O situaciji u Banjoj Luci i prosvjedima povodom još nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića razgovaramo s novinarom nezavisnog portala Buka Draganom Bursaćem, inače beskompromisnim kritičarem vlasti Milorada Dodika.
Događaji u Banjoj Luci smjenjuju jedan drugog. U trenutku kad razgovaramo (srijeda ujutro), teško je pretpostaviti kako će sve skupa završiti. Raspisana je potjernica za Davorom Dragičevićem, prekinut je koncert Harisa Džinovića, otkazano slavlje za doček Nove godine… Kakva je situacija u Banjoj Luci bila ovih dana?
Situacija? Kako se uzme. Ukoliko pratite režimski Dodikov RTRS, situacija je idilična. Grad prepun dobroćudnih turista, sav utonuo u prazničku atmosferu. U realnosti, dabome sve je drugačije. Ljudi protestuju, šetaju ulicama Banjaluke, sve do trenutka dok ih specijalci ne zaustave. U noći uoči Nove godine situacije je bila napeta, haotična i na momente brutalna. U toj potjeri Dodikovih kornjača nestalo je Davora Dragičevića, oca ubijenog Davida. Doslovno je nestalo čovjeka. Vrijeme će pokazati, zvuči otrcano, ali jedino će vrijeme pokazati šta je sa njim. Ali, promislite samo, otac koji traži istinu i pravdu za svoje ubijeno dijete, trenutno je na potjernici MUP-a RS-a i negdje se krije. Zvuči perverzno, ali je tako. Koncert Harisa Džinovića je, budimo jasni, otkazan zato što je Banjaluka pobijedila. Ljudi su se odazvali na poziv za bojkot, ljudi su se sabrali i ljudi su odlučili da ne prisustvuju bilo kakvim javnim proslavama Nove godine sve dok je situacija takva kakva jeste, a najsličnija je diktaturi. No gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić na presici je napravio spin i saopštio da je grupa Pravda za Davida kriva zato što nema obilježavanja Nove godine u gradu. Čovjek je zamijenio uzrok za posljedicu i spinovao javnost. Jadno. Dakle niko nije kriv zato što se devet mjeseci ne može naći ubica djeteta, ali su za sve krivi oni koji traže ubicu, pa su krivi i za fakat da Banjalučani ne žele ovakvu proslavu u ovim uslovima. Morbidno.
U jednom ste tekstu napisali da sve skupa nalikuje na Banju Luku 1992. godine?
Da. I zaista je tako. Ako pogledate sve one maskirane specijalce, ako čujete njihov neuobičajeni akcenat, koji podsjeća na beogradski, ako vidite kako ljudi ispred Ferhadije bježe od pendreka, ne možete a da se ne sjetiti te 1992. godine. Samo je tada srpska policija djelovala po nesrbima, pa se ironično broj nesrba u međuvremenu potrošio i došlo je vrijeme da se Srbi uklone od ‘svoje policije’. To je jedan povijesni paradoks ili nužnost sa ovakvom vlašću koja teži nacionalističkom totalitarizmu. A narativ je isti. Postoje neki ‘zli ljudi sa strane’ koji žele da unište Republiku Srpsku. Grupa Pravda za Davida je njihov ‘instrument’, pa se svaki ‘pravi’ Srbin mora boriti protiv ovih elemenata. To što ovaj narativ nema veze sa zdravim razumom, potpuno je nebitno. Uvijek je bilo nebitno, jer taj narativ, nažalost, funkcioniše. I kao Bošnjaci i Hrvati, koji su bili ugrožena manjina te 1992. i koji su na koncu protjerani, e baš tako se danas osjeća svako zdravorazumsko biće u Banjaluci, bez obzira na vjeru i naciju. To doslovno možete osjetiti u zraku.
Velike stvari ponekad krenu iz ‘malih’ povoda, posebno na ovim prostorima. Kad se činilo da se protest utišao, zadnjih tjedana toliko je eskalirao da je čak i Milorad Dodik počeo popuštati?
Milorad Dodik je napravio stratešku grešku iz njegovog ugla, kada je pustio policijske kerbere na narod. Onog trenutka kada je krvava baka štitila svoje unuče od pendreka specijalaca na Trgu Krajine, svima je bilo jasno da je protest grupe Pravda za Davida reinkarniran. A to je bilo jasno i Dodiku, pa se u svom makijavelističkom maniru ponudio da on lično povede proteste koji bi bili usmjereni protiv BiH Tužilaštva. Dabome, nije mu pošlo za rukom ovo spinovanje, jer tom čovjeku doslovno niko ništa ne vjeruje, čak ni njegovi najbliži saradnici. Pa se odmah, u roku od pet dana vratio na stari put, na jedini put koji mu preostaje, a to je put suhe sile, sa čitavim policijskim aparatom koji mu je na raspolaganju. Nažalost, na svojoj koži su to osjetili svi ljudi koji traže istinu i pravdu za ubijenog Davida Dragičevića. A onda je njegov idući potez bio posve logičan: ukidanje bilo kakvog javnog okupljanja u Banjaluci. Jer kada je opstanak na vlasti u pitanju, neće on prezati ni od čega, pa ni od pretvaranja Banjaluke u neki sjevernokorejski zatvoreni grad.
Dodik kaže da je protest politički. Teško je ne složiti se s time, s obzirom na to da sve što se događalo oko istrage Davidovog ubojstva više vuče na političku pozadinu nego na policijsko nesnalaženje?
Dabome da je politički, a kakav bi drugi mogao biti! Pa kompletna situacija oko ovog ubistva zapravo je lakmus-papir koji pokazuje ko je ko u RS-u. Naravno da je čitav pokret reakcija ne samo na ubistvo mladića, nego i na cjelokupan politički sistem, koji je kreirao klimu ubijanja, otimanja, pljačke, a bez bilo kakve odgovornosti. I da, na sceni nije policijsko nesnalaženje, na sceni je upravo policijsko snalaženje, dovijanje, improvizacija, a sve u cilju zataškavanja motiva, istine i istinskih događaja koji su prethodili ubistvu i koji su doveli do ubistva. Pa samo potpuno naivan čovjek može povjerovati da se skoro godinu dana nakon smrti ne može otkriti doslovno – ništa. Konkretnije, da ima baš te političke volje, mi bismo još u martu znali ko je ubio Davida i ništa od ovoga, ali ništa, ne bismo gledali.
Pravdu za Davida traže ljudi širom regije jer malo koja postjugoslavenska država nema svoga Davida, žrtvu čiji se krvnik iz ovih ili onih razloga namjerno nije želio pronaći?
Upravo tako. David je postao simbol borbe protiv impotentnih političkih i pravnih sustava, koji doslovno žderu svoju djecu. I da, ti krvnici jesu na slobodi pod kišobranima ovakvih sistema; da, ta djeca jesu mrtva; da, njihovi roditelji promatraju realnost koja uništava i onu uncu ljudskog dostojanstva; da, to je naša realnost. Koliko će sve to biti naša stvarnost, do nas je. Jer što se tiče ovih sistema, zataškavanje i sakrivanje ubica može trajati do sudnjeg dana. I ne, nije samo na roditeljima ubijene djece da vode svoje donkihotovske bitke. Na svima nama je. Vidite, kako sada stvari stoje na Balkanu, pitanje je vremena kada će neko doći po vas, da vam nekažnjeno presudi.
