>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Desetobojac bez premca

Šerbedžija je svojevremeno sedam puta zaredom osvajao nagradu za najpopularnijeg glumca Jugoslavije. Niti jedan današnji glumac u cijelom regionu nema i neće imati ni približno sličan status. Emisija o njemu na HRT-u bila je povratak voljenog glumca, idola naših mladosti, svojoj zemlji i svome gradu

Opstanak, HRT, 13. siječnja, 20:05

‘Kad hodate po bilo kojem većem europskom gradu, vidjet ćete da je svaki taj grad, gdje je razvijenost duplo veća nego u Zagrebu, kozmopolitski. Miješaju se rase, miješaju se narodi. To je neizbježno. Nema razvoja bez kozmopolitizma’, kazuje Velimir Šonje Dubravku Merliću. Posve točno. Sve razvijene zemlje i sve uspješne metropole svijeta danas su šarene. Benetton gradovi koji su raznobojni – London, Berlin, New York, Rim – jesu i uspješni, to su centri koji magnetski privlače ljude. Gradovi i zemlje koji su monokromatski iščezavaju, tope se kao alpski ledenjaci. To se događa i regiji. Izbora nema. Ili se mijenjati, otvarati, kolorirati, reformirati ili se pretvoriti u starački dom. Dubravko Merlić napravio je dobru seriju, s jednom velikom pogreškom – ključni demograf mu je Stjepan Šterc, HDZ-ov populacijski genij koji, blago rečeno, nije fanatik multikulturalizma. To je kao da u emisiju koja govori o potrebi borbe protiv korupcije kao ključnog sugovornika pozovete Bandića. Zna on o tomu, ali… Nekoliko dana kasnije, ministar Gari Cappelli reći će kako je udio stranih radnika u hrvatskom turizmu oko pet posto, a u razvijenijim turističkim zemljama oko 30 posto.

General, HRT, 13. siječnja, 21:00

General Gotovina upoznaje novinarku:

- Gospođica je s Hrvatske televizije?

- Ja sam…

- Znamo vi vrlo dobro tko ste vi. Zadivili ste vojnike svojom hrabrošću. A i nas ste zadužili vašim javljanjima s bojišnice.

- Pa mi smo samo došli upoznati hrabre ljude. Drago mi je da sam ovdje…

Nešto kasnije general i novinarka voze se u džipu. Na retrovizoru se vidi krunica bandićevskih dimenzija.

Ona: I u ratu je more čudesno.

On: Ne da se unakaziti more. Veliko je i moćno more, pa odolijeva.

Antune! Vrdoljače! Pa otkuda ti takva rečenica?

Pupačićevski raspoložen vojnik (gleda more gdje se njemu penje, sluša more dobrojutro veli) pravi je gejzir lirike i pobožnosti, ali bez okolišanja očijuka s novinarkom. Potom dolaze u hotel, gdje Goran Višnjić (rođen 1972.) pozdravlja prognanicu koja plete, Suzanu Nikolić (rođena 1965.), s ‘dobar dan’, a ona mu uzvraća ‘dobar dan, sinko’. Sinko? Pa njih dvoje su skoro vršnjaci, ali avaj, scenarist je pred očima valjda imao babu Lončarušu pa je ta poštapalica zacijelo ostala od nje. Nešto kasnije on i ona opet se voze u džipu. Ispred njih se, u prvom planu, i dalje njiše krunica. Nakon kraćeg razgovora, on spominje svoju kćer.

Ona: A imate kćer?

On: I kćer i ženu (pokazuje sliku kćeri).

Ona: Lijepa je. A kol’ko ima?

On: Imala je 4 kad smo se rastali. Sad će upisati drugi razred.

Ona: A gdje žive?

On: Daleko, u Kolumbiji.

Ona: Aha. Nakon rastave, tamo su otputovale?

On: Nije bilo nikakve rastave. Ja sam otputovao u rat, a one su ostale kod kuće (krunica se i dalje njiše).

Ona: I čekaju vas?

On: Pa ja se nadam. Žene ratnika čekaju svoje muževe, znate, još od Odisejevog vremena. Penelopa, prosci oko kuće. Ona ga vjerno čeka.

Ona: Zašto Odisej nije uzvraćao vjernost?

On: On je njoj uzvraćao ljubav. A, bože moj, bio je ratnik. Njega je smrt čekala na svakom koraku. Znate, ta spoznaja da ta čarolija, koju mi zovemo život, može u jednom trenu samo tako iščeznuti…

Ona: Da. Pa se onda Odisej nevjerom branio od smrti…

Krunica se i dalje zanosno njiše, nerastavljeni on spetljava se sa zaljubljenom njom, mi se križamo i krstimo i pitamo je li itko pročitao ovo čudo od scenarija prije no što je u nj uloženo dvadeset milijuna.

U svom filmu, HRT, 14. siječnja, 20:05

Onog trenutka kad se Hrvatska kultura odrekla Rade Šerbedžije, a treba o tome govoriti, Rade Šerbedžija je vjerojatno dobio puno manje – a dobio je vjerojatno puno – nego što je hrvatska kultura izgubila, kaže Boris Dežulović, dodajući da je hrvatska kultura strašno puno izgubila bez Šerbedžije zadnjih 30 godina, ‘odnosno, bez Rade Šerbedžije koji bi bio u nekoj normalnijoj kulturi, koja bi Radi oprostila njegovo etničko porijeklo i njegove političke stavove…’ Hannah Arendt nešto je slično napisala za Brechta: ‘Pokazalo se da je Brechtov odlazak iz Njemačke bio gotovo jednaka nesreća za Njemačku kao i za samoga Brechta.’ Prema našem mišljenju, oprostila bi hrvatska kultura Šerbedžiji njegovo porijeklo, a možda i njegove stavove, ali mu neki značajni kreatori javnoga mnijenja nikada nisu oprostili njegovu veličinu i slavu. Ljubomora, zavist, to je nešto što na javnoj sceni pokreće mnoge ljude, koji niskost onda maskiraju tzv. uvjerenjima. ‘On je postao zvijezda, on je daleko najveća zvijezda iz jugoistočne Europe u Americi’, rekao je u istoj emisiji Rajko Grlić. ‘Rade je velik glumac zašto što je velik čovjek’, dodao je. ‘Ostat će na koncu konca upamćen kao naš najveći glumac ikad’, zaključit će Dežulović. ‘Ostat će upamćen u svojoj ulozi otprilike kao i Krleža po ulozi koju je imao u hrvatskoj književnosti, a to je netko tko je gotovo pa veći od kulture iz koje je proizašao. Svaki će se glumac i svaka uloga nakon Rade mjeriti Radom…’

Šerbedžija je svojevremeno sedam puta zaredom osvajao nagradu za najpopularnijeg glumca Jugoslavije. Niti jedan današnji glumac u cijelom regionu nema i neće imati ni približno sličan status, premda je u svakoj disciplini – teatru, filmu, na estradi ili u glazbi – bilo boljih od njega. Ali Šerbedžija je bio desetobojac bez premca. ‘Ja sam Srbin koji je čisti Hrvat’, rekao je beogradskom NIN-u godinu-dvije prije rata, u stilu Tesle, i to je bila savršena istina. No bilo je premalo ljudi koji su je bili spremni razumjeti i prihvatiti. Šerbedžija je iz Hrvatske otišao prije rata, zbog ljubavi, ne zbog politike – svakako ne zbog Miloševićeve politike – ali nitko to nije htio čuti. Ova je emisija bila povratak voljenog glumca, idola naših mladosti, svojoj zemlji i svome gradu, pohvala Čeljuski.

Dnevnik Nove TV, 16. siječnja, 19:15

Napokon nešto normalno na Pantovčaku! U ekskluzivnom razgovoru za Novu TV Zoran Milanović najavio je da od inauguracije na Markovu trgu nema ništa – primit će nešto ljudi u Uredu, položiti prisegu, pojest će se sendviči, popiti kavice i kud koji, mili moji. Mala, ali značajna vijest – nadajmo se, početak trenda. Ivica Relković najavio je da će Milanović ‘derojalizirati’ predsjedničku funkciju, oduzeti joj kraljevske prerogative i on je doista u tom stilu započeo. Hrvatska je mala država, u velikim problemima, ali s dobrim perspektivama ako se uspije riješiti titoističke monumentalnosti, pompe, razmetljivosti, rastrošnosti i od nacionalizma okrenuti racionalizmu. Prezrene protestantske formule – skromnost, rad, štednja – sve što vidimo preko Sutle kod Slovenaca, plus, kako reče Velimir Šonje, perspektivni multikulturalizam, sve bi to u jednom desetljeću, u dva mandata, Hrvatsku izvelo na pravi put i dovelo do populacijske obnove, preduvjeta svih drugih obnova. Milanović je mandat započeo dobro, skuplja simpatije ljudi sa svih strana političkog spektra, nije se dao navući na tanak led – daj Bože da tako i ostane, političari su lako kvarljiva roba pa da ne copramo.

1/2