Sredinom 1996. godine 51 član američkog Kongresa i Senata uputio je otvoreno pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. U pismu su izrazili ‘duboku uznemirenost’ zbog najave Republike Hrvatske da će preseliti kosti ‘hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u ratnim zločinima protiv Židova u Drugom svjetskom ratu’ na spomen-područje Jasenovac, ‘na kojem su pokopane židovske žrtve holokausta’. ‘Takav korak je moralna uvreda sjećanjima onih koji su preživjeli holokaust i opasna poruka budućim generacijama, pa stoga tražimo od vas da preispitate namjere vaše Vlade u Jasenovcu’, stajalo je u apelu koji su, među ostalim, potpisali Nancy Pelosi, aktualna predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa, i Joe Biden, američki potpredsjednik u mandatu Baracka Obame. U zaključku pisma, nakon kojeg je podnesen prijedlog za rezoluciju u američkom Kongresu s istim apelom, američki demokrati i republikanci Tuđmana su upozorili da ‘budućnost Hrvatske ne može biti dobra s moralnim sljepilom ili indiferentnim pristupom prema prošlosti’.
Uslijed velikog pritiska međunarodnih židovskih udruženja i interne diplomatske prijetnje Amerikanaca da Hrvatska neće ući u Vijeće Evrope nastavi li njeno rukovodstvo prčkati po Jasenovcu, Tuđman je odustao od praktične provedbe ideje. Njegove revizionističke zamisli, međutim, nikada nisu zamrle. Dapače, politika koja kombinira koketiranje s proustaškim pogledima na jasenovačku prošlost i povremenu javnu osudu ustaštva postala je odlika stranačkih slijednika prvog hrvatskog predsjednika. Kada 14. travnja emisari Plenkovićeve vlade polože vijence ispod Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića bez predstavnika Srba, Židova i antifašista, koji četvrtu godinu zaredom bojkotiraju službenu državnu komemoraciju, bit će to svojevrsni nastavak politike Franje Tuđmana.
‘Kao hrvatski predsjednik polažem vijenac svim žrtvama fašističkoga i komunističkog terora. Ne treba zaboraviti da je Jasenovac od 1945. do 1948. bio komunistički logor u kojem su skončali mnogi Hrvati’, kazao je Tuđman 1996.
U njegovo vrijeme, doduše, govornici stradalničkih skupina dolazili su na službene komemoracije, ali poruke koje su od tamo godinama slali ni po čemu se ne razlikuju od aktualnih razloga za bojkot, prema kojima, između ostalog, ‘država nije poduzela nužne mjere da se zaustavi ili makar smanji negiranje holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu te revizionizam’.
Povijest Tuđmanovog odnosa prema Jasenovcu, koju ćemo skicirati u ovome tekstu, bitna je za razumijevanje aktualnog revizionizma i negacionizma na poprištu najmasovnijeg ustaškog zločina. Protest američkih političara i židovskih udruženja s početka teksta bio je tek jedna u nizu sličnih reakcija koje su Tuđmana pratile od prvoga pa do gotovo posljednjeg dana predsjedanja Republikom Hrvatskom. Kroz to je razdoblje kao povjesničar i političar nastojao provesti revizionističku zamisao o svehrvatskom pomirenju kroz zajedničko pokapanje žrtava ‘svih totalitarizama’ na mjestu gdje su ustaše pobile više od 80.000 ljudi. Ideološka podloga za takve političke poteze začeta je ranije, 1989. godine, objavom njegove najpoznatije knjige ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’. Nisu pritom za aktualne hrvatske okolnosti bitni njeni najskandalozniji dijelovi koji su Tuđmanu na međunarodnoj razini priskrbili epitet antisemitskog povjesničara i političara. Najgori pasusi u kojima holokaust svodi na milijun pobijenih Židova, tvrdeći da je brojka od šest milijuna preuveličana, i u kojima perpetuira stereotipe o njihovoj podlosti, toliko izraženoj da su u logoru Jasenovac sudjelovali u likvidacijama židovskih i srpskih supatnika, izbačeni su iz engleske (ne i hrvatske) verzije spomenute knjige.
Već od 1991. Tuđman se preko pisama pravdao zapadnim židovskim udruženjima i američkom Kongresu, koji je u jednu raspravu 1991. godine uvrstio i Tuđmanovo antisemitske citate drugih autora. Na koncu se 1994. i ispričao zbog ‘štetnosti pojedinih dijelova knjige i nerazumijevanja koja su mogla izazvati’. Za tekući val revizionizma u Hrvatskoj, međutim, puno su značajniji drugi dijelovi ‘Bespuća’. Među ostalim, i Tuđmanova teza od najviše 30 do 40 tisuća ubijenih u Jasenovcu (‘Jasenovac nije bio ništa veće mučilište od onog na Sajmištu ili u Nišu’, izjavio je 1989. u Glasu Koncila), zatim teorija o poslijeratnom komunističkom logoru na toj lokaciji ili tvrdnja da su Židovi bili suučesnici u jasenovačkim logorskim aktivnostima. Budući da do danas nitko nije ponudio relevantne dokaze za spomenute teze, jasno je da su i u ‘Bespućima’ plasirane bez pokrića. Dapače, Tuđman je bio među prvim povjesničarima koji je neke od tih tvrdnji iznio u javnost. Unatoč tome, takve su tvrdnje u međuvremenu uvrštene u argumentaciju današnjih revizionističkih povjesničara i udruženja, koji se uz financijsku potporu Vlade premijera Andreja Plenkovića upiru da dokažu kako u Jasenovcu nije bilo masovnih likvidacija.
S takvim tezama Tuđman je od početka 1990-ih sanjao o novom jasenovačkom spomen-području kao hramu ‘nacionalne pomirbe’. Još 1990. godine prvi je puta kao uzor rješenja za pomirenje naveo španjolskog fašističkog diktatora Francisca Franca, koji je ‘zajedno sahranio fašističke i komunističke žrtve’. Ideja da se u Jasenovac pohrane kosti ‘žrtava Bleiburga i Križnog puta’ iz Tuđmanove je administracije plasirana 1993. Na nju je pismom reagirao predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus, ističući da je nedopustivo da se kosti žrtava ustaškog terora združuju s posmrtnim ostacima i onih koji su krivi za njihove patnje i stradanja. Upozorio je i na nazive ulica po ustaškim dužnosnicima, demoliranje židovskih spomenika i pokušaj rehabilitacije NDH u publicistici i pojedinim školskim udžbenicima. Udruženje Židova naknadno će se u svoje kritike javne rehabilitacije ustaštva uvrstiti i sadržaj tjednika Panorama, koji je uređivao Andrej Rora.
Postavljanje ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu 2016. i njegovo političko legitimiranje najbolji je primjer ostvarenja Tuđmanove zamisli o zbližavanju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu
Dok je na međunarodnoj razini slao objašnjenja i isprike zbog spornih dijelova ‘Bespuća’, Tuđman je u domaćim okolnostima ostao dosljedan prekrajanju ‘povijesti lopatom’, kako je jednom prilikom primijetio Walter Reich, direktor američkog Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu. Nakon što je ‘zbog povijesnih, ali i radi aktualnih političkih razloga’ u izvještaju o stanju hrvatske nacije za 1995. definitivno najavio prenamjenu Memorijalnog područja Jasenovac u poprište sjećanja na žrtve komunizma i fašizma, Tuđman je posjetio Jasenovac. ‘Kao hrvatski predsjednik polažem vijenac svim žrtvama fašističkoga i komunističkog terora u jasenovačkom logoru. Jer ne treba zaboraviti da je Jasenovac od 1945. do 1948. bio komunistički logor u kojem su skončali mnogi Hrvati, pripadnici ustaških i domobranskih postrojba, zarobljeni na Križnom putu’, kazao je medijima, dajući tako dodatni legitimitet svim budućim tvrdnjama revizionista o ratnom i poslijeratnom ‘trostrukom logoru’ Jasenovac. Nekoliko mjeseci nakon toga, povodom službene komemoracije, načelnik Općine Jasenovac Ivan Filipović postavio je, u pratnji brojnih ambasadora, vijenac na kojem je doslovno pisalo: ‘Žrtvama antifašističkog terora – Općina Jasenovac’. Iako zbog međunarodnog i domaćeg pritiska, u kojem je prednjačio Feral Tribune, čije je autore Državno odvjetništvo gonilo zbog napisa o Tuđmanovoj ideji ‘miksanja kostiju’, predsjednik nije proveo u djelo ‘nacionalnu pomirbu’ u Jasenovcu, njegove teze postat će standardni narativ predstavnika vlasti na narednim komemoracijama, sve do njegove smrti.
Veleposlanik Miomir Žužul jednom je prilikom rekao da ‘za razliku od drugih logora u Europi, koji su zatvoreni nakon što su ih oslobodili saveznici, komunističke su vlasti koristile Jasenovac nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata’. Hrvoje Šarinić, desna ruka predsjednika Tuđmana, i premijer Zlatko Mateša 1997. u jasenovačkim govorima su posezali za Bleiburgom i Golim otokom. To je jednu kolumnisticu potaknulo da napiše kako su ‘Šarinić i Mateša otišli u Jasenovac bez lopata, ali nisu odustali od prekrajanja povijesti po mjeri Tuđmana’. Uz burne zvižduke prisutnih antifašista i redovno upozorenje predstavnika stradalničkih naroda da se zaustavi Tuđmanova ideja prekrajanja povijesti Jasenovca, ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović 1999. poklonio se ‘žrtvama fašističkog, nacističkog i komunističkog totalitarizma’. Poželio je da ‘ova ruža’ (jasenovački kameni cvijet, op. a.) ‘bude spomenik za Jasenovac, ali i za Bleiburg, kao i žrtve logora u Jasenovcu poslije rata…’ U ime Sabora Milivoj Kujundžić iste godine rekao je ‘da se u Hrvatskoj nikada više neće ponoviti ni Jazovka ni Jasenovac’. Kujundžić je 2000. u izdanju Hrvatskog sabora supotpisao knjigu ‘Hrvatska borba za opstojnost 1918. – 1998.’ u kojoj se nalazi i logor Jasenovac nakon 1945. godine, iako za takvo nešto nisu postojali niti do danas postoje relevantni povijesni dokazi.
Namjera da Jasenovac ‘bude mjesto sjećanja na sve stradale u Drugom svjetskom ratu i poraću’ najavljena je i tijekom 1997. te 1998. godine, najprije kroz Ministarstvo kulture, a potom i na sjednici Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava, poznate i kao Vukojevićeva komisija. Nakon što je iz izvještaja Komisije maknuta sporna rečenica da se ‘posmrtni ostaci svih žrtava Drugog svjetskog rata iz masovnih grobišta dostojanstveno pokopaju na području Jasenovca’, tajnik toga državnog tijela Florijan Boras konstatirao je da protivnici ideje ‘mogu maknuti tu rečenicu, ali mi znamo što hoćemo i što želimo. To će odlučiti vrh države’.
Svojim istupom pridružio im se i Nedjeljko Mihanović, nekadašnji predsjednik Sabora, koji je 1998. poručio da Jasenovac nije bio ‘ni lječilište ni mučilište’ te da je, uostalom, tamo postavljena i ‘Mala Floramye’. Ništa drugačije nije se postavljala ni Katolička crkva. Godine 1999. organizatori komemoracije pozvali su i njihove predstavnike da na spomen-području održe misu. Požeški biskup Antun Škvorčević odgovorio je da je ‘crkveni obred moguće organizirati ako na misi sudjeluju vjernici’ te da ‘se ne bi smjelo dogoditi da (crkveni obred, op. a.) postane folklorni dodatak neke vrste, koji bi bio teško ili nikako spojiv s vjerskim činom’.
Nije pritom država sponzorirala samo publiciranje knjiga poput one koju potpisuje Kujundžić ili istraživanja ‘Vukojevićeve komisije’ čiji je rad rezultirao spoznajom da je u Jasenovcu ubijeno nekoliko stotina ljudi. Kad je u Hrvatskoj počelo suđenje zapovjedniku logora Jasenovac Dinku Šakiću, voditelj Međunarodnog press centra za praćenje suđenja i tadašnji glasnogovornik HRT-a Krešimir Macan odveo je 1999. hrvatske i inozemne novinare u obilazak spomen-područja. Tamo ih je podučio o postojanju logora nakon 1945. godine, pozivajući se na radove Josipa Jurčevića i Josipa Pečarića, preteča današnje proustaške revizionističke publicistike.
Andrej Plenković možda osobno ne promovira nakaradne Tuđmanove ideje, ali se njegov tuđmanizam u tom kontekstu očituje u vladinom financiranju udruženja poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koja nastoje dokazati ono što je prvi hrvatski predsjednik štampao i promovirao bez ikakvih dokaza. Državno prešućivanje ili poticanje proustaškog revizionizma, na što su židovske, srpske i antifašističke organizacije upozoravale prije više od dva desetljeća, i dalje su ključni razlog za njihove prozivke u smjeru vladajućih. Dapače, postavljanje ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu 2016. i njegovo posljedično političko legitimiranje u kontekstu Domovinskog rata, najbolji je dosad zabilježeni primjer ostvarenja Tuđmanove zamisli o zbližavanju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu.
Razlika između Tuđmanovog i Plenkovićevog razdoblja u tom je kontekstu možda najvidljivija kroz geste lokalnih HDZ-ovaca. Spomenuti načelnik Općine Jasenovac Ivan Filipović ostavio je 1996. pred Bogdanovićevim spomenikom vijenac posvećen ‘žrtvama antifašističkog terora’. Točno 20 godina poslije toga, Marija Mačković, njegova općinska nasljednica iz iste stranke, nije trebala prionuti takvoj diverziji. Dovoljno je bilo da se u studenome 2016. godine pokloni u Jasenovcu pred spomen-pločom s ustaškim pozdravom. Za razliku od razdoblja Tuđmanove vladavine, stvari su metastazirale i u nekim drugim aspektima. Andrej Rora, koji je kao urednik Panorame širio ustaštvo po javnom prostoru, danas je šef HDZ-ovog Odjela za medije i dodatni razlog za ovogodišnji manjinski bojkot službene komemoracije. Što se tiče Katoličke crkve, duhovnog oslonca HDZ-ove vladavine, ta je institucija u međuvremenu kroz publikacije i brojne javne istupe postala svojevrsni predvodnik u propovijedima o Jasenovcu. Samo, umjesto mise za žrtve fašističkog terora, preuzeli su primat u bešćutnom negacionizmu fašističkih zločina.
