>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Gašenje antifašizma

Institucionalni antifašizam, vezan uz državu, političke stranke, glavne kulturne, medijske i druge institucije naočigled odumire, i to je zapravo dobro. Ako je došlo vrijeme da ga njeguju još samo preživjeli veterani i antifašistički entuzijasti, neka to bude barem bjelodano jasno

Nakon nedavnih proslava Dana pobjede nad fašizmom diljem Evrope i šire, više za nikoga ne može biti upitno da je antifašizam danas u velikoj, terminalnoj krizi, rascijepivši se na dva dijela. Prvi dio utjelovio se u vojnoj paradi u Moskvi, kojom je odana počast gotovo nemjerljivoj žrtvi koju su podnijeli Rusi i Ruskinje u borbi protiv naci-fašizma. Ali je pozivom zapadnim predstavnicima nekadašnje antihitlerovske koalicije da dođu u Moskvu sačuvano ono osnovno u antifašizmu dok je još bio u punoj snazi. A to je da je on jedan i jedinstven, jer je nadideološki okupio sve antireakcionarne snage, od komunističke ljevice do naprednih dijelova konzervativne i klerikalne desnice. No, zapadni predstavnici nisu više zainteresirani za to jedinstvo i odbili su doći na moskovsku paradu. Umjesto toga, okupili su se u Gdanjsku, doduše na nižoj razini nego što se prvobitno najavljivalo, ali zato s bitno drukčijom intonacijom poljske proslave od one ruske. U Gdanjsku se iskazao pijetet ne samo žrtvama fašizma nego i žrtvama komunizma, u čemu se otprve ćuti zapuh novog hladnog rata koji je kulminirao oko Ukrajine, ali i nešto puno važnije. Ovim se, zasad još diskretno, ali dovoljno pronično, želi reći da postoje dva antifašizma, zapadni i istočni, pri čemu je prvi navodno bio human (badava sve hirošime, drezdeni, mini-gulazi za japanske Amerikance…) i napredan, a drugi je, kao, samo smjerao jedno zlo zamijeniti drugim.

O, kada bi ovi u Gdanjsku znali, a ne vidim zašto ne bi, kako ovo milozvučno ulazi u uši hrvatske radikalne desnice. Ona već više od dva desetljeća marljivo radi baš na ovakvoj vrsti revizije povijesti, tako da vjerojatno čezne da se u svijetu prepozna koliko je daleko dospjela. U najdrastičnijim izričajima, hrvatski revizionistički zdrug otišao je dotle da tvrdi kako su pravi fašisti u Drugom svjetskom ratu bili komunisti i partizani, dok su pravi antifašisti bili, glavom i bradom – ako nije točnije reći kamom, samokresom i križem – Pavelićeve ustaše. Doduše, u glavnoj struji hrvatske nacionalističke desnice, HDZ-u, još se krzmaju da otvoreno prihvate takav izričaj, ali u implicitnom narativu to već jeste tu negdje. Štoviše, zahvaljujući najavama Tomislava Karamarka da će čim uzmogne izbaciti antifašizam iz Ustava, a u posljednje vrijeme još i više novoj predsjednici Grabar Kitarović, približavanje toj vrsti narativa praktički je obavljeno. Dva predsjedničina istupa tu su bila ključna i očito imaju programatski karakter. Prvi je njezino bojkotiranje službene komemoracije u Jasenovcu, čime se ciljano umanjuje zločinačka suština NDH, a drugi tvrdnja da hrvatski antifašizam nije isto što i Tito, čime se umanjuje značenje partizanskog antifašizma koliko god bilo jasno da nekog drugog uopće nije ni bilo.

Na fonu ovog posljednjeg zaoštrili su se odnosi Grabar Kitarović s organizacijom partizanskih veterana i to toliko da je ona demonstrativno izostala sa središnje proslave 70. godišnjice Dana pobjeda koju su oni organizirali uz prethodno oduzimanje pokroviteljstva predsjednici. A znakovita pukotina pojavila se i prema lijevo-liberalnim čelništvima Vlade i Sabora, koja su se prihvatila samo pokroviteljstva ali ne i suorganiziranja te proslave. I to je zapravo jako dobro. Ako je došlo vrijeme da tradicije partizanskog antifašizma njeguju još samo njegovi preživjeli sudionici, zajedno s nekoliko nevladinih organizacija, medija i lokalnih entuzijasta – i to simptomatično više među Srbima u Hrvatskoj nego među samim Hrvatima – neka to bude barem bjelodano jasno. Osim toga, pokazalo se da je i ovako prorijeđen i oslabljen blok antifašista, koji pomalo podsjeća na gerilu s početaka partizanskog otpora, u stanju zadavati neugodne udarce. Pa je predsjednica morala na antifašističkoj proslavi u Pazinu prvi put progovoriti o ustašama u kontekstu rasističkih zločina, a o partizanskom pokretu kao jedinoj pravoj strani u ratu. Usto, istarski antifašisti nakeljili su joj Titovu bistu tik do govornice za kojom je istupala, i tako joj se kao u nekom protunapadu trorogih kapa revanširali za micanje maršalove biste s Pantovčaka. Ali, ne treba ni precjenjivati ovu pazinsku epizodu, niti istarski novi-stari antifašisti imaju razloga za veliko slavlje.

Morali bi, naime, znati, a vjerujem i da znaju, da današnji ustašoidi još nekako mogu progutati partizanski pokret u Istri, jer se on borio samo protiv Talijana (i poslije Nijemaca), u svakom slučaju lakše ga progutaju ondje nego izvan talijansko-njemačke okupacione zone, gdje su Titovi odredi ratovali i protiv ustaša. Dakle, nije Grabar Kitarović baš otišla u Istru u nekakvu pokajničku misiju na okrvavljenim koljenima, ili ako je i postojala mrva toga, to nikako nije dominantno. Kako bi i bilo?! Pa antifašizam u Hrvatskoj naočigled se gasi, da baš ne kažem umire, ili barem umire ono što bi se moglo nazvati institucionalnim antifašizmom, vezanim uz državu, političke stranke, glavne kulturne institucije, medije (osobito umrežene na lokalnoj razini)… Izvaninstitucionalni antifašizam, vezan uz nepolitičke udruge i posebno uz organizacije mladih antifašista, još se nekako drži, čak i jača. Ali, pitanje je koliko sve to može zaustaviti unutrašnje, hrvatske, a sve više i vanjske, evropske silnice, koje idu na ruku bujanju anti-antifašizma. Ovdje je primjer Grabar Kitarović vraški intrigantan. Ne može se reći da je ona baš sasvim produžena ruka Karamarka, što se može dokazati friškim primjerima kada se drukčije, ili čak suprotno od njega, postavila prema najnovijem zaoštravanju odnosa Hrvatske i Srbije ili prema pitanju budućeg uređenja Bosne i Hercegovine.

To jasno govori da ona poštuje međunarodnu hijerarhiju jednako ili i više nego onu kod kuće, ali onda postaje naročito zanimljivo zašto prema Bruxellesu i Washingtonu ne osjeća isto strahopoštovanje i kada je riječ o sve evidentnijoj fašizaciji Hrvatske. Sasvim suprotno. Ona održava više nego prisne odnose sa šatorašima iz Savske 66, koji otvoreno šuruju s proustaškim ološem. Ne reagira na antisrpske eskapade Ruže Tomašić, iako bi morala biti i predsjednica Srba u Hrvatskoj, ako ništa drugo jer i njih smatra Hrvatima. Napokon, ona ne trza ni na najave Josipa Klemma da će pred Vladom postrojiti ratne jedinice, iako one sasvim očito ruše legitimitet regularne vojske, kojoj bi ona htjela biti na čelu i više nego je zakonom uređeno. Ukratko, Grabar Kitarović sve više podsjeća na britanskog premijera Chamberlaina, a Bruxelles i Washington, bojim se, sve više na njemačkog predsjednika Hindenburga. Povijest ovu dvojicu pamti kao ‘demokrate’ – kapitulante koji su otvorili vrata naci-fašizmu.

1/1