Brzi mobilni dostavljači već su godinama uobičajena društveno-urbana pojava u brojnim svjetskim gradovima. No tek s počecima "nove realnosti" kovid-svijeta postali su fenomen koji je nemoguće ne uočiti i kod nas. Zuje našim ulicama na biciklima, električnim romobilima i motorićima poput komaraca. S prevelikim, glomaznim žutim ili tirkizno zelenim kutijama na leđima, unose novu dinamiku prometa i kretanja u ionako kaotičnu vrevu gradskih ulica. Bore se ti mladi, a ponekad i ne baš tako mladi – ali zbog egzistencijalnih problema prisiljeni na takve radne uloge – ljudi s metafizičkom kategorijom koju čovjek ne može pobijediti, a to je vrijeme.
Ipak, u ovom slučaju vrijeme ima svoje jasno obličje u vidu softverskih kalkulacija u rukama posredničkih firmi, digitalnih platformi-aplikacija koje preciznošću sekunde mjere radni učinak i radnicima stvaraju stresne pritiske. A s druge su strane nestrpljivi i nikad zadovoljni potrošači. Spremni smo bez odlaganja zaštiti svoja potrošačka prava, požaliti se i uputiti prigovor ako svoju narudžbu ne dobijemo u propisanom vremenskom roku. Pa se u tim radno-egzistencijalnim škarama dostavljači koprcaju ne bi li se kako provukli u igri koja je već unaprijed izgubljena, jer prekarnost je upravo tu dosegla jednu od svojih dosad najbrutalnijih verzija. Dovijaju se kako najbolje znaju i umiju. Prebrzo voze u svim mogućim smjerovima, kreiraju nove putanje kretanja gradom, presijecaju uzduž i poprijeko. Nema tu nikakvih prometnih regulacija i pravila. Ponekad nas očešu u prolazu i nestanu prije nego što uopće osvijestimo što se to upravo desilo. Pritom nas zbog svega toga nerijetko naljute i razbjesne, nas fine i uljuđene, više ili manje prividno zbrinute građane koji se već sutra, shodno profilima suvremenog kapitalizma, možemo naći u nekoj od socijalno-radnih uloga kakva je dostavljačka.
Jer naravno da nam razdrobljeni horizonti današnjih percepcija svijeta – naši društveno-identitetski balončići i medijsko-mrežne komore u kojima živimo blisko jedni pored drugih, ali ne i jedni s drugima – otežavaju mogućnost da za trenutak prodremo percepcijom u zbilju jedne takve egzistencije. A tamo bismo puno toga ružnog mogli zateći i vidjeti. Polomljene kosti i zube, razbijene glave, razvaljene bicikle koji su u ovom slučaju alatke što život znače. Pedalira se po deset-dvanaest sati dnevno, bez obzira na vremenske prilike, vikende i praznike, sve kako bi se tek preživjelo. Nema tu uvjeta za nekakvo klasno prepoznavanje, za kreiranje svijesti klase za sebe, tek svjedočanstvo rasute klase po sebi.
Otuđenost, surovost prekarnosti, nesigurnih privremenih i potplaćenih poslova, na tom su primjeru dospjeli na novu razinu. Klasičnu industrijsko-kapitalističku eksploataciju sada je nadopunila samoeksploatacija, mokri san neoliberalizma.
