>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Farid Hafez: Islamofobija jest rasizam

Različite etničke, vjerske, seksualne i bilo koje druge manjine najbolje mogu razumjeti što znači biti manjina i osjećati empatiju prema drugim diskriminiranim grupama. Moramo imati na umu da antimuslimanski rasizam ne pogađa samo muslimane. On nanosi štetu cijelom društvu

Dr. Farid Hafez je profesor politologije na Sveučilištu Salzburg u Austriji i na američkom Sveučilištu Georgetown. U svom istraživačkom radu bavi se islamofobijom, fenomenom čije je akademsko istraživanje još u povojima. Uz nekoliko knjiga koje je uredio i napisao, jedan je od urednika Godišnjaka studija islamofobije i Evropskog izvještaja o islamofobiji. Povod za razgovor je teroristički napad u džamijama na Novom Zelandu u kojemu je bijeli supremacionist ubio 51 osobu.

Sukob civilizacija proglasio je vrlo utjecajni politolog Samuel P. Huntington, u čijem radu, među ostalima, treba tražiti korijene današnje islamofobije u smislu intelektualnog naslijeđa

Je li islamofobija dominantan oblik rasizma u zapadnim društvima?

Rekao bih da je islamofobija najprihvaćeniji oblik rasizma, jer se čak ni ne smatra rasizmom. Živimo u svijetu koji je strukturiran patrijarhatom, rasizmom i eksploatacijom siromašnog radništva, no većina društva nema svijest o tome. Ipak, antižidovski i anticrnački rasizam do neke je mjere tabuiziran barem u političkim arenama zapadnih društava, za razliku od antimuslimanskog rasizma koji nije specifičnost samo krajnje desnice, već nešto što je hegemonijsko i što dijele različiti politički kampovi.

Diskurs elita

Islamofobija je jedini oblik rasizma o kojemu se u većini evropskih zemalja ne vode zasebne statistike. Kako je to moguće?

Na razini Evropske unije, OESS-a i drugih nadnacionalnih institucija prepoznato je da postoji problem islamofobije i antimuslimanskih zločina iz mržnje. No u mnogim nacionalnim državama u statistikama doista ne postoji zasebna kategorija takvih zločina. Rekao bih da je glavni razlog to što veliki dijelovi tih društava i dalje islamofobiju ne smatraju problemom. Za njih, tu se ne radi o rasizmu već o sastavnom dijelu važne i potrebne diskusije o problemu islama i muslimana u Evropi i na zapadu, a isto mišljenje dijeli i puno onih koji su na vlasti, bilo da se radi o medijima, politici ili pravosudnim sustavima.

Je li onda jedan od glavnih uzroka islamofobije normalizacija takvog diskursa od strane političkih elita?

Apsolutno je tako. Ne smijemo zaboraviti da antisemitizam nisu ni izmislili ni širili kao ideologiju pripadnici siromašnog radništva. Dapače, njega su od početka vrlo smišljeno širile političke elite, jednako kao i rasizam protiv crnaca. Taj se rasizam temeljio na znanosti, a znanost su proizvodili znanstvenici, dakle ljudi na pozicijama moći. Definitivno se ista stvar može reći i za islamofobiju. To nije nešto što ljudi osjećaju zato što primjerice razmišljaju o opsadi Beča 1683., već zato što se takav diskurs proizvodi u političkim i akademskim krugovima. Kada promatramo povijest suvremene islamofobije, moramo se vratiti u doba kraja hladnog rata i početka nove ere u kojoj je proglašen sukob civilizacija. Proglasio ga je Samuel P. Huntington, za tadašnji politički establišment vrlo utjecajan politolog, u čijem radu, među ostalima, treba tražiti korijene današnje islamofobije u smislu intelektualnog naslijeđa.

U Njemačkoj je 2017. godine za potrebe policije uvedena zasebna kategorija antimuslimanskog zločina iz mržnje. To je pozitivan korak, ali istovremeno samo jedan od mnogih koji se mogu poduzeti

Od 2015. uređujete godišnji Izvještaj o islamofobiji u Evropi. Možete li opisati situaciju u ovom trenutku?

Problemi su vrlo raznorodni, pa primjerice u višegradskim zemljama istočne Evrope antimuslimansku ideologiju šire političke stranke, poput one Viktora Orbana, unatoč tome što u tim zemljama praktički nema muslimana. Imamo Srbiju, zemlju s recentnom poviješću antimuslimanske mobilizacije koja je rezultirala genocidom u Srebrenici, a zatim i zemlje zapadne Evrope u kojima je desničarski populizam prisutan od 1980-ih i koji je postao sastavni dio političkog krajolika. A postoje i države na jugu Evrope gdje se ideje identiteta strukturiraju na nešto inkluzivnijim osnovama, primjerice Španjolska i Portugal. Dakle, izazovi su prilično različiti na svim ovim područjima, pa stoga i različite države poduzimaju različite mjere da bi na njih odgovorile. U Njemačkoj je primjerice 2017. godine za potrebe policije uvedena zasebna kategorija antimuslimanskog zločina iz mržnje. To je pozitivan korak, ali istovremeno samo jedan od mnogih koji se mogu poduzeti.

Koliko je, kada govorimo o korijenima islamofobije u zapadnim društvima, bitan faktor povijest kolonijalizma?

On je krucijalan faktor, ne samo za Evropu i zapadni svijet. Upravo sam objavio knjigu ‘Islamofobija u većinski muslimanskim društvima’ u kojoj se bavim činjenicom da islamofobija nije isključivo evropski, pa čak ni zapadni, već globalni fenomen, a razlog tome je upravo kolonijalizam. Kolonijalizam do dana današnjeg epistemološki određuje rasizam i promatranje svijeta iz zapadnog, eurocentričnog rakursa onoga što je ispravno i načina na koji bi naši životi trebali biti strukturirani. U tom smislu kolonijalizam je ključan aspekt za shvaćanje šire slike islamofobije.

Je li ona u SAD-u recentniji fenomen, posljedica terorističkih napada 11. rujna i onoga što je uslijedilo?

I da i ne. Primjerice, takozvana muslimanska zabrana (dekret Donalda Trumpa o zabrani ulaska u SAD državljanima nekih muslimanskih zemalja, op. a.) recentan je institut, zakon koji je implementirao najotvorenije islamofobni predsjednik kojega je SAD ikada imao. No isto tako, ako se vratimo u povijest, vidjet ćemo da je vrlo brzo nakon dolaska prvih porobljenih Afrikanaca na američki kontinent uvedena zabrana uvoza muslimanskih robova zbog straha od pobune protiv robovlasnika. S druge strane, kada govorimo o islamofobiji kao metodi političke mobilizacije, tada bih rekao da ona ne samo da jest recentan fenomen, već i da zapravo nije direktna posljedica 11. rujna. Sjetimo se da je George W. Bush dan nakon terorističkih napada otišao u džamiju i rekao da je islam religija mira i da se SAD ne bori protiv islama. Antimuslimanska mobilizacija počela je tak nakon što se Barack Obama kandidirao za predsjednika, a republikanci odlučili da antimuslimansku mobilizaciju uključe u svoju izbornu kampanju. To nam pokazuje da islamofobija, jednako kao i antisemitizam i rasizam protiv crnaca, ima puno manje zajedničkog s realnošću, a puno više je u pitanju vrlo namjeran izbor elita koje imaju mogućnosti konstruirati takve diskurse.

U svom izvještaju koristili ste istraživanje Evropske agencije za temeljna prava koje je pokazalo da muslimani u Evropi imaju veće povjerenje u njezine demokratske institucije nego opća populacija. S druge strane, prevladavajuće je mišljenje da muslimani nisu dovoljno integrirani u evropska društva. Kako to objašnjavate?

Iracionalnost je sastavni dio svakog oblika rasizma. Uvijek se pozivam na francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea koji je rekao da, kada Židov ne bi postojao, antisemit bi ga izmislio. Radi se o načinu na koji se oni koji su drugačiji percipiraju, o imaginaciji koja determinira perspektivu islamofoba o islamu i koja nije utemeljena u onome što muslimani rade i kako se ponašaju. Kada se primjerice dogodi silovanje koje je počinio musliman, taj se zločin tumači kroz religijsku prizmu, iako je činjenje takvih zločina kontradiktorno učenjima islama. U pitanju je iracionalna kategorija koja se svjesno koristi kako bi se isključila određena grupa ljudi i zato o islamofobiji govorimo kao o strukturnom problemu.

U vašem izvještaju odluke Evropskog suda pravde i nekih nacionalnih sudova o zabrani nošenja vjerske odjeće u određenim prilikama nazivate ‘institucionalizacijom islamofobije’. Na koji način bi trebalo pristupiti tom pitanju ako znamo da su neke zapadnoevropske države vrlo privržene svojim sekularnim tradicijama?

Prije svega, ne vjerujem u to. Postoje različite tradicije unutar Evrope, neke zemlje su više sekularne nego neke druge, a generalno većina država ima vrlo ograničen koncept sekularizma. Ako pogledamo zakonsku regulaciju odnosa između crkve i države, vidjet ćemo da u većini država postoji snažna veza, primjerice u Danskoj, gdje imamo državnu religiju, službenu crkvu koja je povezana s vladom i s državnim institucijama. Određene vjerske denominacije u mnogim su zemljama izrazito privilegirane u smislu plaćanja poreza, vjeronauka i pružanja usluga koje bi trebale spadati u djelokrug države. U Bavarskoj, Italiji i u Austriji uvijek je postojalo pravilo da se u zgradama javnih institucija nalaze križevi, što pokazuje da se države identificiraju s određenim vjerskim tradicijama, odnosno kršćanstvom, dok istovremeno u tim prostorima postoje restrikcije o vidljivosti muslimanskih žena. Dakle, radi se o kontradikciji jer država ne može biti sekularna ako se identificira s nekom religijom. Jedina zemlja u kojoj je zaista tako je Francuska.

Autoritarne tendencije

U analizama suvremenog islamističkog terorizma većina argumentacije stavlja se na stranu religije, a puno manje na činjenicu da je on posljedica višedesetljetnih ratova koje u muslimanskim državama vode zapadne vlade?

Jedna od najvažnijih funkcija islamofobije upravo je pokušaj da se umanje politički, društveni i ekonomski problemi, odnosno da ih se islamizira i kulturalizira, tako da ne bismo razgovarali o korijenima problema već prebacili pažnju na nešto površnije. Čak i kod organizacija kao što je Al Kaida vidljivo je da postoji shvaćanje realnosti u političkim kategorijama i da se ta realnost povezuje s naslijeđem kolonijalizma. Vjerska mobilizacija je važna kao sredstvo za njihovu legitimaciju i samoosmišljavanje, ali u pitanju je prije svega politički projekt.

Kada se dogodi islamistički teroristički napad, često možemo čuti prigovore da se vjerske organizacije nedovoljno ograđuju od takvih činova. Što biste odgovorili na te prigovore?

Nemam dojam da muslimanske institucije ne istupaju dovoljno, ali imam da se o tome premalo izvještava. Ali htio bih naglasiti da Al Kaida i ISIS sasvim sigurno ne predstavljaju većinu muslimana. Tražiti od ljudi da se automatski distanciraju ili pozicioniraju u odnosu prema terorističkim napadima znak je svojevrsne slabosti, koja je međutim razumljiva jer je ljudima to potrebno kako bi se osjećali sigurnije. No ako se prisjetimo slučaja Breivik, sjetit ćemo se da se on snažno pozivao na vlastita kršćanska uvjerenja, ali zbog toga nije bilo vapaja kojim se tražilo da se kršćani distanciraju od njegovog zločina, jednostavno zato što je svima bilo jasno da ono što je uradio nije kršćanski. S druge strane, kada muslimani konstatiraju da ono što radi ISIS nije u skladu s islamom, to se ne uzima zdravo za gotovo zato što islam ima negativnu konotaciju i automatski se povezuje s nasiljem, opresijom i terorizmom.

U nedavnim napadima protiv američke kongresnice Ilhan Omar, koja je muslimanka, a zbog njezine kritike izraelske politike u Palestini, mnoge židovske organizacije izrazile su joj podršku. Mislite li da je ovakva vrsta solidarnosti nešto što bi moglo biti korisno u borbi protiv islamofobije?

Apsolutno, jer različite etničke, vjerske, seksualne i bilo koje druge manjine najbolje mogu razumjeti što znači biti manjina i osjećati empatiju prema drugim grupama koje se diskriminiraju. Istovremeno, uvijek moramo imati na umu da antimuslimanski rasizam ne pogađa samo muslimane. Oni jesu njegove prve žrtve, ali on nanosi štetu cijelom društvu. Uzmimo za primjer američki zatvor Guantanamo za osumnjičenike za terorizam. On nije problem samo za muslimane koji su tamo zatočeni usprkos svim postulatima vladavine prava, već je i puno šire promijenio koncept onoga što država može raditi vlastitim građanima. Meta je cijelo društvo, svi njegovi demokratski temelji. U ovom trenutku, na mnogim mjestima na svijetu muslimani su najslabiji i zato su meta, ali oni su istovremeno i samo prva grupa koja je na udaru, a iza njih će doći druga, pa treća. Ako autoritarne tendencije rastu, svatko može postati meta. Zato se ideja solidarnosti treba širiti, kako bi ljudi shvatili što je sve na kocki kada kažemo da se moramo boriti protiv islamofobije.

1/1