Obećanja su bila velika, očekivanja uvijek nadilaze objektivne mogućnosti, a vjernost je vječna. Stoga izgubiti dvije utakmice u četiri dana od omraženog "vječitog rivala" – tradicionalno režimski privilegiranog mezimca "metropole" – na svom kultnom stadionu, sigurno boli sve koji prema "biloj boji" ispoljavaju ljubav. Oni što i dalje papagajski ponavljaju mantru o iracionalnosti takvih transfera u domeni priče zvane nogomet, ne doživljavaju emocionalnost koju pokreće ta igra.
Ne pomažu tu racionalni i dobro argumentirani prigovori o odvratnim učincima kapitalističke industrije i biznisa svih onih što na nogometu profitiraju u financijskim razmjerima koji su teško shvatljivi. Opasan je to i beskrupulozan mafijaški šljam velikog kalibra koji već dugo vlada tim poljem. A tek grozni adrenalinski učinci, identitetska prepoznavanja i svrstavanja, podjele na "nas i njih" i mržnje koje iz toga nastaju. Nema kraja popisu negativnosti vezanih uz nogomet.
Znamo sve to, ali jok. Gledam nedavne snimke divljanja mladića, izbezumljenih dječaka koji smisao egzistencije u svijetu trenutno pronalaze pod okriljem kolektiviteta zvanog Torcida. I dok smo medijski svjedočili njihovom nekontroliranom bijesu, rasturanju i mlaćenju svega što im se te večeri u Splitu našlo na putu, iznebuha su me zaskočila sjećanja na isti taj, a opet neki drugi, već davni Poljud.
Svaki mi se trenutak tog sjećanja razlistao do detalja. Bio je to valjda najpoznatiji 4. svibanj ikad na ovim prostorima. Takvog ranije bilo nije, a vjerojatno ga neće biti ni poslije. Nedjelja popodne, nogometni dan. Gradovi, oni s kasarnama JNA, prepuni vojnika u klasičnom vikend izlasku. Kada je nogometni derbi na Poljudu prekinut – igrao je Hajduk protiv tadašnjeg najvećeg rivala koji je došao iz tada najveće nam "metropole" – odmah smo znali da je umro. Bilo mi je jasno, iako sam imao tek osam godina.
Najupečatljiviji detalj sjećanja na taj TV-prijenos jest komorno zamrznuti trenutak, jedan od onih u kojima nastaje dojam da je vrijeme stalo. Prvo kratkotrajan muk pedeset hiljada ljudi, potom kolektivni plač i jecaji, a onda gromoglasna pjesma kojom se gordo zaklelo da se s Njegovog puta skrenuti neće.
Svega desetak godina kasnije, na tom istom mjestu prvi je put javno zapaljena zastava zemlje u kojoj je taj isti bio Najveći Sin. U međuvremenu je plasiran najjeftiniji revizionistički šund, širenje tobože istinitih priča o agentima tajne službe koji su navodno bili ubačeni na stadion da s prijetnjama natjeraju publiku na plač 4. 5. 1980. Mo'š misliti.
Ne, iskreno se plakalo. Ali iskreno se i palilo, sigurno ne i zadnji put. Bit će zastava. Kada danas razmišljam o tome, nakon četrdeset i četiri godine i s naknadnom pameću, sve mi se više čini da su prisutni na Poljudu tog dana spontano i podsvjesno komemorirali vlastitu budućnost.
