>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Sisačka letargija

Goran Dević, ‘Na vodi’ (Human Rights Film Festival): Integrativni strukturalni motiv Devićevog dokumentarca riječne su vode koje kroz mozaičnu naraciju povezuju protagoniste

Ovogodišnji Human Rights Film Festival otvorio je novi film jednog od najistaknutijih domaćih dokumentarista Gorana Devića, ‘Na vodi’. Riječ je o tek drugom ili, ako se kriteriji malo prošire, trećem dugometražnom ostvarenju Devićeva opusa, nakon igranih ‘Crnaca’ koje je 2009. ostvario u autorskoj suradnji sa Zvonimirom Jurićem, odnosno nakon 61-minutnog prethodnog dokumentarca ‘Buffet Željezara’, a s tim prethodnikom, kao i još nekim ranijim doksovima, povezuje ga autorov rodni grad Sisak kao mjesto radnje. Sukladno naslovu, Sisak se ovaj put promatra kao grad na rijeci, preciznije rijekama (Sava, Kupa i ipak marginalna Odra), odnosno integrativni strukturalni motiv riječne su vode koje kroz mozaičnu naraciju povezuju protagoniste. Oni su pak, i to je možda najveća zanimljivost filma, pretežno povezani u parove, i to muške (postoji samo jedan ženski lik): u dva slučaja riječ je o očevima i sinovima, jednom iz više, drugi put iz niže klase, u jednom o odnosu dvojice prijatelja nižeg socijalnog statusa.

Dević ‘Na vodi’ gradi kao kombinaciju filma atmosfere, portretnog dokumentarca i, uobičajeno za autora, društveno-kritičkog uratka, i možda je glavni problem činjenica da je konačni proizvod od svega toga pomalo, pri čemu nijedan segment nije snažno zaživio. Kao filmu atmosfere nedostaje mu znatno više pažnje posvećene poetizaciji, iako je snimatelj Damian Nenadić polučio nekoliko odličnih kadrova tog usmjerenja, kao portretnom dokumentarcu fali mu veća profiliranost protagonista ili barem veća ekspresivnost (u potonjem smislu daleko je najzanimljiviji lik bivši vojnik zvani Rambo), a kao društveno-kritički rad ostaje na površini dobro znanih tamnih i mračnih točaka sisačke relativno nedavne prošlosti – ratnih zločina nad Srbima i propasti nekoć moćne industrije. Dakako, ideja je bila od skicoznih sastavnica navedenih (žanrovskih) pristupa sinergijom dobiti potentnu cjelinu, no ona je samo djelomično ostvarena. Autorski je pristup obilježen i znatnom dozom ironije, kako u portretiranju para što ga čine otac odvjetnik koji želi da mu sin nastavi dugu advokatsku obiteljsku tradiciju i da usput ispuni njegovu želju da se ozbiljno bavi plivanjem, te sam taj sin koji šutke, no očito nevoljko trpi očevu fiksaciju, tako i u završnici kad ironija doseže društveno-kritički vrhunac kroz patetični retro off-komentar spikerske radijske legende Dubravka Sidora i sviranje hrvatske himne u prilično apsurdistički postavljenom kontekstu slavljenja Keltske noći usred Posavine. Mali je problem, međutim, u tome što je ironijska uporaba himne već podosta puta viđena, a bome ni motiv roditeljskog nametanja vlastitih ambicija djeci nije nimalo nov i, važnije od toga, nije na svjež način tretiran. Moglo bi se možda prigovoriti i da film, za jedan dokumentarac, sadrži premalo bitnih trenutaka evidentne autentičnosti (jedan od nedvojbeno nepriređenih prizora jest nervoza sina koji s ocem izvlači srušena debla iz rijeke), odnosno da je većinski aranžiran, što naravno jest vrlo često u snimanju dokumentarnih radova, međutim potpisnik ovih redaka daleko je skloniji nepatvorenom dokumentarističkom pristupu. Dojam je i da film ima stanovitih problema s ritmom, odnosno da njegova, pretpostavljam namjerna letargičnost, moguće sukladna riječnoj letargiji, mjestimično prelazi u dosadu.

Bilo kako bilo, od filma snimanog čak pet godina s budžetom od šezdeset tisuća eura i, još važnije, filma koji autorski potpisuje Goran Dević, očekivanja su bila veća. ‘Na vodi’ nedvojbeno jest solidno ostvarenje, no ‘Buffet Željezara’, kao pravi film atmosfere s (implicitnijim) društveno-kritičkim ubodima, bio je dojmljiviji, da se ne spominju sad već davni ‘Crnci’ u kojima je bilo i sugestivnije (naturalističke) poetičnosti i više (političke) hrabrosti.

1/1