>

novosti logo

Država HDZ-a

Na promjeni će trebati raditi svi društveni akteri koji teže demokraciji. No to nije moguće sve dok HDZ ima 25 ili 35 posto potpore, kaže docent zagrebačkog Pravnog fakulteta Dario Čepo u povodu njegove analize ‘Strukturalne slabosti i ulogu dominantne političke stranke - demokratsko nazadovanje u Hrvatskoj od pristupa Europskoj uniji’, koja je nedavno objavljena u časopisu ‘Southeast European and Black Sea Studies’

Unatoč tome što se Hrvatsku percipira kao uspješnu priču o proširenju Europske unije, naša zemlja posljednjih godina bilježi ozbiljno nazadovanje što se tiče stanja demokracije. Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica nakon 2015. ubrzano osvaja i zarobljava prividno nezavisne institucije, podvrgavajući ih svojim partijskim interesima. HDZ istovremeno radi na slabljenju nezavisnih medija, dok sudstvo odavno kontrolira. Tri su uzroka takvog razvoja događaja: nakon ulaska u EU više nije bilo vanjskog pritiska ka demokratizaciji. Potom, nakon 2015. godine HDZ je imao i vladu i predsjednika pa je tako, unatoč koalicijskim vladama, dobrim dijelom ostvarivao monopol političke moći. Treći razlog je činjenica da je HDZ devedesetih godina u velikoj mjeri iskrojio institucije prema vlastitim potrebama, što je stranci – u odsustvu vanjskih pritisaka i unutrašnje podjele vlasti – omogućilo da koristi slabosti političkog sustava koji je sama izgradila. Ovo bi, ukratko, bile glavne teze znanstvenog članka naslovljenog ‘Strukturalne slabosti i uloga dominantne političke stranke: demokratsko nazadovanje u Hrvatskoj od pristupa Europskoj uniji’, objavljenog u ovomjesečnom izdanju časopisa ‘Southeast European and Black Sea Studies’. Autor je docent Pravnog fakulteta u Zagrebu Dario Čepo.

- Institucije važne za očuvanje demokracije nastale su devedesetih, kada je HDZ posjedovao svu vlast, od Ureda predsjednika do najmanje općine. Stoga je logičan zaključak da su te strukturne slabosti rezultat uloge HDZ-a u formiranju tih institucija. Čak i kada HDZ nije na vlasti, stranka koristi činjenicu da su pravila nedorečena i da je HDZ bio ključni akter koji je zaposlio najveći broj ljudi u administrativnom aparatu - kaže za Novosti Čepo.

Te teze povlače pitanje je li HDZ u fazi formiranja države namjerno dizajnirao institucije na način da stranka u svojim rukama zadržava veliku količinu društvene moći nezavisno o tome je li na vlasti ili u oporbi. Pitanje je to, drugim riječima, u kojoj mjeri se situacija oporbe kada pobijedi na izborima može opisati uzrečicom ‘imati formalnu vlast, ali ne i moć’.

- Svaka politička stranka kratkoročno gleda kako u svojim rukama zadržati moć. Dio strukturnih slabosti u institucije je ugrađen zato što je to tada bio način razmišljanja. Na primjer, argument HDZ-a bio je da treba očistiti sudstvo od nepoćudnih elemenata koji će ugroziti nezavisnost zemlje. Kada ste te ljude otpustili i potjerali u mirovinu, postavili ste lojalne kadrove koji znaju da svoje radno mjesto duguju vama i vodit će računa da rade u vašem interesu. Dijelom se radi o posljedici kratkoročnog razmišljanja kako da vam institucije ne rade probleme, a dijelom o namjernom strukturiranju institucija na način da njima lakše vladate. Osim toga, kada nije na vlasti, HDZ koristi vaninstitucionalne aktere i mehanizme – Katoličku crkvu, veteranske i konzervativne udruge, prosvjede – da bi destabilizirao sustav i vlast - nastavlja naš sugovornik.

Nakon što je dvijetisućitih došlo do snažnog zamaha u demokratizaciji, HDZ se zadnjih godina vratio poznatim praksama, od korupcije do preuzimanja niza nezavisnih institucija, što Čepin tekst precizno popisuje. Aktualni povjerenik za informiranje Zoran Pičuljan u životopisu je sakrio da je bio dugogodišnji član HDZ-a. S mjesta pravobraniteljice za djecu smijenjena je stručnjakinja za obiteljsko pravo Ivana Milas Klarić te je imenovana Helenca Pirnat Dragičević, koja je smatrala da se iz Istanbulske konvencije ‘rodni dio može ispustiti’. Tu su i slučajevi Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Agencije za elektroničke medije, koje su pacificirane: više ne rade probleme HDZ-u te podupiru desne i stranci bliske medije i udruge. Najeklatantniji primjer HDZ-ove destrukcije medija svakako je Hrvatska radiotelevizija, pretvorena u glasnogovornika vlade, odnosno vladajuće partije. Tamo gdje HDZ ili njegovi trabanti nisu uspjeli direktno preuzeti institucije, nastojali su ih marginalizirati i na njih vršiti ozbiljan pritisak. Hrvatsko novinarsko društvo izvrgnuto je sudskim tužbama, a medije i novinare prošle se godine maltretiralo s ukupno više od tisuću tužbi. Nadalje, Lex šerif ciljao je na to da učvrsti HDZ-ovu kontrolu nad lokalnom politikom. ‘Zarobljavanje gradova, općina i regija potom je korišteno za izvlačenje javnih sredstava. Međutim, to je također i način lokalpolitičkog patronata, usmjerenog da se pomogne manjim strankama koje podupiru HDZ-ovu vladu’, kaže autor u članku.

Kao uvjerljivo najlošiji dio sustava ističe se sudstvo: ‘Iako ustavom određeno kao nezavisna i jednaka grana vlasti, pravosuđe u praksi nikada nije imalo autonomnu ili institucionalno odvojenu ulogu u hrvatskom političkom sustavu (…) HDZ-ova kontrola nad otpuštanjem, imenovanjem i financiranjem navela je suce da nerado demonstriraju nezavisnost (…) Naročito destruktivna za nepristranost pravosuđa bila je Tuđmanova tendencija nekontroliranog upravljanja putem predsjedničkih uredbi. Neke od najdugotrajnijih odredbi odnosile su se upravo na organizaciju i funkcioniranje sudstva.’ Dvije su institucije najproblematičnije. Ustavni sud je ‘pravosudna institucija, ali nije dio pravosudnog (pod)sustava. U stvari, ona je dio političkog sustava’. Riječ je o formalno nezavisnoj instituciji, no čiji se članovi biraju u Saboru. Ustavni sud je finalni arbitar te se njegove odluke ne mogu promijeniti: zapravo se radi o specifičnoj instituciji koja postoji ‘van sustava diobe vlasti’. Još gora je uloga Državnog sudbenog vijeća. To je tijelo uspostavljeno da bi suci sami odlučivali o imenovanjima sudaca bez vanjskih, a naročito političkih utjecaja. ‘Međutim, HDZ-ove vlade su tijekom devedesetih odlučile nominirati gotovo sve članove Vijeća po kriteriju lojalnosti, a ne stručnosti’.

- Stanje izgrađeno devedesetih zamrznuto je zahtjevom EU-a da se toj instituciji osigura nezavisnost, bez da se pogledalo tko su ljudi koji biraju suce i kako su ondje došli. Ako želite poboljšati demokratski kapacitet Hrvatske, morate drastično reformirati pravosuđe. Za to morate vrlo laganim koracima objašnjavati zašto je to potrebno, da vas ne bi optužili da podrivate neovisnost sudstva - nastavlja Čepo.

Pesimističan je što se tiče mogućnosti da se sustav koji je konstruirao HDZ ubrzo razmontira. Određene promjene dogodile su se tijekom Račanove vlade, primjerice smanjene su ovlasti predsjednika, no fokus te vlade otišao je potom na druge stvari, poput Haškog suda.

- Strukturni problemi iz devedesetih su previše čvrsti. Nažalost, ne vidim kako je moguće provesti fundamentalne promjene bez drastične ugroze izvana ili slične situacije. Ako sadašnja opozicija i dođe na vlast, teško je takve promjene provesti u samo jednom mandatu. Pogotovo ako imate slabu političku koaliciju, a imate Crkvu i braniteljske organizacije koje će vas podrivati. Očekujem da se zaustavi nazadovanje i neki elementi poprave, ali sigurno nećemo u roku od pet godina postati Finska. Dugoročno, na promjeni će trebati raditi svi društveni akteri koji teže demokraciji. No to neće biti moguće sve dok HDZ ima 25 ili 35 posto potpore u Hrvatskoj - dodaje Čepo.

Loše stanje u pravosuđu također vodi i do osjećaja nemoći među građanima, ‘koji se potom pretvara u nepovjerenje u pravosudni sustav te demokraciju u cjelini’.

- Dugoročno to znači spremnost građana da voluntaristički djeluju uzimajući pravdu u svoje ruke, kao u slučaju Splita, da izbjegavaju živjeti sukladno pravnim normama jer ih se nitko ionako ne pridržava, pa sve do prihvaćanja ideje da je vladavina autoritarnog vođe prihvatljiva alternativa ovakvom defektnom sustavu - kaže Čepo.

Hrvatska se, dodaje, razvija u pravcu mađarskog ili poljskog scenarija iliberalne demokracije: jedino što nas u tome sprečava činjenica je da HDZ ipak nije u stanju osvojiti dvotrećinsku većinu na izborima i to što je Zoran Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima. A toliko dugo dok unutar Unije traje prevlast Europske pučke stranke i dok u Hrvatskoj vlada kakva-takva stabilnost, EU će zatvarati oči pred svim HDZ-ovim zloupotrebama, ističe se u članku.

- Nažalost, danas vanjskog pritiska više nema. Ostaje jedino nada da kontrolni mehanizmi koji postoje kroz Ured predsjednika preko sigurnosnog aparata mogu pomoći da se barem najgori primjeri zloupotreba institucija zaustave - zaključuje Čepo.

To je dakle slika Hrvatske 2020. Zemlja se još nije posve pretvorila u onu državu iz devedesetih kojom je vladao HDZ-ov režim – legitimiran relativno slobodnim izborima, no poprilično autoritaran – ali nije ni predaleko od toga. Borba za državu koja služi građanima tek slijedi: za sada u solidnoj mjeri imamo tek državu HDZ-a.

1/1