>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Doktor Černozubov

U ovim danima kad je zemaljski krug mjera za strepnju od virusne zaraze hoću da podsjetim na doktora Černozubova, koji je djecu i odrasle liječio od rednji šarlaha i difterije, od meningitisa, tifusa i malarije

O koncu visi danas sjećanje na doktora Černozubova u kraju između Studenice i Sjenice. To je svakako zato što više i nema živih koje je on liječio, ali i zato što su pisana svjedočenja o njemu u tom kraju krajnje oskudna. Teško je naći podrobniji zapis o čovjeku koji je za zdravstvenu kulturu Raške, Novog Pazara i Sjenice učinio više od ponekih državnih instituta. U ovim danima kad je zemaljski krug mjera za strepnju od virusne zaraze hoću da podsjetim na doktora Černozubova, koji je djecu i odrasle liječio od rednji šarlaha i difterije, od meningitisa, tifusa i malarije. Doktor Černozubov je bio epidemiolog.

Prezime Černozubov, za sandžačke ograde zubne bilo je neobično za izgovor, pa je doktora poneko zvao Crnozubi, a najpoznatiji je bio kao Doktor Rus. Černozubov je za sandžačke ograde zubne imao još neobičnije ime od prezimena: Niktopolion. O njemu sam, više slučajno nego hotimice, čuo usmeno svjedočenje svoga rođaka Isa Gudževića, koga je, kad je Iso imao trinaest ili četrnaest godina, sredinom dvadesetih godina, serumom i sirupom liječio doktor Černozubov. Iso mi je jednom rekao: ‘Nije šala bio doktor Černozubov: više je on hodio po selima da liječi oboljelu decu, no što su svi očevi i majke zajedno hodili da dovedu decu na liječenje.’

Doktora Rusa spominjala je ponekad moja majka. Ona ga nije nikad vidjela, o njemu je još djetetom samo slušala od drugih. Kad bi pričala kako je preboljela tifus za vrijeme ‘Velike paljevine’ (Drugog svjetskog rata) i kako joj je od bolesti otpala kosa, znala bi reći: ‘Mlogo je koji bonik tada uzdahnuo što je Doktor Rus još davno otišao neđe u Hrvatsku i što ga nema, da nas sve poizliječi, pa da nam opet poraste kosa!’

U Novi Pazar je Niktopolion Černozubov došao iz Rusije 1921. godine i ostao u njemu devet godina. Tu je radio osam godina, najprije kao upravitelj stalne bakteriološke stanice, koju je sam osnovao, a poslije je bio upravitelj Doma narodnog zdravlja. Uža specijalnost mu je bila suzbijanje malarije i šarlaha. Dio svojih terenskih istraživanja objavio je 1931. godine u Zagrebu, u referatu ‘Problem škrleta i njegovog suzbijanja’, gdje uz autorovo ime stoji da je vršilac dužnosti šefa bakteriološko-epidemiološkog odjeljenja Doma narodnog zdravlja u Osijeku. U referatu navodi kako je smrtnost od epidemijskog šarlaha u selima između Sjenice i Studenice od 15,5 posto (u selu Štavlju) i 47,3 posto (u studeničkom srezu), dok je tada u Njemačkoj bila jedva jedan posto. Iz toga referata se i danas može vidjeti kako je pomno radio svoja istraživanja doktor Černozubov. Endemijski i epidemijski šarlah, aktivna imunizacija, toksini, reference na najveće istraživače toga vremena, sve se to može naći na četrdesetak stranica teksta. Nezaboravno djeluju opisi napora njegovih kolega za poštivanje izolacije u seoskim područjima. Jedan je izišao da spriječi seljake u naumu da posjete kuću u kojoj je bilo dijete bolesno od šarlaha, a seljaci su ga kamenovali što im kvari običaj!

Niktopolion Dmitrovič Černozubov rođen je u Njižnom Novgorodu godine 1890. U rodnom gradu je učio gimnaziju, a medicinu je studirao od 1909. do 1912., u Moskvi (‘sa prekidima’, stoji u ruskim izvorima) pa u Harkovu i Petrogradu, gdje je diplomirao 1918. U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca emigrirao je četiri godine nakon Oktobarske revolucije. Kako je dospio u Novi Pazar, nisam našao nigdje. A bilo bi mi zanimljivo da znam i kako se on, rođen i odrastao u ravnici na ušću Oke u Volgu, prihvatio posla i istraživanja u području gdje su sela raštrkana po vrletnim padinama, sa kućama teško dostupnim i za najbolje pješake.

Novi Pazar je napustio 1930. i otišao u Osijek, da bi odande nakon nekoliko mjeseci prešao u Zagreb, gdje je radio punih dvanaest godina. O njegovoj tadašnjoj istraživačkoj aktivnosti može se naći dosta materijala. Na primjer, u ‘Liječničkom vjesniku’ od ožujka 1940. nalazi se prilog koji je Černozubov dao u diskusiji na mjesečnoj skupštini Hrvatskog liječničkog zbora o zaraznom meningitisu. Iz njegovih riječi i tona vidi se posvećenost i odgovornost: obavještava da je upravo izašla iz tiska štampana uputa liječnicima o zaraznom meningitisu, koju je izdao Higijenski zavod u Zagrebu, i da su u toj uputi obuhvaćeni svi epidemiološki momenti, važni za pojavu i širenje, te za kliničke oblike bolesti, kao i upute za uzimanje i slanje materijala za bakteriološki pregled, diferencijalnu dijagnozu, terapiju i zaštitne mjere. On se tu suprotstavlja dr. Dragišiću koji je u predavanju o kojem se vodi diskusija tvrdio da još ne postoji epidemija i da od nije ne prijeti opasnost. Černozubov upozorava ‘na činjenicu da u zadnje vrijeme oboljenja od meningitisa rastu naglim tempom’.

U Zagrebu je Černozubova zatekao i rat. U NDH se bavio epidemiološkim radom, ali mu je djelovanje bilo jako suženo, jer je raskuživanje objekata bilo dopušteno vojnim licima, a on je bio civil. O tome svjedoči i Diana Budisavljević u svom Dnevniku, spominje ga na tri mjesta. Sluti se da doktor Černozubov sve čini da spasava djecu, ali se vidi i da su mu ruke vezane a djelovanje otežano. Ipak će jedno od te djece, po imenu Perica, zatočeno u dječjem logoru Jastrebarsko, usvojiti. Na internetu je dostupna fotografija dječačića sa doktorom, načinjena 1942.

U maju 1943. odlazi u partizane, gdje će mu biti povjerena odgovorna dužnost epidemiološkog rukovodioca pri ZAVNOH-u, na kojoj će ostati do sljedeće godine. Važno svjedočanstvo o njemu ostavio je Gojko Nikoliš u knjizi ‘Korijen, stablo, pavetina’. Evo zapisa od 13. februara 1944, načinjenog u Glini u pripremanju kongresa ljekara: ‘Moju posebnu pažnju je zaokupio Niktopolion Černozubov. Do tad sam ga znao samo preko njegove vrsne knjige ‘Epidemiologija’ koju sam neprestano nosio, gubio, opet nabavljao, jer mi je služila kao najbolji savjetnik. Sada vidim pred sobom umnu glavu, egzaktnog analitičara i čovjeka visoke medicinske i opšte kulture, prefinjenog u ophođenju. Zaključim u sebi: Černozubova moram prvom prilikom ugrabiti za SOVŠ.’

I ugrabio ga je Nikoliš. Od ljeta 1944. do kraja rata šef će Higijensko-epidemiološkog odsjeka SOVŠ-a biti Černozubov, čije ime Nikoliš piše Nikša. SOVŠ je Sanitarno odjeljenje Vrhovnog štaba.

Ukazom Predsjedništva Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Republike Jugoslavije, na predlog maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita od 3. septembra 1945., odlikovan je potpukovnik JNA Niktopolion Černozubov ordenom zasluga za narod drugog reda. Istim ukazom i istim ordenom istoga dana odlikovan je i doktor potpukovnik JNA Rudolf Rede, šef Veterinarskog odsjeka SOVŠ-a, otac novinara Miroslava Redea, nekadašnjeg nogometaša Partizana, Dinama i Lokomotive, čijim se prijateljstvom mogu pohvaliti.

Niktopolion Černozubov će do 1952. biti na dužnosti glavnog epidemiologa JNA te načelnik Higijenskog zavoda Vojnomedicinske akademije u Beogradu. Vanredni profesor epidemiologije Medicinskog fakulteta će postati 1946, a redovni 1958. Istovremeno će imati funkciju direktora Instituta za epidemiologiju Medicinskog fakulteta u Beogradu.

Doktor Černozubov je umro 12. decembra 1967. u Beogradu i sahranjen je na Novom groblju. Godine 1983. u Kraljevu je osnovan regionalni Zavod za zaštitu zdravlja i nazvan je imenom Niktopolion Černozubov. Njemu su, osim kraljevačkog, pripadali zavodi u Čačku i Kruševcu. Godine 1990. zavod je ukinut, a tim ukidanjem je žrtvom palo i ime zavoda, te se sad, ako mi šta nije promaklo, ništa ne zove po doktoru Černozubovu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2