U životu imam samo tri želje: mostić preko potoka Obručine da mogu doći do kuće, motornu pilu i frižider. No kako je krenulo, mislim da ih neću ostvariti, kazao nam je zimus Dušan Drekić iz banijskoga sela Mali Gradac. Stoga njegovu čuđenju i iznenađenju nije bilo kraja kad je prije nekoliko dana pred naherenom kućom u kojoj živi zatrubio žuti dostavni kombi.
- Jeste li vi Dušan Drekić? – zapitao ga je dostavljač, a on je, sve u strahu da su mu stižu uplatnice za nekakav novi namet, jedva prozborio da jest.
- Potpišite onda ovdje, netko vam iz Poreča šalje hladnjak i motorku - kazao je čovjek, istovario mu pakete pred kuću, pa odjurio ni rakiju ne popivši.
Dušan ostade sam pred kućom, još uvijek zbunjen i ne razumijevajući što se to dogodilo, pa nesvjesno pogleda u nebo, kao da traži nekakvu potvrdu da su pila i frižider zaista njegov dar odonud – i to dar koji stiže u najboljem trenutku, u vrijeme dok se hrana učas kvari uslijed nesnosne vrućine i dok se drva za ljutu zimu već počinju sjeći. No nije prošlo ni dva-tri dana od tog čuda, da bi se u jednom običnom telefonskom razgovoru razjasnio taj ‘pogodak s nebesa’. Nazvao Dušana čovjek iz Poreča, lijepo se predstavio i objasnio mu kako mu je oba uređaja poslao ponukan reportažom objavljenom u Novostima. Ostavio mu je pritom svoj broj, zamolivši ga da drugima ne otkriva ni njegovo ime ni dobrotu, pa namah prekinuo, toliko brzo da mu se daroprimatelj nije stigao pošteno ni zahvaliti. A kako je vidno dirnuti Drekić ipak prekršio tajnu, nije nam preostalo drugo nego da sami nazovemo Poreč i doznamo štogod više o dobroj duši i njezinim motivima da nepoznatom čovjeku bez prisile daruje stvari značajne upotrebne i materijalne vrijednosti.
- Da, ja sam Dušanu poslao frižider i pilu. Nisam nikakav bogataš, jednostavno me dirnula priča u Novostima. Običan sam čovjek i na svakojake načine preživljavam, ali mislim da se nečega moram i odreći ako je to od velike važnosti i za potrebe nekoga u nevolji. Nemojte, molim vas, navoditi moje ime: ovo je dar od srca i tako neka ostane, nikad ne znamo što sve nas u životu čeka – objasnio je naš porečki čitatelj svoj humani čin.
Kako vremešni i boležljivi Dušan živi potpuno sam, u posljednjoj kući posljednjega malogradačkog sokaka, nema nikakve sumnje da su darovi dospjeli u prave ruke. Drekić se za goli opstanak bori s mizernih 1200 kuna mirovine. Zna da je u današnjem svijetu sve manje solidarnosti i suosjećanja prema bližnjem pa i to pridonosi da mu i tjelesna snaga i volja za životnom borbom sve više kopne pod teretom godina i neumitnom prolaznošću. U njegovoj kući ima struje kojom rasvjetljava puste noći, ali bijele tehnike koja bi mu olakšala svakodnevnicu i drugih uređaja dosad nije bilo. Sada će, zahvaljujući darovanom frižideru, ipak moći prestati brinuti o tome kako će sačuvati namirnice i jela koja si priprema. Za toplijih bi mu se dana sve začas pokvarilo, od mlijeka do mesa, a ni zalihe nije mogao imati. Svelo bi se tako sve na kojih desetak deka salame i komadićak sira, koje bi morao pojesti čim bi ih donio iz trgovine.
Zimi mu je, pak, poseban problem stvaralo grijanje, unatoč tome što je oko njegove kuće puno potencijalnog ogrjeva: iz obližnjih se šuma svakodnevno, što legalno a što ilegalno, odvlače trupci, iza čega šuma ostaje skljaštrena i puna ogranaka koje je bez motorke gotovo nemoguće sasjeći na cjepanice uz pomoć kojih će se kuća ugrijati. Danima je Dušan to radio običnom sjekirom, mučeći se kao i njegovi djedovi i pradjedovi iz prošlih vjekova… Osim toga, trebalo je iz šume do kuće prenijeti drva preko mostića, podignutog još u doba dok je on bio dječačić. Danas je svaki prelazak preko dotrajalog i nakrivljenog mosta opasan po život, pogotovu kad priroda sve okuje u led.
Od tri Dušanove želje dvije su iznenada ostvarene jednim potezom i u jednom trenutku, a sreća je da je dostavno vozilo koje mu je dopremilo hladnjak i pilu stiglo ljeti, kad je potok presušio. No počinje sezona kiša, pa će svaki prelazak mosta ponovno biti prava lutrija.
- Da me nešto ozbiljno zaboli, ne bi me spasio ni sam Stipe Božić. Vozilom se mojoj kući uglavnom ne može prići, pa živim u vječitom strahu. Nemam novca, ne mogu platiti da zakrpam ovo malo preostalog zdravlja. Imam samo čir na želucu, kroničnu upalu pluća radi koje teško dišem, a lomi me i reuma. Prije mjesec dana poslali su me zbog toga na ultrazvuk u Sisak, na koji nisam otišao jer nisam imao za prijevoz: za odlazak i povratak treba najmanje 300 kuna, a ja toliko ne mogu izdvojiti. Što će dalje biti, stvarno ne znam. Bit će nekako, uvijek je bilo, pogotovu sada kad me ova motorna pila i ovaj frižider ponovno vraćaju u životnu borbu. Nećete možda vjerovati, ali mene je ovaj dar na neki način pomladio, dao mi je i novu volju i novu snagu. Zamislite, netko tamo u Poreču pročita članak u Novostima, pa mi pošalje ono najpotrebnije… Sada ipak imam osjećaj da nisam sam i da ima dobrih ljudi spremnih pomoći čovjeku u nevolji. To u meni budi nešto novo, dosad nepoznato i prilično čudesno - kaže nam Dušan, pa za kraj dodaje:
- E da, novinar, nemoj više pisati da mi treba i most preko potoka, netko će pomisliti da sam nezahvalan i nezasitan. Dobro je meni, prijeđem preko klimavog brvna, pa šta!?! Ako i bubnem u vodu, neću valjda odmah poginuti… Važno mi je jedino da motorka radi a frižider hladi i ništa mi više ne treba.
Zamjenica gradonačelnika Gline iz redova srpske nacionalne manjine Branka Bakšić dobro je upoznata s problemima Dušana Drekića i nekih drugih stanovnika istog sela koji su vezani uz derutni most.
- Sigurna sam da ćemo taj problem riješiti, već radim na tome. Bila sam na terenu, vidjela stanje i razgovarala s mještanima, pa pomalo pripremam rješenje. Uvjerena sam da će se tako Dušanu ostvariti i treća želja - kazala nam je ona.
