Upravo trijumfalno oglašen je prošloga tjedna novi korak Republike Hrvatske u njezinu dugotrajnome maršu prema euru. Zajedničkoj kontinentalnoj valuti se ova zemlja inače približava još i otprije negoli je euro uopće postojao. Dobro smo upamtili: novodobna kuna, kumče one ustaške, već od svog nastanka sredinom 1990-ih čvrsto je tečajno svezana uz njemačku marku, a ista je zavisnost krajem desetljeća samo prenesena na novu, europskounijsku valutu. To podrazumijeva odricanje od praktički strateških mogućnosti vlastite politike u okviru domaće ekonomije, kao i suvislog odnosa prema svima drugima.

Članstvo u euru ne garantira ništa, a sigurno ne garantira besplatan novac. Kriza koju trenutno proživljavamo je puno dublja i puno opasnija nego što se misli. Hrvatska se mora pouzdati u samu sebe, ne u druge – ističe Vidaković

Od samog početka ova kuna tako igra rolu monetarnog Zeliga, upornom mimikrijom suzbijajući svoj ekonomski identitet. Slavni filmski lik Woodyja Allena u blizini svake izraženije ličnosti transformirao se u njezinu makar blijedu kopiju, ali baš poput kune, nije ujedno preuzimao i pripadajući društveni utjecaj. Oboje su zapeli na špici sindroma, trošeći pojavnost na tragikomičan poriv da se dopadnu jačima i samosvojnijima.

Aktualna hrvatska vlada reagirala je, dakle, na izvještaj Europske središnje banke o relativnoj stabilnosti ovdašnjih banaka u krizi, zahtjevom Bruxellesu da već idući mjesec stupi u bankovnu uniju i proces ERM II, poznat i kao ‘čekaonica za euro’. Nije dabome rečeno o kakvom je točno stabilitetu riječ i u čiju primarno korist, te kome pretežno na štetu. Nećemo ni mi podsjećati na sve detalje činjenice da je imitiranje velikih u kunskoj realnosti značilo potkopavanje vlastite ekonomije, naročito proizvodnje i izvoza, a u prilog uvozu i trgovini. Za uvod je dovoljna konstatacija da je takva hrvatska antipolitika načinila ovu ekonomiju izrazito anemičnom i krhkom čak i u boljim globalnim prilikama.

Pojednostavljeno kazano, imalo bi smisla mijenjati eurom kunu tek nakon što bi potonja poslužila za ojačavanje matične joj ekonomije u odnosu na ostale koji rabe zajedničku valutu. O rezonu te zamjene u doba općeg previranja uslijed pandemije više će reći ekonomisti koje smo zamolili da prokomentiraju temu.

Neven Vidaković, šef uprave investicijskog fonda Platinum Invest i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, smatra da je kriza izazvana koronavirusom samo razotkrila sve slabosti EU-a, pa tako i zajedničke valute od koje su puno očekuje, posebno u kriznim trenutcima.

- Ali ekonomski podaci i provođenje ekonomske politike pokazuju suprotno. Evo primjer: iako pompozno najavljivan, ‘fond spasa’ se već sad razvodnio. Pitanje je hoće li biti odobren od svih članica i pitanje je kad će biti uspostavljena zadnja verzija fonda - kaže Vidaković.

Po njemu, najveći problem je to što će fond vjerojatno početi distribuirati novac tek 2021., gotovo godinu dana nakon početka krize.

- Sam taj primjer jasno ilustrira da članstvo u euru ne garantira ništa, a sigurno ne garantira besplatan novac. U suštini, žurba s eurom je proizvod nedostatka strateških ideja monetarne politike koja već dvadeset godina ne nudi ništa novo osim eura i stabilnosti tečaja, i upravo zato se HNB orijentirao na samo jednu stvar, na euro - dodaje.

No što bi onda bila alternativa, pogotovo usred krize o kojoj još ni ne znamo koliko će nas ugroziti?

- Kriza koju trenutno proživljavamo je puno dublja i puno opasnija nego što se misli. Hrvatska se mora pouzdati u samu sebe, ne u druge. Ništa nije besplatno. Oslanjanje na EU kao primarni stabilizator, bez domaće akcije, slaba je strategija. Upravo zato moramo prvo ojačati svoju ekonomiju, a tek onda pristupiti euru i ne se nadati suprotnom – da će nam pristupanje euru ojačati ekonomiju - ističe Vidaković.

Željko Garača, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, ističe višedimenzionalnost problema koji tematiziramo, pa ni odgovor na pitanje o uvođenju eura ne može biti jednoznačan.

- Strogo ekonomski, kako teorijski tako i empirijski, ulazak neke zemlje u monetarnu uniju nije dobar za tu zemlju ako ona nema razinu dohotka i produktivnosti približnu ostalim zemljama unije. Hrvatska će pristupanjem eurozoni biti najsiromašnija u zoni, što će i ostati. Suprotno prevladavajućim tvrdnjama, euro neće pospješiti realnu konvergenciju. Neće puno pomoći ni eventualna fiskalna unija - rezolutan je Garača.

On tvrdi da eurozona nije optimalno valutno područje, i više je politički nego zdrav ekonomski projekt jer ima niz mana od samog nastanka.

- I danas je to vrlo neizvjestan projekt koji je uspio preživjeti prethodnu ekonomsku krizu, iako je otada poboljšan. Današnja monetarna politika ECB-a, ali i ekonomska politika EU-a, bitno su drugačije od one s početka prošle krize - kaže.

Kao i sam projekt eura, njegovo uvođenje u Hrvatskoj je više političko pitanje, pri čemu se ključne odluke donose ili su već donesene izvan nje, upozorava ovaj ekonomist.

- Već su načinjena dva presedana: odustajanje od kriterija iz Maastrichta kao preduvjeta za euro i nedavno sklapanje SWAP-aranžmana između ECB-a i HNB-a. Moguć je i treći presedan, da Hrvatska u ‘čekaonici’ ERM II bude kraće od dvije godine, jer smo zapravo već godinama neformalno u takvom režimu, te da veoma brzo dobijemo euro. Tu su i obećani darovi. Nekome se jako žuri. Možda dobijemo još koji bonus kao mamac drugima koji ne žure s uvođenjem eura - mišljenja je Garača.

O čemu onda danas raspravljamo kad je posrijedi pitanje za ili protiv eura?

- To više nije pravo pitanje, to je već riješeno. Sad možemo samo akademski raspravljati o tome je li monetarna politika koja se provodila zadnjih 25 godina bila dobra. Veliki sam kritičar te politike koja je jedan od najvećih krivaca za ekonomsko zaostajanje Hrvatske. To se posebice odnosi na tečajnu politiku koja je velik dio domaće proizvodnje učinila nekonkurentnim i praktički je devastirala. Uvođenje eura će takvo stanje učvrstiti - ističe Garača.

Sklon je jasno reći da kuna nikad nije bila prava, suverena nacionalna valuta, pa je naziva ‘kvazieuro’ i procjenjuje da je onda sam euro čak manje zlo od takvog surogata.

- Radikalnu promjenu monetarne politike ionako više nije realno očekivati. Odricanje od kune samo se čini kao gubitak dijela nacionalnog suvereniteta, jer taj dio zapravo nikad nije ni postojao, osim na simboličkoj razini. Ono čega se ovime odričemo je mogućnost, mala ali primamljiva, da jednom ostvarimo suverenu monetarnu politiku i valutu u funkciji vlastitog ekonomskog razvoja - zaključuje Garača.

Ekonomist i bivši bankovni stručnjak Goran Gazivoda najprije stavlja akcent na to kako će uglavnom biti adresirana pretpostavljena šteta.

- Hoće li posljedice uvođenja eura biti jednako raspoređene u društvu? Tko će snositi teret krize? Hoće li to biti ekonomski ugrožene skupine, nezaposleni, podzaposleni, oni u nesigurnim oblicima rada, ovršeni, blokirani i beskućnici? Hoće li teret ekonomske krize podnositi radnice i radnici, povećanjem nezaposlenosti i smanjivanjem plaća? - kaže.

- Čini mi se da trenutak za uvođenje eura nije sad, a ni u budućnosti, jer rizici obuhvaćaju gubitak kontrole ekonomske budućnosti, ulazni tečaj kod konverzije, jednokratno povećanje cijena kod konverzije koje dovodi do smanjenja kupovne moći stanovništva, smanjenje plaća i povećanje nezaposlenosti, kao i dizanje poreza u slučaju krize. Alternativa sadašnjoj monetarnoj politici mogla bi biti aktivna politika koja bi uključila i tiskanje novca koji bi se u određenom iznosu isplaćivao punoljetnim osobama dvanaest mjeseci. Izvor financiranja bila bi bespovratna obveznica koju izdaje Ministarstvo financija, a otkupljuje centralna banka. Glavnicu vrijednosnog papira ministarstvo ne bi trebalo vraćati, a kamatu u iznosu od 0,5 posto će plaćati zauvijek. Aktivna monetarna politika mogla bi biti i ostvarivanje pune zaposlenosti te ekonomski razvoj - dodaje Gazivoda.

Što bi još trebalo biti moguće uz malo kreativniju politiku s općim interesom kao ciljem, umjesto zadanih pravila igre koja odavno uzimamo zdravo za gotovo?

- Novac centralne banke mogao bi biti usmjeren prema proizvodnji za izvoz, npr. u brodogradnju. Recimo u Uljanik, u njegov novi početak. Radnice i radnici Uljanika još uvijek su nezaposleni. Konačna analiza čitavog razdoblja poslovanja, koja bi uključivala sve sudionike procesa, svojim rezultatom učvrstila bi takvu odluku. Promjena monetarne politike mogla bi označiti početak kraja ovisnosti o rentnoj ekonomiji i početak ekonomije koja bi poticala proizvodnju za izvoz, uz fleksibilan tečaj. Opisani početak bio bi početak stvaranja ekonomske strategije zemlje - smatra Gazivoda.

Konačno, obratili smo se i Ivanu Lovrinoviću, profesoru Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koji se osobito u krizi protivi zamjeni kune eurom, ali i inače. On pojašnjava kako se premijer Andrej Plenković, zajedno s guvernerom Borisom Vujčićem, po svaku cijenu želi riješiti domaće valute, uz opravdanje da Hrvatska tad više neće trpjeti valutni rizik ni troškove konverzije.

- To su marginalne koristi koje bismo dobili. No zemlja koja napusti svoju valutu izlaže se velikim opasnostima koje se odnose na mogući nastup tzv. vanjskog šoka, a to u pravilu biva financijska kriza koja se iz svijeta prenosi u nacionalnu ekonomiju - ističe.

Prema njegovim riječima, za amortiziranje krize ključne su politike kamatne stope i deviznog tečaja. Prva rješava nastalu unutrašnju neravnotežu, u vezi s padom BDP-a i rastom nezaposlenosti, a druga vanjsku, onu koju određuje deficit u vanjskotrgovačkoj bilanci.

- No kad zemlja napusti svoju valutu, nema više mogućnost upravljanja deviznim tečajem ni ‘kamatnjakom’, već to radi Europska središnja banka. Jedina dva rješenja u tom slučaju su izvoz radne snage ili smanjivanje plaća kao oblik interne devalvacije. Toga su svjesne Mađarska, Poljska, Češka, Rumunjska i Bugarska, pa im ne pada na pamet u ovakvim vremenima ni misliti na euro, kamoli da ga uvode. Njima ne smetaju troškovi konverzije i valutni rizik. One su pametnom tečajnom i kamatnom politikom aktivno poticale domaća gospodarstva i spremne su za vanjske šokove jer su zadržale svoje valute i neovisnu monetarnu politiku. A sadašnja hrvatska vlada želi silom napustiti kunu, ne mareći za razorne ekonomske posljedice koje su najbolje vidljive na primjeru Grčke. Dubina ove krize u Hrvatskoj će se osjetiti ujesen i nadalje, a to će pogoršati naplativost kredita koja će značajno promijeniti sliku stanja i ugroziti kreditni rejting zemlje. Možemo očekivati novi val nelikvidnosti i otpuštanja radnika, povećanje broja blokiranih i pogoršanje stanja u bankarstvu koje se danas proglašava stabilnim - predviđa Lovrinović i poentira osvrtom na rano sazvane izbore za Sabor – slijedi teška kriza koja će ionako razmjerno skoro dovesti do izvanrednih izbora, sve zbog toga što Hrvatska nije pripremljena za ozbiljan ekonomski udar.

A ta nepripremljenost nipošto nije od jučer, nego ima pozadinu u opisanoj zeligovskoj monetarnoj farsi s brkatim Ivanom Mažuranićem koji postaje nalik Clari Schumann, i sličnim ostatkom podjele uloga. Farsi koja traje faktički čitavu povijest nominalno samostalne RH, ne računajući početno kraće razdoblje u kojem je njezino političko vodstvo bilo kudikamo aktivnije u promišljanju svojih mogućnosti. Poznato je, ta energija iskorištena je prvenstveno kako bi Hrvatska prepakovala jugodinar u dojčmarku na račun susjedne Bosne i Hercegovine, očerupavši je taman pred rat. I kao po zakonu karme, hrvatska nacionalna liberalno-demokratska valuta uskoro će, sva je prilika, dočekati neslavan epilog iščeznuća u vlastitom besmislu. Otići će nevoljena i toksična, dok je Leonarda Zeliga na kraju filma ljubav ipak spasila od katastrofe. No lakše bismo još za kunino časno ime ili dičnu tradiciju, samo da nije spomenutih nadolazećih ljudskih žrtava, onih koje njoj zahvaljujući tek čekaju svoj udes.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.