>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dragana, žena Everest

Dragana Rajblović o svom himalajstvu piše i govori bez mistificiranja, i knjiga i pričanje su joj svjedočenje o sjaju i tami ljudskoga penjanja i hrljenja u visine viskokih planina. Ista je i kad priča izvan pozornice i bez mikrofona, sa samo jednim slušaocem, kad govori o svom pradjedu Josefu i o svom djedu Vaclavu Reiblu

Moj rođak Iso Gudžević govorio je kako se ne može stići na Jankov kamen idući nizbrdo. Tako bi govorio kad bi vidio da ljudi rade naopako. Jankov kamen je najviši vrh planine Golije na čijoj je južnoj padini selo Grab gdje je rođen Iso Gudžević. Prije nešto više od dva mjeseca našao sam da je i Francesco Petrarca rekao tako nekako kao i Iso, i to u čuvenom pismu o penjanju na Mons Ventosus, najviši vrh onoga dijela Provanse oko Carpentrasa: ‘…jer priroda ne popušta pred ljudskim htijenjem te nijedno tjelesno biće ne može doći na vrh idući nizbrdo’ (sed ingenio humano rerum natura non tollitur, nec fieri potest ut corporeum aliquid ad alta descendendo perveniat). Iso Gudžević sigurno nije čitao Petrarku, a ja mu ovo nisam mogao ni reći, jer je s ovoga svijeta otišao barem osamnaest godina prije no što sam ovo kod Petrarke pročitao.

Na Jankov kamen je dvaput stigla i Dragana Rajblović, planinarka i alpinista iz Beograda. To mi je rekla kad smo se nedavno, u Zagrebu, upoznali. Za one koji ne znaju, Jankov kamen stoji 1833 metra nad morima, i osamdesetak metara je niži od Petrarkine Vjetrovite planine. Na Jankov kamen može stići svako onaj koga noge nose, korakom kroz zelene pašnjake, bez posebne planinarske opreme, čak i bez nošenja vode, jer usput ima dosta izvora. Za Draganu Rajblović odlazak na Jankov kamen je nešto zahtjevnija šetnja od odlaska na Stražilovo. Ovo ne kaže ona, kažem ja. Dragana Rajblović nije ni nadmjena ni dižoglava nije ni dižonosa (takvih su pune i padine i litice i kafane ovoga svijeta) nego je sva normalna, sva je jednostavna i iskrena. (Oni koji bi za nju rekli kako je jednostavna kao priroda, svakako ne vode računa o tome da Priroda zna biti sablasno nejednostavna.)

U zagrebačkom klubu Privrednik (hvala urednici Oliveri Radović!) pred tridesetak slušalaca Dragana Rajblović je govorila o svojoj knjizi ‘Moj Everest, san i java’ (dva izdanja, cijena 100 kuna, 1200 dinara) i o svom penjanju na Everest. Svi koji su je slušali pa onda pročitali knjigu o njenom usponu mogli su zapaziti da ona priča kako piše. O svom himalajstvu piše i govori bez mistificiranja, i knjiga i pričanje su joj svjedočenje o sjaju i tami ljudskoga penjanja i hrljenja u visine viskokih planina. Ista je i kad priča izvan pozornice i bez mikrofona, sa samo jednim slušaocem, kad govori o svom pradjedu Josefu i o svom djedu Vaclavu Reiblu, koji je u Beograd došao negdje sa češko-njemačke granice i koji nije htio da govori ni češki ni njemački nijedan od dva jezika u kojima je odrastao. U Prvom svjetskom ratu je Vaclav kao srpski vojnik stekao Albansku spomenicu, koja ga je, ‘kao Nemca’, spasila za vrijeme Drugog svjetskog rata. Po majčinoj liniji Dragana je od Zečevića, porijeklom iz sela Klenak kod Nikšića, ujaci su joj je slikari Veljko i Stanko Zečević. Najmlađa je od triju sestara.

Dragana Rajblović je moderan čovjek. Filologija i povijest kulture smatraju da je Petrarca prvi moderan čovjek. Tome se u načelu teško može prigovoriti, osim u jednoj stvari. U planinarenju. Pismo o penjanju na Mons Ventosus otkriva Petrarku ne kao modernog čovjeka nego kao zarobljenika antičkih zahtjeva o usponu na vrh da bi se odande moglo vidjeti more. Ništa krajolik, ništa predjeli, potoci, stijene i litice, vrh služi da s njega pogled dopre do mora. A more je, zna se, antička slika duše. Petrarca navodi penjanje Filipa Makedonskog na planinu Balkan, odakle je, po priči, kralj mogao vidjeti i Crno i Jadransko more. Takav su prizor već antički autori smatrali nedostižnim za ljudsko oko, ali je u toj slici važno htijenje da se odjednom vide dva mora. Ne dva planinska grebena, na primjer Ararat i Prokletije, ne – dva mora. I Petrarca se penje da okom nađe italska mora i da vidi Rajnu sve do današnjega Kölna.

Dragani Rajblović more nije motiv da se penje na vrhove. Ona se, još kao dijete, u sebi bunila protiv statusa koje su planine imale u njenom djetinjstvu: da se preko njih ide na more. More, more, more, opisuje roditeljsku navadu o kraju gdje se provodi odmor. Ona u roditeljskom autu na putu za more drži nos priljubljen uz staklo i mašta o tome da hodi kroz one krajeve koje gleda. Ti će je predjeli kasnije odvući i posvojiti, a visovi i vrhovi će je mamiti i namamiti da s njih uzme okom ono što se prostire ispod njih. Po tome je ona u estetskom smislu posve moderan čovjek, i svakako modernija nego autor penjanja na Vjetroviti vrh u Provansalskim Alpima. Dragana Rajblović s jednakom strašću i ljubavlju piše o pećini u kanjonu rijeke Uvca, u kojoj se roje slijepi miševi kao o penjanju na Etnu te o razočaranosti količinom turobne sivosti koju pokazuju padine vulkana i opasne sumporne pare njegova kratera. Nezaboravna je slika kineskog graničnog službenika u bijelom mantilu koji na čuvenom Mostu prijateljstva svakom namjerniku upire pištolj među oči i povlači okidač kako bi njime, u vrijeme epidemije bolesti SARS, mjerio tjelesnu temperaturu.

Na najvišim visinama su i klasne razlike među ljudima veće. Siroti narod Šerpasa, čiji pripadnici zarađuju za život noseći bogatašima ili bjelosvjetskim poremećenim narcisima opremu i hranu na visine, odjeveni su oskudno, do pola Everesta neki hodaju i bosih nogu. Za to vrijeme i za taj prostor Evropljani ili Amerikanci imaju na sebi odeždu i opremu plaćenu na desetine hiljada dolara, boce s kiseonikom. Sve to autorica Rajblović vidi i gleda i ne širi pojednostavljenu sliku o podvigu penjanja na krov svijeta. Ona, štaviše, pokazuje da je bezmalo svaki penjač na Mont Everest, na njegovu vrhu omamljen i da se nalazi u nekom bunilu, koje je jače od svijesti da si se uspeo ondje gdje si sanjao da se uspenješ. U takvoj fizičkoj omamljenosti i reduciranosti reducirane su i ljudska solidarnost i empatija. Pokraj neznanih penjača u hropcu prolazi se bez zaustavljanja, jer se ne smije, jer se i ne želi riskirati vlastiti život. Neće joj, međutim, promaknuti šeretsko kliktanje dvojice kolega Prijepoljaca sa najvišega vrha na svijetu: eno, vidi se i Prijepolje!

‘Moj Everest’ je važno, iskreno i pouzdano svjedočenje o duši ljudskoj pri penjanju na visinu i spuštanju u ravninu iz koje je krenula. To svjedočenje mi je iz zaborava izvuklo još jednu riječ moga rođaka Isa: ‘Ama, blagoš mene, Bog je ovome svijetu dao uzbrdica taman koliko i nizbrdica!’

Dragana Rajblović nije krupne građe, visoka je metar i šezdeset, obuću nosi broj 35. Takva je osvojila dva himalajska vrha čija je visina preko 8.000 metara: Cho Oyu i Everest. Popela se i na Elbrus, i na Kilimandžaro. O usponu na ovaj posljednji, malo niži od 6000 metara, priča kao o hodanju kroz neki park. Kaže da se na njega popela i neka žena koja je imala sedamdeset godina, pa još kaže i da u Beogradu živi jedna gospođa u dubokoj starosti koja se popela na Kilimandžaro. Ne zna joj ime, a ja bih sve htio da se gospođa zove Eleonora. Zbog pjesme Slobodana Markovića ‘Eleonora, žena Kilimandžaro’:

Njen plavi muk slavi mrak.

U srcu joj cveta pokrajina riđa.

Meni se suludo sviđa

svaki njen znak.

Sati ginu. Ona sve više beli

ko Kilimandžaro, daleko.

Ipak smo se jednom voleli

ko Niko i Neko.

Ipak smo jednom stradali

između dva prazna groba,

ali se nismo nadali

da će naša biti oba.

U jednom ja snim

Filipine.

Iz drugog Ona u dim

med ptice sine.

U jednom ja bor,

bez vida.

Iz drugoga, ona uz hor

rida.

1/2