Najavljeni koncert/i nacionalno popularnog pjevača – čiji je umjetnički pseudonim ujedno i ime jedne klasične puške iliti strojnice – na zagrebačkom Hipodromu početkom srpnja ove godine, očekivano izaziva žučne rasprave u domaćoj javnosti i medijima, ali i na javnim mjestima, punktovima okupljanja i druženja većeg broja ljudi.
Osluškivanje konverzacija nepoznatih ljudi o fenomenima iz opće društvene domene na javnim mjestima, svojevrsna je metoda prikupljanja inspirativnih uzoraka, primjerena za rubriku kakva je i ova. Osobno mi je takav tip "etnografije" blizak. Sadržaja na spomenutu temu naravno ne manjka pa je za pretpostaviti da će se takav samo umnožavati u narednim mjesecima.
Iza tipične binarne perspektive – politički desne, koja Puškine koncerte smatra kolektivnim ritualima domoljublja i iskazivanja patosa u imenu Nacije i Domovine, a njegov predstojeći zagrebački nastup tumači i kao "miting nacionalne istine"; te politički lijeve, za koju su dotična okupljanja tek poligon za nepatvorenu manifestaciju nacifašističke ideologije – onu srednjolinijašku, nerijetko zastupljenu u Zagrebu, smatram najindikativnijom jer se artikulacija iste često može u njemu čuti.
Takva se, nalik aktualnoj zagrebačkoj lokalnoj vlasti, nominalno kiti atributima suvremene ljevice, ali je zapravo obilježena tipično liberalnim pristupom, nastojanjima da se navodno objektivnom i razumnom politikom "realno mogućeg" pronađe konsenzus između dviju krajnosti koje su, gledano iz takve perspektive, (pre)opterećene ideologijom.
Apliciramo li navedeno na primjer predstojećeg Puškinog koncerta na zagrebačkom Hipodromu, sumarna argumentacija koju ćete lako čuti glasi otprilike ovako: nikad nisam za zabranu bilo kojeg i bilo čijeg koncerta, ako su zadovoljeni svi zakonski uvjeti i poštuju se propisi za njegovo održavanje.
Ima i korak dalje: no, ako se tih dana na mjestu održavanja koncerta i u gradu desi promocija kostimografije i koreografije tipičnih za ustaški fašizam, tada se neću libiti da pozovem policiju koliko je god puta potrebno i zatražim da interveniraju shodno zakonskim propisima o zabrani javnog iskazivanja takvog znakovlja.
Znakovito za takav stav jest da će dakle radije (možda) liječiti, a ne pravovremeno spriječiti. Prevede li se to na teren političkog, spriječiti bi značilo i upustiti se u otvorenu ideološku konfrontaciju, a to aktualna zagrebačka liberalna ljevica na vlasti ne kani, a možda nije ni kadra izvesti.
Desit će se zato u Zagrebu početkom srpnja 2025. nešto jako opasno. Na osamdesetu godišnjicu oslobođenja Zagreba od fašizma, istim tim gradom marširat će deseci tisuća neoustaša, a uz njih još više onih kojima takvi ne smetaju. Ostali ćemo se tiho povući. Oni koji mogu, otići će iz grada na nekoliko dana, a oni koji će morati ostati, zaključat će se u svojim domovima.
