>

novosti logo

Društvo Društvo

Doba samoupravljanja

U svojoj knjizi o samoupravljanju Stjepan Tonković – Stipe kaže da se ono pogrešno identificira s komunizmom, što zvuči zbunjujuće. Pa ipak, on je u pravu. Komunisti su se odlučili za samoupravljanje, ali ga je nakon toga upravo komunistička birokracija stalno kočila i uništavala

Za Aristotela robovi su bili stoka koja govori. Za naše poslodavce radnici su stvari, koje bi htjeli zapošljavati i otpuštati kao što uzimaju ili ostavljaju strojeve ili reprodukcioni materijal. (Kako im Zakon o radu to ipak brani, neprestano traže njegovu promjenu. Dok im to ne uspije, zapošljavaju na određeno vrijeme i uvode prekarni rad. To im ne brani nitko.) Aristotel je razmišljao u skladu s vremenom u kojem je živio i tada vladajućim moralom. Isto vrijedi i za naše poslodavce. I njihov je moral potpuno u skladu s novim kapitalizmom uspostavljenim poslije godine 1990., koji bi se mogao zvati i povratak dobu Olivera Twista. U međuvremenu, prošla su tisućljeća jalovog lutanja i bijednih ljudskih gluposti (kako je pisao Miroslav Krleža), u kojima se ipak u jednom treptaju oka i na jednom pedlju zemlje pokušalo stvoriti društvo u kojem čovjek neće biti ni stoka ni stvar. Bilo je to vrijeme samoupravljanja.

Sljedeće su rečenice iz jedne upravo tiskane knjige. ‘Od 90-ih godina kad je proveden preokret od socijalističkog samoupravljanja na neokapitalizam i građansku demokraciju, pod velom euforične nacionalne težnje za samostalnošću Hrvatske, nije provedena samo revizija povijesti već se ona i krivotvorila. Događaji iz socijalističke prošlosti su prešućivani i skrivani. A kad se o njima govorilo, bilo je to samo da bi ih se slikalo crnim bojama. Savjest mi se pobunila, jer je istina točno obratna. To su bile godine u kojima je naš narod i republika Hrvatska doživjela vrhunce napretka u cijeloj svojoj povijesti.’

Knjiga se zove ‘Kratka povijest radničkog samoupravljanja 1950. – 1990.’, a njen je autor Stjepan TonkovićStipe. Tko je gospodin Tonković? Po obrazovanju filozof i sociolog, rođen godine 1927. u Bribiru, proveo je najveći dio svog radnog vijeka u sindikatu, baveći se samoupravljanjem, o čemu je napisao i nekoliko knjiga. Na objavljivanje još jedne odlučio se u devedesetim godinama života i to nakon što je prije 11 godina potpuno oslijepio. Golemi materijal koji je skupljao cijelog života odjednom mu je postao nedostupan. Ali nije se predao. Dio knjige imao je pripremljen otprije, a ostatak je diktirao po pamćenju. Bio je to nevjerojatno težak posao. Izdržao je do kraja zato što je, kako kaže, povrijeđena istina, a mlađim generacijama je uskraćeno demokratsko pravo da saznaju ono što se događalo 40 godina prije nego što su one stupile na scenu. Istodobno, povrijeđene su i generacije kojih više nema, a koje je nosio idealizam zbog kojeg su često radile volonterski i dobrovoljno. ‘Ja sam’, kaže Tonković, ‘među malo još živih ljudi koji poznaju samoupravljanje i koji su sudjelovali u njegovom razvoju, vjerujući da je riječ o novoj i posebno važnoj fazi društvenog razvitka. Moja je dužnost da o tome svjedočim.’

Iako je glavni naglasak stavio na prevladavanje najamnog odnosa, dakle na oslobađanje čovjeka i njegovog rada, Tonković zna da se sve na kraju valorizira po ekonomskom razvoju i životnom standardu. Znaju to i oni koji ne propuštaju nijednu priliku da dokazuju koliko je danas bolje nego prije. Autor o tome daje sljedeće podatke. Godine 1950. zemlja je bila među najsiromašnijima u svijetu, da bi se zahvaljujući prosječnom rastu BDP-a od 5,4 posto godišnje već sredinom drugog desetljeća nakon uvođenja samoupravljanja svrstala među srednje razvijene, a još deset godina poslije dospjela na njihov vrh. Godine 1975. bila je 31 posto iznad svjetskog prosjeka, a samo pet godina poslije već 38 posto. Po BDP-u prestigla je svih 12 zemalja koje su godine 2007. primljene u Europsku uniju, osim jedne – Slovenije. Ali i Slovenija je svoj najbrži razvoj ostvarila u sastavu Jugoslavije, dakle u doba samoupravljanja.

Samo u razdoblju od 1952. do 1982. u Hrvatskoj je zaposleno milijun novih radnika. Dotad seljačka zemlja ubrzano se industrijalizirala, što znači da su ljudi koji su prije jedva prehranjivali sami sebe počeli stvarati ozbiljnu dodanu vrijednost. Velika većina zaposlenih radila je u privredi, a ne u administraciji. Udio seljačkog u ukupnom stanovništvu od oko 80 posto smanjio se na samo 15 posto. Općim i besplatnim školovanjem znatno je podignut obrazovni nivo nacije, a kvalitetom života i javnim zdravstvom produžen životni vijek. U Hrvatskoj je sagrađeno 900.000 novih stanova, uključujući i obiteljske kuće, za što su poduzeća davala vrlo povoljne kredite. Jedan sad već sredovječni čovjek upitao je ovog autora u čemu je razlika prema onim danima. Trebalo je odgovoriti jasno i bez filozofiranja. Nekad je poduzeće imalo radničko odmaralište. Danas gazda ima vilu na moru ili jahtu. Ili oboje. Istina je, međutim, mnogo gora. Danas nema ni poduzeća.

Jedna tvrdnja gospodina Tonkovića u prvi čas zvuči zbunjujuće. On naime kaže da se samoupravljanje pogrešno identificira s komunizmom. To je kao kad se tvrdi da antifašizam nema veze s komunizmom. Naravno da nema, ali kod nas nitko osim komunista nije vodio antifašističku borbu. I samoupravljanje su pokrenuli komunisti, kad su nakon sukoba sa Staljinom tražili svoj put u socijalizam. Pa ipak, Tonković je u pravu. Komunisti su se odlučili za samoupravljanje, ali ga je nakon toga upravo komunistička birokracija stalno kočila i uništavala. Kad je samoupravljanje najviše napredovalo, i zemlja se najbrže razvijala. Istraživanja (dr. Miladin Korać) su pokazala da su poduzeća najviše izdvajala za razvoj kad su bila najmanja ograničenja za povećavanje plaća. Pa ipak, komunistička birokracija stalno je uvodila nova ograničenja. Ona je, kao, čuvala razvoj od radnika, koji bi navodno odmah sve potrošili za svoj luksuz. Istovremeno je držala šapu na investicijama, iako je upravo Karl Marx iznio jednostavnu činjenicu: tko vlada proširenom reprodukcijom, vlada društvom. To još jasnije kaže jedna prastara anegdota. Na predavanju nekog komunističkog rukovodioca o samoupravljanju jedan je stari Zagorac pitao: ‘Sve razmem, radnici buju upravljali tvornicama. Ali čiji buju penezi?’

Za života stare komunističke generacije (Tito, Kardelj, Bakarić…) utjecaj političke birokracije i samoupravljanja bio je u ravnoteži. Poslije toga birokracija prevladava i postupno potiskuje samoupravljanje. Posljedice su bile odmah vidljive. Zadnjih deset godina bivše Jugoslavije u razvojnom je smislu izgubljeno desetljeće. Onda je Slobodan Milošević probudio nacionaliste prvo u Srbiji, a onda i u drugim yu-nacijama, koji su je poput složne braće udruženim snagama likvidirali. Tada je likvidirano i samoupravljanje, ali za to je ipak trebalo maknuti radnike iz tvornica. Je li rat samo dobrodošao ili je, kako neki tvrde, bio dogovoren, može se samo pretpostavljati. Činjenica je, međutim, da su istovremeno dok su neki branili zemlju, neki drugi privatizirali i uništavali njihovu dojučerašnju imovinu. Inozemstvo je također bilo silno zainteresirano za likvidaciju samoupravljanja i to zbog dva glavna razloga. Neoliberalni model nije trpio konkurenciju i, drugo, nisu željeli da ih išta ometa u njihovom dijelu pljačke na koju su, kako su smatrali, kao pobjednici u hladnom ratu imali pravo.

Bez obzira na to što se sada samoupravni eksperiment može činiti samo utopija i maštanje o neostvarenim iluzijama (Krleža) i što ga se na sve mile i nemile načine želi diskreditirati, kriza neoliberalnog kapitalizma koja potresa svijet sasvim će ga sigurno uskoro aktualizirati. Stipe Tonković ostavio je sveobuhvatno i detaljno svjedočanstvo kako je to funkcioniralo. Sasvim neuobičajeno, u knjizi je dao čak i broj za osobni kontakt: 01/2305 631.

1/1