>

novosti logo

Društvo Društvo

Dr. ministri

Zdravstvom uopće ne upravlja politika već liječnici, sve jedan profesor doktor znanosti do drugog. Zašto taj silni prestiž daje tako bijedne rezultate? Zato što su potpuni amateri za posao koji im je povjerila politika – o organizaciji i vođenju velikih sustava ne znaju ništa

Taj čovjek očito nije razumio ništa. Reakcija resornog ministra, prof. dr. Milana Kujundžića, na vijest o drastičnom urušavanja hrvatskog zdravstva na Europskom zdravstvenom indeksu (sa 19. na 26. mjesto među 35 zemalja, uz ostalo iza Srbije, Crne Gore i Makedonije) svela se na prastare priče o listama čekanja i optuživanje prethodnika iz redova SDP-a. Naravno, nisu ni oni bili bolji, ali katastrofa u hrvatskom zdravstvu nije posljedica nijedne stranačke politike. Zdravstvom, zapravo, uopće ne upravlja politika već liječnici, i to oni s najvećim stručnim kvalifikacijama. Sve jedan profesor doktor znanosti do drugog. Zašto taj silni prestiž daje tako bijedne rezultate? Zato što su ti isti ljudi potpuni amateri za posao koji im je politika povjerila, a oni ga prihvatili kao svoje prirodno pravo i statusni simbol. Zato jer o organizaciji i vođenju velikih sustava, a to je i zdravstvo u cjelini kao i pojedine bolnice, ne znaju ništa.

Ne znaju ni ekonomisti. Organizacija je posebna struka, iako mnogi to ne žele shvatiti, posebno oni koje politika postavlja na odgovorna mjesta. Čim sjednu u fotelji, mnogi od njih počinju crtati kućice i reformirati organizaciju, vjerujući valjda da su izabrani zbog svojih posebnih sposobnosti, a ne samo zbog stranačke lojalnosti. Rezultati su uvijek isti i mjere se u milijunima kuna gubitka, pa i milijardama kad je riječ o našem zdravstvu.

To je na primjer dobro shvatio jedan od najboljih privrednika bivše Jugoslavije, direktor sarajevskog Energoinvesta, legendarni Emerik Blum. Sa skoro 50 tisuća zaposlenih predratni Energoinvest bio je velik kao dva Rade Končara i brojao je na tisuće ekonomista i ostalih stručnjaka. Pa ipak, suočio se s problemima organizacije, koji su smanjivali dohodak i kočili razvoj. Kako su riješili problem? Blumu nije bilo ni na kraj pameti da osniva neke komisije ili radne grupe koje bi utvrđivale uzroke teškoća i tražile rješenja, kako je to sad, prema vlastitim riječima, napravio prof. dr. Milan Kujundžić. Umjesto toga, on je angažirao jednu veliku američku tvrtku, specijaliziranu za organizaciju u privredi. Amerikanci su u Sarajevu radili pune dvije godine, a posao im nije bio ni jednostavan ni lak. Sam Blum im se žestoko usprotivio kad su mu rekli da on, kao prvi čovjek tvrtke, ne smije kontaktirati s više od devet osoba na nižim položajima. Tko njemu može zabraniti da se u svom poduzeću dogovara s kim želi? Taj se još nije rodio. Ipak, jeste. Kad su američki eksperti zaprijetili da će iz tih stopa obustaviti posao i odletjeti kući, Blum je kapitulirao.

Energoinvest je platio novu organizaciju i onda je striktno proveo i poštovao. Rezultati su ubrzo pokazali da Amerikanci nisu prodavali maglu. Negdje sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je ovaj novinar bio u Energoinvestu (radi intervjua s Blumovim nasljednikom Dragutinom Bracom Kosovcem), u svim se razgovorima razvoj tvrtke dijelio na dva razdoblja, prije i poslije reorganizacije. Širenje je dovelo do toga da je Energoinvest imao i jednu tvornicu u Meksiku, koja mu je olakšavala sticanje konkurentnosti na cijelom američkom kontinentu (to je ono protiv čega je u svom protekcionističkom pohodu sad ustao Donald Trump). Jedva pet godina poslije, nacionalisti su sve to uništili i vratili Bosnu i Hercegovinu sto godina unatrag, u njeno kolonijalno razdoblje.

Možda je prilika da se o Emeriku Blumu (kojeg ovaj novinar, nažalost, nije osobno upoznao) zabilježi i jedna karakteristična anegdota, koja govori o njemu, ali i o vremenu u kojem je radio. Energoinvest je gradio tvornicu aluminija u Mostaru, koristeći tehnologiju jedne velike francuske tvrtke. Pritom su svu opremu proizvodili sami, po licenci, kako se tada govorilo. Francuzi su, međutim, tražili da dio komplicirane i sofisticirane opreme uvezu iz Francuske jer, kako su rekli, Energoinvest za takvu proizvodnju nema reference. O tome su pregovarali na nizu sastanaka, a konačno su se sastali Emerik Blum i prvi čovjek francuske tvrtke. ‘Smijem li vas pitati nešto sasvim osobno?’ počeo je Blum. ‘Molim, izvolite…’, iznenadio se Francuz. ‘Imate li djecu?’ ‘Imam, dvoje.’ ‘Prije nego što ste dobili prvo, jeste li imali reference?’ Energoinvest je na kraju sam proizveo svu opremu.

Naši liječnici, po svemu sudeći, imaju sve, pa i najbolje reference u svojoj struci. Znaju napraviti ono što su Energoinvestu htjeli prodati Francuzi, ali im nedostaje ono što je ta tvrtka kupila od Amerikanaca. Nedostaje im organizacija, koja se u skladu s jezičnom modom kod nas zove reformom zdravstva. Komunistička Kuba, poznata po vrhunskom zdravstvu, riješila je odavno taj problem na način sličan Energoinvestovom, ali ipak u kompromisu s medicinskom strukom. Ravnatelji kubanskih bolnica jesu liječnici, ali svaki je morao završiti i četverogodišnji studij ekonomike zdravstva i to u Americi. Sankcije pritom nisu smetale ni jednoj ni drugoj strani. Postoji još jedna velika razlika u odnosu na Hrvatsku. Odlučivši se za posao upravljanja, kubanski se liječnici više ne bave medicinskom praksom. Naši se, nasuprot tome, hvale kako i dalje rade svoj posao, na odjelima ili u operacijskim dvoranama. ‘Moj šef je prije sedam ujutro na poslu, do osam se bavi bolnicom, a onda operira…’, objašnjavala je na televiziji tajnica jednog ravnatelja. To je dobro za operirane pacijente, ali kobno za bolnicu, koja kroz oluju dugova i dezorganizacije brodi bez kapetana.

Kad prodaje neku veću državnu imovinu, Vlada zna da mora angažirati stručne konzultante, nerijetko i inozemne. I u slučaju Agrokora oni su nađeni praktički preko noći. A dug Agrokora, koliko god bio ogroman, manji je od dugova zdravstva, koji rastu iz godine u godinu. Rastući dugovi uz pad kvalitete, na što ukazuje i Europski zdravstveni indeks, znak su da je krajnji čas za nekog hrvatskog Emerika Bluma. Pitanje je, međutim, bi li on imao ikakve šanse u našim uvjetima, ali i s obzirom na privilegirani položaj koji liječnici imaju skoro svugdje u svijetu. (O čemu je pisao i pokojni nobelovac Milton Friedman.) Njima se nitko ne želi zamjeriti, a od političara se očekuje upravo to. Da razvlaste mnoge male bogove, silno utjecajne u svojim sredinama, koji svoje bolnice ili odjele u njima smatraju svojim nedodirljivim zabranima. Treba onima kojima se svi ulaguju i dive otvoreno reći da su dijelom svojih aktivnosti samo štetočine. Treba reći da nisu popili svu pamet svijeta, onima koji su iskreno uvjereni da se na njih odnose riječi one dječje pjesmice ‘Da me stavi tko za kralja, ja bih znao kako valja!’ Zar nije radiolog, prof. dr. Andrija Hebrang, bio čak i potpredsjednik Vlade za ekonomiju?

Ali i od toga mnogo je teže izići na kraj sa silnom parazitskom strukturom, koja se bogati ili samo vegetira na golemim gubicima hrvatskog zdravstva. Za tu operaciju iznimno je teško naći kirurga. A to je posao koji se ne može naručiti u inozemstvu.

1/1