>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Đavao u Haagu

Herceg-Bosna je bila jedina država poslije Drugog svjetskog rata u čijim je osnivačkim papirima stajalo da državne funkcije mogu obavljati samo političari hrvatske nacionalnosti. Zato Haški tribunal mogu nazivati đavolskim sudištem samo oni koji i danas podržavaju tu nacifašističku tvorevinu, za ostale je đavao sjedio na optuženičkoj klupi

Najpametniju rečenicu neposredno nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorki i samoubojstva Slobodana Praljka izrekao je jedan bosanskohercegovački novinar koji je za portal Index.hr kazao da bi sada svi trebali o tome šutjeti, šutjeti i šutjeti. Naravno, izjava sadrži dozu cinizma jer su se, sasvim predvidivo, o tome svi raskokodakali i još kokodaču. U bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine pozdravljaju presudu hrvatskoj šestorki i to, razumije se, s pravom, mada ne bi bilo zgorega da se čuo i pokoji glas više da je i na bošnjačkoj strani bilo ratnih zločina. U Hrvatskoj, očekivano, obratna slika. Iz državnog vrha stigao je poneki stidljiv glas pijeteta za bošnjačke žrtve hrvatskih zločina, ali je to praktički u istom dahu poništeno orkestriranjem masovne histerije u zemlji i u hrvatskom dijelu BiH. Ta histerija čak je za dobar broj decibela nadrasla onu kada je u Haagu izrečena osuđujuća presuda generalu Anti Gotovini, što je jasno svjedočanstvo kako je vlada Andreja Plenkovića (ovaj put u punoj suglasnosti s predsjednicom Grabar Kitarović) daleko ispod razine elementarne pameti i hrabrosti Sanader-Kosoričine vlade. Njoj nije padalo na pamet izglasavati saborske izjave kojima se praktički odbacuje presuda hercegovačkoj šestorki, što sada nailazi na zgražanje prestižnih svjetskih medija pa i Bruxellesa, kojem Haag nije u užoj nadležnosti.

I kamo sreće da je to sve. Jer ovo po svemu sliči na organizirani povratak u ledeno doba tuđmanizma, što je simbolički uprizoreno time da je Vesna Pusić i sada kao i prije petnaestak godina ostala usamljena u tvrdnji da je hrvatski državni vrh izvršio agresiju na BiH. SDP je i ovaj put napunio gaće od straha da se s time složi (doduše, odbio je sudjelovati u izglasavanju spomenute saborske izjave i u minuti šutnje za Praljka), čak su iz njegovih redova došle bijedne izjave da je Haag, sankcionirajući hrvatsku agresiju i navodno abolirajući srbijansku, pokazao da ga nije trebalo ni osnivati. Eh, koliko je tu kukavičkog manipuliranja! Tvrdnja da je Hrvatska proglašena agresorom, a Srbija oslobođena takve krivnje nije, razumije se, točna prije svega zato jer je Beogradu natovarena krivnja za udruženi zločinački pothvat u presudi Milanu Martiću. Ali najviše zato, to se u Zagrebu i Mostaru sljepački odbija vidjeti, što je u Haagu završio praktički čitav politički i državni vrh Srbije i Republike Srpske. Hej, čitav! A što se u Haagu dogodilo hrvatskoj strani? Pa, dogodilo se to da nijedan Hrvat iz Hrvatske nije osuđen pred ovim Tribunalom. I to, bez brige, nije moglo biti slučajno.

Ako su Hrvati iz Hrvatske bili za Zagreb predragocjeni da im se sudi u Haagu (Ivica Račan pustio je Gotovinu da pobjegne, a za Mirka Norca isposlovao da mu se sudi kod kuće), Hrvati iz BiH bili su, naprotiv, toliko bezvrijedni da ih se izručilo kao cjepanice, cijelu hrpu. I tu slijedi krešendo ove zajedničke, SDP-HDZ-ove crne komedije. Hrvate iz BiH se kao topovsko meso slalo u Haag i tako izmirivalo račune s međunarodnom zajednicom, da bi ih se sada tretiralo kao mitske vitezove, a Praljka, koji se teatralno ubio, kao ultimativnog junaka. Kakav vražji junak?! Nijedan haški osuđenik ne zaslužuje da tako bude nazvan, jer je to najteža moguća uvreda žrtvama koje su za sobom ostavili, a ako ćemo već o herojstvu, zar njega nije bilo više kod Milana Babića? I on se ubio u Haagu, ali uz javno priznanje da osjeća ‘sramotu i kajanje’ za ono što je učinio te uz tešku optužbu Miloševića, ne spominjući ga poimence, za smrt nevinih ljudi samo zato ‘što su Hrvati, a ne Srbi’. Za razliku od njega, Praljak nije pokazao nimalo kajanja pred ‘prezira’ vrijednim Tribunalom, a čak više od sebe branio je hrvatsku službenu vlast, to će reći Tuđmana, da nisu krivi ni za kakav zločinački pothvat u BiH.

Ukratko, navodno efektni režiser svoje smrti bio je zapravo samo sitni epizodist u smrtonosnoj predstavi glavnih igrača u Zagrebu, koji nije bio u stanju ne samo moralno se od njih distancirati, nego ni shvatiti što su oni u BiH napravili. A bilo je jasno da jasnije nije moglo biti. U presudi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću izostala je ratna poveznica s Beogradom naprosto zato što je Milošević bio prepredeni šutljivac koji je vukao konce iz pozadine, ali nigdje nikada nije spomenuo ni ‘v’ od Velike Srbije i slične stvari. Nasuprot tome, Tuđman je bio samoljubivi lajavac koji je snimao zatvorene sastanke kojima je predsjedao, uvjeren da je riječ o epohalnim istupima i vjerojatno je bio potajno zainteresiran da budu objavljeni, što se nedugo poslije njegove smrti i dogodilo. Pa smo tako mogli čitati njegove izjave ovakvog tipa: ‘Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili poslije Drugog svjetskog rata, čak su Muslimane proglasili nacijom, zato da bi tobože riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda.’ Govorio je i ovako: ‘Naš cilj od početka nije bio održanje BiH kakva je danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi na taj način neprestano bila frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku.’ Govorio je i ovako: ‘Perspektiva suverenosti BiH nema nikakvog izgleda. Čak kada bi se mogla održati Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Hoćemo li uspostaviti granicu između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku, ili ovaj Hrvat tamo.’

Kada su transkripti s ovim i ovakvim izjavama objavljeni, tuđmanoidni histerici digli su, razumije se, galamu, ali ne zbog onoga što je u njima sadržano, nego zato što je to objavljeno; Vladimir Šeks ovih dana čak optužuje Stipu Mesića da je kriv za presudu hercegovačkoj šestorki, a indirektno i za smrt Slobodana Praljka. Jadne li logike čovjeka koji, je li, malo drukčije misli kada je riječ o objavi njegovih udbaških dosjea. Želi li Hrvatska postati normalna zemlja, ove transkripte baš je trebalo neizostavno objaviti i u tom smislu Mesićevo ‘dilanje’ njima nije bilo nikakav izdajnički nego, naprotiv, duboko patriotski čin. Zato i ja osobno nemam baš nikakav problem da ovdje javno priznam (i dragovoljno se prijavim saborskom povjerenstvu koje zahtijeva Josip Klemm) da sam svojedobno bio neka vrsta ‘oficira za vezu’ preko kojeg je dio tih transkripata završio na stranicama ‘Feral Tribunea’. Jer to je jednostavno trebalo napraviti.

Trebalo je napraviti iz jednostavnog razloga jer je tzv. Herceg-Bosna bila jedina država poslije Drugog svjetskog rata koja je u svoje osnivačke papire, pisane uz obilnu pomoć iz Zagreba, unijela odredbu da državne dužnosti mogu obavljati samo ljudi hrvatske nacionalnosti. Za sve one koji i danas podržavaju stvaranje takve nacifašističke države, Haag je, naravno, đavolsko sudište i najveće zlo. Za nas ostale je obratno. Đavao je u Haagu sjedio na optuženičkoj klupi, a ne za sudskim stolom.

1/2