Na osami izvan Velikoga Gradca, banijskog sela koje je unatoč svom imenu manje od susjednog Malog, samuju majka i kći: 81-godišnja Danica i 60-godišnja Ana Milić svakodnevno se bore za opstanak i preživljavanje. Ta je borba posebno žestoka otkako im je u Srbiji, ni dvije godine nakon što su pred Olujom zajedno pobjegli iz rodnoga kraja, umro otac i suprug Stojan. Da nije bilo ratnih nevolja i brojnih pratećih nedaća, Ana bi se možda bila i udala. No nakon očeve smrti nije mogla samu ostaviti ionako boležljivu majku odlučnu u nakani da se vrati u njihovo selo, pa se dvije žene već 23 godine oslanjaju isključivo jedna na drugu.

Slično kao i kod stotina njihovih sunarodnjaka s Banije i Korduna ili iz Like, Dalmacije i Slavonije, njihov miran i uglavnom skladan život poremetila je grmljavina topova i od tih se turobnih kolovoških dana 1995. on nikada više nije vratio u neke normalnije okvire, bez nevolja što bi se, u manjem ili većem obimu, nadovezivale jedna na drugu.

Njemački poduzetnik na dvadesetak hektara sadi paulovniju, brzorastuće drvo porijeklom iz Azije, od kojeg se izrađuju trupci. Jedno sam stablo zasadila u našem dvorištu i dobro napreduje - Ana Milić

- Sve se to dogodilo učas. Tutnjalo je posvuda i puškaralo se na sve strane, pa smo se i mi, onako do kosti preplašeni, bacili u bježaniju u kojoj nam je glavno bilo sačuvati žive glave. Nismo znali ni kamo ćemo ni zašto zapravo bježimo, ali smo osim najnužnijih stvari, u panici ostavili sve što smo imali, pa se preko Bosne dočepali Srbije u kojoj do tada nikada nismo bili, a kamoli da smo imali ikoga svoga: svi naši stari, kao i mi, rođeni su ovdje u Hrvatskoj, na Baniji - prisjeća se Danica Milić.

Višednevno, neželjeno i mukom bremenito putovanje završilo je pred nepoznatim Šapcem, tik prije no što će pasti noć. Pitali su jednu ženu na koju su naišli bi li mogli kod nje prenoćiti, možda se i okupati, a ona je pristala pod uvjetom da već ujutro odu. Nasreću, drugog ih je dana posjetio predstavnik tamošnje mjesne zajednice, upoznat s dolaskom ratnih izbjeglica u njegov grad, pa im za privremeni boravak ponudio jednu od napuštenih kuća. U njoj će porodica ostati sve do povratka u svoj zavičaj, dakle pune dvije godine.

No osim najnužnijeg smještaja, valjalo je od nečega preživjeti, pa su tako svi radili po tuđim kućama i njivama, uglavnom tek za hranu. No sve su te nedaće Stojana stajale zdravlja, nakraju i samog života. Kad je umro, majka i kći prelomile su u sebi i odlučile se vratiti ondje gdje pripadaju, na svoju Baniju. U susjednim Jankovcima, selu koje teritorijalno pripada Hrvatskoj, izvadile su potrebne dokumente, pa se uskoro obrele pred – treba li uopće posebno napominjati? – devastiranom te temeljito popljačkanom i uneređenom kućom u Velikom Gradcu. Nemajući kuda, vrijedno su zasukale rukave i malo po malo ponovno stvarale osnovne uvjete za kakav-takav život. Zatražile su bile i obnovu, ali do danas nisu dobile nikakav odgovor: jedina pomoć koju su od svoje nove, sada samostalne države dobili bila je u obliku nekoliko paketa prehrambenih potrepština.

- Ja sam vam zapravo iz Velikog Šušnjara, ali sam se sa 17 godina udala za svog pokojnog Stojana i eto, od tada sam ovdje, gdje se sada samo nas dvije borimo za život kako najbolje znamo i umijemo. Nije baš jednostavno, ali gura se nekako. Uspjela sam ostvariti hiljadu kuna poljoprivredne mirovine, a Ana je već četiri godine zaposlena kod jednog Nijemca koji je u blizini zasadio plantažu drveta, pa se ne možemo požaliti. Jedini je problem što smo na osami, daleko od važnijih cesta i putova. Tako da su nam nabava hrane ili odlazak doktoru u Glini ili Sisku priličan problem – kaže nam Danica.

S malom mirovinom i nevelikim Aninim primanjima teško je platiti sve režijske troškove, kupiti nužne lijekove i podmiriti ostale osnovne životne potrebe poput kupnje ogrjevnog drva ili pripreme dostatne količine zimnice, unatoč tome što drže nekoliko kokošiju i same obrađuju vrt u mjesecima u kojima je to moguće.

- Sve što sada imamo postigle smo nas dvije vlastitim rukama. Ne možete ni zamisliti koliko je bila teška naša borba za preživljavanje nakon povratka. Iako smo sada vremešnije, danas nam je puno lakše i to samo stoga što smo ušle u svakodnevni ritam. Zahvaljujemo to i tome što sam se uspjela zaposliti kod njemačkog poduzetnika koji je u ovim našim brdima kupio kojih dvadesetak hektara zemlje na kojoj sadi paulovniju, vrlo cijenjeno brzorastuće drvo porijeklom iz Azije, od kojeg se izrađuju trupci što imaju uspješnu prođu na tržištu. Imam svoju plaću, socijalno sam osigurana i uplaćuje mi mirovinski doprinos, pa sam više nego zadovoljna. Jedno sam stablo paulovnije i sama prije koju godinu zasadila u našem dvorištu i eno ga, pogledajte sami, dobro napreduje. Do posla mi nije daleko, a kako se u našoj kući priprema doručak za sve radnike, imam majku na oku - objašnjava nam Ana Milić.

Kako u majčinim godinama problemi sa zdravljem postaju sve ozbiljniji i češći, Anu posebno zabrinjava nedostatak infrastrukture i drugih mogućnosti da s lakoćom dođu do prvog liječnika, onog u Glini: to je za njih iznimno skupo putovanje jer moraju platiti taksi, a pritom je kćeri teško osigurati cijeli jedan dan izostanka s posla, koliko vremena treba izdvojiti za takav posjet. Stoga joj i briga o vlastitom zdravlju nerijetko pada u drugi plan.

- Bila je kod nas neki dan Ljuba Vrga iz Srpskog narodnog vijeća, koja nam je kazala da uskoro treba zaživjeti program nazvan ‘Od vrata do vrata’ u kojem će se i za nas dvije naći mjesta. Krene li doista, to će nam biti pravi spas: mogle bismo češće doktoru, a k tomu jednostavnije i besplatno otići bar do Gline platiti račune, podići lijekove, kupiti štogod u kakvom dućanu. Mislim da bi se kroz takav program moglo istinski pomoći mnogim povratnicima, pogotovu onima koje muči kronična besparica a koji žive u pustarama poput ove naše – zaključila je Ana svoj razgovor s nama.