Prošli smo valjda dovoljno prijelaznih faza tranzicije, stoga relativno noviji fenomeni ovdašnjeg društvenog svijeta poprimaju jasne konture, u svoj punoći i dosljednosti vlastite ideologije. Shodno tome jezik priopćavanja ideoloških obrazaca biva neposredniji, bez suvišnih mimikrija, a i njihove vizure uvijek su bistrije ako su promatrane s margina.

Nedavno smo tako dobili e-mail s pozivom na prijavu za sudjelovanje na godišnjoj konferenciji u okviru programa znakovita imena – Obzor Europa – koja je ovih dana održana u jednom elitnom zagrebačkom hotelu. Središnja tema bila je "razvoj mreže znanstvenih menadžera".

Sazrio je tako lik znanstvenika-menadžera u našem povijesno-društvenom kontekstu barem do razine studentskog uzrasta, nakon što je prošao turbulentne faze odrastanja, puberteta i tinejdžerstva tokom zadnjih petnaestak godina ovdašnjeg permanentnog eksperimentiranja sa znanstveno-obrazovnom reformom pod egidom tzv. Bolonjske deklaracije.

Čini se da su time dva tipska modela, znanstvenik i menadžer, konačno i neprikriveno stopljena u jednu figuru, dvoglavu aždaju. Riječ je o simboličkom liku koji je izvedbena rezultanta, subjektni agens ideologije kapitalističke tehnokracije. Ekspertnom stručnjaku što minimizacijom utrošaka i maksimizacijom učinaka, odnosno primjereno propisanim i definiranim cost-benefit pristupom, realizira navodno jasno postavljene ciljeve i zadatke projektno upakiranog istraživanja.

I sve bi u takvim postavkama bilo jasno i čisto kada se ne bi radilo o klasičnom oksimoronu. Jer likovi znanstvenika i menadžera stoje na suprotstavljenim vrijednosnim pozicijama i nema načina da ih se približi, a kamoli združi.

Konflikt je u srži njihova odnosa. Kapitalistička logika profita, koja je središnja nit projektno osmišljenog znanstvenog istraživanja, u dubokom je nesporazumu s poviješću znanstvene hermeneutike, otkrića i spoznaje. Potonja, ukoliko ostaje vjerna svome temeljnom poslanstvu i smislu svoga pregnuća, ne može biti redukcionistički svedena na uske parametre kapitalistički oblikovanih istraživanja u svrhu zarade i tržišne realizacije profita.

Matrica političke ekonomije kapitalizma jest okov za istinsku slobodu znanstvenog mišljenja, djelovanja i istraživanja. Zato kapitalistički upravitelj-menadžer ne može biti imperativna figura znanstvenika. Vrijedi i obratno. Znanstvenik koji pretendira postati menadžerom u sukobu je s određujućom kvalitativnom supstancom vlastitog profesionalnog polja.

U domaćem kontekstu motiv poprima komične obrise. Za one koji stoje na pozicijama imperativa realizacije sebe kao znanstvenika-menadžera, par banalnih pitanja: zašto glumatate menadžere s plaćama od 1.500 ili 1.600 eura; zašto se ne drznete i pokušate realizirati u stvarnom korporativnom svijetu s njemu pripadajućim zaradama i beneficijama?