>

novosti logo

Dva ministra, jedan ustaša

Na podizanje spomenika notornom ustaškom teroristu, čijem su otvaranju prisustvovala dva ministra, šibenski antifašisti uzvratili su noćnom akcijom, zalivši ruku brončanog ubojice crvenom bojom. Prijetnje kojima su izloženi dosta govore o današnjoj Hrvatskoj

Živio Ante Pavelić! – ovo je prilikom privođenja nakon neuspjele otmice, koja je završila atentatom na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971., uzviknuo Miro Barešić, kojemu je nedavno u Dragama podignut spomenik. Spomenik puno govori o današnjoj Republici Hrvatskoj, jednoj vrlo zbunjenoj državi. Da, u njenom Ustavu lijepo piše da ona počiva na antifašističkim temeljima, ali kako je onda moguće da jedan notorni ustaški terorist, odgovoran za ranjavanje ambasadora Rolovića i njegove tajnice Mire Štempihar, dobije spomenik čijem su otvaranju prisustvovali ministar kulture Zlatko Hasanbegović, ali i ministar branitelja Tomo Medved, koji je Barešića proglasio ‘jednim od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati’? Za Medveda, Barešić je bio ‘branitelj prije branitelja’ i ‘simbol borbe za slobodu’. Interesantno, da se netko od prisutnih novinara usudio upitati ministra branitelja je li i on štovatelj Ante Pavelića, kao što je to bio Barešić koji je prilikom hapšenja uzviknuo i ‘Živila nezavisna Hrvatska!’ a s kolegom Anđelkom Brajkovićem zapjevao ‘Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinimo veze sa Srbima’, ministar bi to vjerojatno doživio kao provokaciju, premda je na istom skupu grupa ‘branitelja iz Rijeke’ uzvikivala ‘Za dom spremni’ i nosila crne majice s tim miroljubivim natpisom.

U danima podizanja spomenika stigla je vijest o presudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Presudu su komentirali mnogi, a izdvajamo izjavu predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića: ‘Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, u trenucima kada je bio ugrožen i opstanak Hrvatske zbog velikosrpske agresije Miloševićevog režima, na taj način su dali doprinos. Ali s kuta gledanja Hrvatske demokratske zajednice, to ne amnestira od odgovornosti.’ I Barešić se ‘stavio u službu hrvatske države’, no danas se ni Plenković ni bilo tko iz HDZ-a ne usuđuje napraviti razliku između Barešićevog terorističkog čina i ‘stavljanja u službu hrvatske države’, kao što su to jasno napravili u slučaju SDB-ovskog dvojca.

Za razliku od političara koji su složno prešutjeli spomenik Barešiću, pa nije jasno zašto je svojevremeno uklonjen spomenik Juri Francetiću u Slunju – u čemu je razlika između podizanja spomenika ratnom zločincu Francetiću i poratnom zločincu Barešiću kada dijele istu ideologiju? – šibenski antifašisti jasno su se prema tome odredili noćnom akcijom, zalivši ruku brončanog ubojice crvenom bojom, želeći time sugerirati da su mu ruke i dalje krvave. Reakcije na taj čin mladića, koji se ponose antifašističkom i partizanskom prošlošću kraja iz kojeg potječu i oni i Barešić, također dosta govore o današnjoj Hrvatskoj. Najprije se oglasio simpatizer nacizma i ustaštva Velimir Bujanec: ‘Nudim 20.000 kuna za informaciju o gadovima koji su oštetili spomenik Miri Barešiću. Banditi se kriju iza tzv. Antifa – Šibenik, ali nas zanimaju konkretna imena…’

Zanimljivo, termin ‘banditi’ u Drugom svjetskom ratu za antifašiste su koristili Bujančevi i Barešićevi predšasnici, a vjerojatno bi i tretman šibenske mladosti u njihovim rukama bio isti. Bujančevu prijetnju podebljao je Ante Barešić, Mirov rođak, kojeg su novinari Slobodne Dalmacije pohodili u Dragama: ‘Da postoji svjedok, riješili bismo mi to brzo. Po kratkom postupku! Ali polako, riješit ćemo i to… Tko je to napravio, neka to izbaci iz glave, jer bi ga to moglo koštati, nepovratno.’

Putem društvenih mreža oglasili su se i mladi šibenski antifašisti, koji su iste noći kada su zalili bojom spomenik u Dragama u Pakoštanima preimenovali ulicu zločinca Mile Budaka u ulicu ‘Mile Ludaka’. Putem Facebooka poručuju: ‘Niti je Mile Budak dobio ulicu jer je dobar književnik, niti Miro spomenik jer je branitelj, već samo zbog ustašluka koji buja i kojem se mora reći dosta!’

Inače, za pogibiju Mira Barešića, koji se početkom rata vratio u Hrvatsku, voli se reći da se dogodila ‘pod nerazjašnjenim okolnostima’. Barešić se pod lažnim imenom u zemlju vratio 12. srpnja 1991. Priključio se jedinici čije je osnivanje odobrio Gojko Šušak. Poginuo je u svojoj prvoj akciji 31. srpnja 1991. kod Miranja Donjih. Iza njegove pogibije ostalo je previše pitanja. Švedski snimatelj i novinar Nikola Majstrović napravio je o tome dokumentarac, koji nikada nije prikazan u Hrvatskoj. U filmu za ubojstvo proziva neke ljude iz vrha Tuđmanovog režima i obavještajnog sustava, za koje njegovi sugovornici tvrde da su bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi i da su ubojstvom htjeli ukloniti čovjeka koji je o tome navodno znao previše. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji iz 2001. Majstrović iznosi tezu da je cijela akcija u zadarskom zaleđu, gdje je skončao Barešić, organizirana kako bi mu došli glave, i to u suradnji s krajiškim postrojbama koje su organizirale zasjedu navodno na dojavu s hrvatske strane. No taj slučaj nikada nije do kraja rasvijetljen. Barešićevo tijelo ostavljeno je na mjestu pogibije; do njega se došlo tek nakon razmjene, tako da je pokopan godinu dana kasnije na Mirogoju uz državne počasti. Sam Josip Perković ne negira da je imao veze s Barešićevom jedinicom i u intervjuu Vjesniku iz 1998. potvrđuje da je naoružao jedinicu u kojoj su bili i SIS-ovci Antonio Lekić i Nikola Krišto, za koje tvrdi da su napisali izvještaj o pogibiji iz kojeg se ne vide odgovori na mnoga pitanja: ‘Tko je odabrao cilj, tko je za samu akciju znao, kako je obavljeno izviđanje, kakav je teren, tijek akcije i drugo.’ Perkovića bi trebalo pitati zašto on sam, kao šef SIS-a, nije ta pitanja postavio Lekiću i Krišti.

O tome kako je uopće bilo moguće da Barešić obuče uniformu hrvatskog vojnika indirektno je nešto rekao Ivo Škrabalo, koji je svojedobno za HRT govorio o problemima koje je imao 1971. kao suradnik Hrvatskog tjednika. Tada je, u suradnji s kolegom Igorom Zidićem, napisao tekst u kojem je osudio Barešićev napad na Rolovića. Akciju je nazvao terorističkom, a Barešića i Brajkovića revolverašima koji štete hrvatskim interesima. Sutradan je pozvan na razgovor kod Tuđmana i Petra Šegedina, gdje mu je Tuđman sugerirao da malo ublaži tekst, rekavši: ‘Pa ne možete tako pisati, revolveraši, pa to su ipak naši dečki!’

1/1