>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Farmerski manifest

Od cijelog hrvatskog proletarijata, od svih radnika i seljaka iz dugačkih kolona u plamenim zorama pred željezarama i poljoprivrednim kombinatima, ostalo je na kraju njih točno osamnaest: eno ih, svih osamnaest, na setu jednog maloumnog TV showa na pseudopoljoprivrednom imanju kraj Zagreba

Bio je to silovito potresan prizor, jedan od onih ikoničnih povijesnih trenutaka nakon kojih više ništa ne bude isto, pa se usijeku u kolektivno pamćenje kao znakovi na njegovim raskršćima. Kao kad je ono prije točno stotinu godina, negdje baš u ove jesenske dane 1918., izmučena ali ponosna Rosa Luxemburg izašla iz zatvora u Breslauu, pa u Berlinu zajedno s Karlom Liebknechtom proglasila freie sozialistische Republik, utemeljila Komunističku partiju Njemačke i objavila svijetu kako je ‘sve spremno da se kapitalizam uništi jednom zauvijek’, i kako ‘to nije samo dužnost prema obespravljenom proletarijatu, već jedina nada za spas humanog društva’.

Takav je to silovito potresan prizor bio, jedan od onih ikoničnih televizijskih trenutaka nakon kojih više ništa ne bude isto, kad se – točno stotinu godina nakon Rose Luxemburg – u jesen 2018. iz zatvora javila nova heroina i obratila naciji izravno u kamere Nove TV.

‘Aj ti meni sada reci, što meni to znači što se trudim i radim i mučim i dajem sve od sebe, kada bi me jedna glupa, plava Dalmatinka, koja nema tri daske u glavi, stavila za sluškinju?’ vulkanskim je pravednim gnjevom govorila u televizijske kamere ta nesretna mlada žena, nazovimo je za ovu priliku Edita, jer joj je Edita ime. ‘Treba cijeniti radnike ovdje, a ne koja ima veće usnice i sise, koja će više šminke staviti na lice i koja će imati ljepše nokte!’ nastavila je Edita brišući suze nemoćnice, istoga se časa premetnuvši u heroinu obespravljenog hrvatskog radništva, ili barem onoga što je od toga radništva uopće ostalo.

‘Treba cijeniti radnike ovdje, a ne koja ima veće usnice i sise!’ otisnule su sutradan Editine riječi u naslove sve hrvatske novine i portali, a reporteri su se rastrčali saznati sve o Rosi Luxemburg našega doba, mladoj ženi koja je svojom pobunom dala glas svim onim prezrenim prodavačicama u Konzumu i krojačicama u Kamenskom, svim odbačenim i ušutkanim radnicama Orljave, DTR-a, Adrije, Uzora i ostalih upropaštenih tvornica i tvrtki – ali i cjelokupnom desetkovanom i ušutkanom hrvatskom radništvu, pregaženom od mutiranog kapitalizma što društvo vidi kao reality-show, a kao društvene vrijednosti uspostavlja usnice i sise – i tko je uopće ‘glupa plava Dalmatinka’ za koju radi kao sluškinja.

Saznali smo tako da Editina bešćutna šefica, nazovimo je Kristina, jer se tako zove, živi u Kaštel Sućurcu, da je kozmetičarka i da se predstavlja kao ‘komunikativna osoba vedrog duha, mada zna biti tvrdoglava i neodlučna’, ali da ‘negativne ljude odmah reže iz svog života’. Pa smo saznali da je njena sluškinja, naša heroina Edita, konobarica iz Ivanić Grada i da ima dvadeset četiri godine, da je ‘romantična duša, željna života i nimalo sramežljiva’, da ‘pleše u folkloru i volontira u lokalnom dobrovoljnom vatrogasnom društvu’, i da se ‘najviše boji da jednoga dana ne ostane sama, neudana i bez djece’.

I da se na Farmu prijavila ‘najviše zbog životinja, novog iskustva te želje za upoznavanjem života na selu’.

Bio je to, rekoh, silovito potresan prizor, jedan od onih ikoničnih televizijskih trenutaka nakon kojih više ništa ne bude isto, pa se usijeku u kolektivno pamćenje kao znakovi na njegovim raskršćima. Dokona neka konobarica iz Ivanić Grada, sudionica šeste sezone Novinog reality-showa Farma, jedne od onih imbecilnih generičkih reality-franšiza u kojima svirači kurcu zatvore svirače kurcu da sviraju kurcu sviračima kurcu, ispala je – nisam najbolje pohvatao stroga pravila tog muzičkog žanra, pa me ispravite ako sam štogod krivo razumio – nešto kao sluškinja drugoj sudionici, nekoj dokonoj kozmetičarki iz Kaštela, pa je iz nje provalio vulkanski gnjev potlačenih, zauzevši naslovnice svih hrvatskih medija: ‘Što meni to znači što se trudim i radim i mučim i dajem sve od sebe? Treba cijeniti radnike ovdje, a ne koja ima veće usnice i sise!’

Teško da je od toga bilo, i teško da će biti ikoničnijeg trenutka da označi naše vrijeme, stotinu godina kasnije. Od cijelog hrvatskog proletarijata, od cijele jedne razmjerno ozbiljne industrije i jedne potentne poljoprivrede, od svih radnika i seljaka iz dugačkih kolona u plamenim zorama pred željezarama i poljoprivrednim kombinatima, ostalo je na kraju njih točno osamnaest: eno ih, svih osamnaest, na setu jednog maloumnog televizijskog showa na pseudopoljoprivrednom imanju kraj Zagreba – i to kao prilično precizan uzorak, s pet-šest kuhara i konobarica, i dva-tri umirovljena branitelja – gdje pod dvadesetčetverosatnim video-nadzorom tri mjeseca simuliraju stvarni život i stvarni posao, zabavljajući stotine hiljada historijskih luzera koji su nekoć zaista imali takav stvarni život, i stvarni posao pod dvadesetčetverosatnim video-nadzorom. Ili barem onih koji su uopće ostali u Hrvatskoj, maloj i nesretnoj zemlji u kojoj se ljudima što se ‘trude i rade i muče i daju sve od sebe’ nude samo dva izbora: otići u Irsku ili otići na Farmu.

Cijela se jedna ozbiljna kultura rada i cijeli jedan ozbiljni vrijednosni sustav, temeljen na arhaičnom konceptu poštenog posla, proizveo na koncu u društvenu burzu sisa, guzica i kolagenskih usnica. A burzom upravljaju šefovi kurvinjaka s nacionalnom frekvencijom, lobotomizirajući ovce na kauču kretenskim programima za umrtvljivanje očnih živaca, da na kraju za izvjesnu sivu budućnost jedini glas pobune – krik protiv društva koje umjesto poštenog rada cijeni ‘koja ima veće usnice i sise, koja će više šminke staviti na lice i koja će imati ljepše nokte’ – bude pažljivo režiran u produkcijama istih komercijalnih televizija kojima je cijela društvena funkcija jedino da arbitriraju ‘koja ima veće usnice i sise, koja će više šminke staviti na lice i koja će imati ljepše nokte’, i baš ništa više.

Čak i onaj mazgov od stotinu pedeset kila, izbrijani ratni veteran s lijepom kolekcijom nacističkih tetovaža i ogromnim ‘Sieg Heil!’ preko prsiju, koji je i sam javno priznao da mu je ‘najteže u ratu bilo kad je jednoga objesio’ – a kojega je produkcija uvela u Farmu predstavljajući ga kao dobroćudnog medu nagle ćudi, a meka srca – doveden je, spreman sam kladiti se u to, samo da dokaže kako u novom društvu to nisu teme za preispitivanje društvenih vrijednosti. Kad je, uostalom, posljednji put jedan ratni veteran u Hrvatskoj javno priznao da mu je ‘najteže u ratu bilo zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka’, uslijedila je kakva-takva nacionalna afera i dugotrajni sudski postupak, što je završio robijama za ratne zločince na čelu s uglednim saborskim zastupnikom Tomislavom Merčepom. Danas se za istu stvar dobiju tri mjeseca plaćenog sviranja kurcu na Farmi.

Nitko se tako ni u jednom trenutku baš nimalo nije uzbudio što udarne termine nacionalne televizije zauzima samoproglašeni ubojica s tetoviranim ‘Sieg Heil!’ na prsima: nacija se uskomešala tek kad je jedna konobarica postala sluškinja jednoj kozmetičarki, cijeli jedan brižljivo uzgojen vrijednosni sustav načela je jedna volonterka u industriji usnica, sisa i guzica, pobunivši se protiv industrije usnica, sisa i guzica.

Kakvo vrijeme, takva i Rosa Luxemburg. Pa će nam takvi valjda biti i komunistički manifesti i komunističke internacionale, ‘svirači kurcu svih zemalja, ujedinite se’ na više od četrdeset svjetskih jezika, svugdje dakle gdje se prikazuje imbecilna generička reality-franšiza koja je dokonu, besposlenu televizijsku zabavu za seljake i radnike izvrnula kao čarapu, pa se seoski rad ispostavlja kao zabava za dokone besposličare.

Sve je, kako vidimo, spremno da se kapitalizam uništi jednom zauvijek. Najkasnije do sedme sezone.

Samo na Novoj TV.

1/2