri je ovo bitno institucionalno priznanje odredilo vašu poziciju u književnom polju i definiralo horizont vašeg daljnjeg djelovanja? Sa sljedećom knjigom očigledno niste žurili – objavljena je tek tri godine kasnije.

Meni je ta nagrada veoma značila na ličnom planu, ali nisam očekivao da će ona imati nekakvog uticaja na moj rad u budućnosti ili na moju poziciju na književnoj sceni. Ali jeste, jer je ljudi prepoznaju kao čestitu i neukaljanu instituciju, što ona i danas nastavlja da potvrđuje, pa je odatle ona i mojoj poeziji pružila legitimitet. Da, naredna zbirka je došla tek tri godine kasnije, i tada sam shvatio nekoliko bitnih stvari o sebi – spor sam i nefunkcionalno samokritičan, što me bitno usporava, pa sam morao da se pomirim s tim da za života neću mnogo toga napisati. Nadam se samo da će kvalitet biti kompenzacija za mršav opus.

Pjesnička knjiga ‘Šrapneli’ donosi izrazito fragmentaran, nekom fundamentalnom traumom obilježen doživljaj svijeta, jezika i pjesme (na tom tragu bih razumio i naslovnu figuru – ‘šrapneli’ nisu drugo nego ubojiti fragmenti). Istodobno, na razini cjeline, riječ je o konceptualno izrazito promišljenom i pomno organiziranom tekstu. Koliko su dugo ‘Šrapneli’ nastajali? Jeste li ih pisali više ‘odozgo’ (polazeći od koncepta) ili ‘odozdo’ (polazeći od pjesme, stiha ili fragmenta)?

‘Beleške o mekom tkivu’ su bile zbirka pesama, a ‘Šrapneli’ su pesnička knjiga. Dakle, vašom terminologijom, prvi put sam išao odozdo, drugi put odozgo. Svaki od tri ciklusa, i svaku od pesama u njima, morao sam dobro da promislim jer sam želeo da imam tvrd koncept i da to bude očigledno. A to mi je bilo potrebno jer je centralni motiv knjige sumnja u jezik i semantička eksplozija koja se u njemu dogodila u postideološkom svetu, što bi čitaoca trebalo da ostavi u stanju nepoverenja pred haotičnošću, prevrtljivošću i kontradiktornošću kojima ona obiluje. Poruka koju sam želeo da ostavim time je vera da revolucionarnu emancipaciju, kao pojedinci i kolektiv, moramo otpočeti u sebi – jezik je prva linija fronta na kojoj ne smemo popustiti pred njegovom ideološkom zloupotrebom. Međutim, bez konkretnijeg koncepta, mislim da bi tendenciozno izneveravanje čitateljevog poverenja načinom na koji sam upotrebljavao jezik, a koje mi je bilo cilj, moglo da ode predaleko i potpuno mu odseče pristup u tekst.

Objavili ste pjesničke knjige Alena Brleka i Marka Pogačara, čest ste gost na književnim događanjima u Hrvatskoj i baštinite višestruke veze sa zagrebačkom književnom scenom. U situaciji u kojoj državne institucije i njihove politike uvelike otežavaju umrežavanje onkraj vlastitog plota, gdje vidite mogućnosti, prostor i potencijal za djelovanje u književnosti i kulturi na ‘regionalnoj’, tj. postjugoslavenskoj razini?

Kad god imam priliku, kritikujem nameru srpskog Ministarstva kulture da prednost na državnim otkupima knjiga za biblioteke u budućnosti daje ćiriličnim izdanjima. Ne samo zbog toga što ne smatram da je pismo presudno za kulturnu i duhovnu vitalnost jednog naroda, nego zato što se na taj način nama izdavačima uskraćuje publika u regionu kojoj je, naročito onim mlađima, ćirilica uvelike nepoznata. Kad bi politički establišment u istom tom regionu nešto zaista hteo da uradi povodom omogućavanja šire i bolje kulturne razmene među bivšim jugoslovenskim republikama, osmislili bi efikasan i pristupačan način razmene kulturnih proizvoda jer je sada npr. teško legalnim putem razviti distribuciju knjiga. Ali to što politička volja za tako nešto izostaje jasan je signal kuda nas trenutne političke garniture vode. Stoga, sredstva koja nam preostaju na raspolaganju su ona koja su i ranije u istoriji davala rezultate – samoorganizovanje, upornost i dobra volja.

1/2