>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Genijalni gospon Živko

Pitanja zašto je 1945. ‘započelo životarenje’, otkud nam do tada sve one lijepe igračke od ‘malog Isuseka’, što su radili naši očevi kad smo imali pet godina, zašto su ginuli kod Staljingrada, i kako oni uopće mogu biti ubojice, u pristojnoj se Republici Hrvatskoj, za razliku od Njemačke, ne postavljaju

Prošle srijede ugledni je britanski BBC emitirao reportažu o intrigantnoj izložbi i monografiji berlinske fotografkinje Frederike Helwig, čiji je očni živac na trenutak odmaknuo objektiv kamere od lica za reklame Garniera i naslovnice Voguea, odvevši je u domove anonimnih njemačkih staraca iz generacije trideset i neke. Rezultat je projekt Kriegskinder, Djeca rata: fotografsko istraživanje naraštaja čije je cijelo djetinjstvo stalo u onih nekoliko godina veličanstvenog Trećeg Reicha, od nevine dječje igre s Hitlerovim figuricama do zračnih uzbuna i skrivanja u podrumima – naraštaja rođenog u vrijeme ponosa i slave, pod mantilom velikog Führera, a odraslog preko noći, sa savezničkim bombama nad Berlinom.

Frederike je snimila četrdeset i četiri portreta osamdesetogodišnjaka u njihovim pažljivo njegovanim vrtovima i voćnjacima, na terasama ili u naslonjačima uređenih penzionerskih domova punih uspomena i tuga. Svaki portret prati kratka priča, živo svjedočanstvo djetinjstva u Hitlerovoj Njemačkoj, koje svaki taj dom pretvara u muzej jednog sjećanja, muzej jednog života, muzej jedne Njemačke – svaki taj tihi umirovljenički dom u Frederikinoj je fotografskoj priči njemački nacionalni muzej.

‘Jednog dana bili smo na Wilhelmsaue, malom berlinskom jezeru. Mrtva žena plutala je jezerom, lica uronjenog u vodu’, prisjeća se tako stanovita Brigitte, rođena 1937. ‘Sjećam se da joj je suknja bila poput balona, vjetar ju je napuhao kao jedro i nosio tijelo površinom jezera.’

‘Jednog dana mrtav je čovjek osvanuo na cesti pred našom berlinskom kućom. Pokušao je pobjeći od mobilizacije i skrivao se u ruševinama, ali su ga našli i objesili o banderu. Kasnije su prerezali konopac i ostavili ga da danima leži na cesti’, prisjeća se tih dana i stanoviti Werner, i on rođen 1937. ‘Sjećam se kako smo se mi djeca igrali pokušavajući kamenčićima pogoditi njegova otvorena usta.’

Brigitte i Werner, kao i ostalih četrdeset dvoje portretiranih Nijemaca iz generacije trideset i neke – kao, uostalom, i milijuni njihovih vršnjaka – ostatke svojih života proživjeli su osvješćujući traume svojih nevinih djetinjstava. Djeca, naravno, nikad nisu kriva, ali slab je to alibi osamdesetogodišnjacima koji živo pamte kako su gledali ženske leševe dok jedre jezerom, i kamenčićima gađali razjapljena mrtva usta, smrznuta u posljednjem hropcu. Samo se za djecu na neviđeno može i smije reći da nisu imala sreće. Samo u Hrvatskoj, međutim, može se i smije reći da Brigitte i Werner, generacija 1937., nisu imali sreće zato što su rano djetinjstvo proveli u Hitlerovoj Njemačkoj, a ne u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Istog tog dana – istog poslijepodneva iste prošle srijede kad je BBC objavio prilog o projektu Kriegskinder, Djeca rata, s pričama Brigitte i Wernera – Hrvatska je televizija u svom ležernom, žovijalnom magazinu ‘Kod nas doma’ objavila zanimljivu reportažu o osamdesetogodišnjem ‘genijalnom Zagrepčanecu Živku’. I ‘genijalni’ gospon Živko je generacija 1937., ali njegova sjećanja na ratno djetinjstvo ponešto su drugačija od sjećanja vršnjaka iz Berlina, Brigitte i Wernera.

‘Da nije bilo igračaka, ne bi bilo sretnog djetinjstva’, objašnjava živahni Zagrepčanec tajnu sretnog djetinjstva u Zagrebu ranih četrdesetih, dok HTV-ova kamera prikazuje njegovu impresivnu kolekciju, male njemačke tenkove, male ustaške vojnike i malog Hitlera desnice podignute u Sieg-heil. I sve brojeve endehazijskog ratnog Zabavnika: posljednji, stotinu i treći, nabavio je nedavno na buvljaku na Britanskom trgu. ‘Taman je bil tiskan kad su partizani ulazili u Zagreb.’

Obitelj ga je, kaže, stala obasipati igračkama i stripovima kako ne bi previše mislio na oca. ‘Živko je imao samo pet godina’, objašnjava nam HTV, ‘kada mu je otac veterinar nestao u Rusiji s većim dijelom Zdruga lakoprijevozne Druge hrvatske legije, u borbama kod Dona 1942. godine.’ I dok je mala Berlinčanka Brigitte gledala kako jezerom Wilhelmseau jedre ženski leševi, a mali se Berlinčanin Werner igrao gađajući kamenčićima obješene ljude, mali Zagrepčanec Živko proživljavao je sasvim drugačije dječje traume. Svake godine pred Božić pisao je ‘malom Isuseku’ tražeći razne igračke, sve dok mu jedne godine – dobro pamti – nije napisao kako ‘više ne želi figure vojnika, jer ih već ima sasvim dovoljno, nego samo glave’.

Sretno djetinjstvo ‘genijalnog gospona Živka’ završilo je, jasno, 1945., kad su partizani ušli u Zagreb. ‘Sve se promijenilo, i počelo se životariti’, sjeća se on. ‘Ostale su nam samo igračke, da se sjećamo tih lijepih dana.’

‘Svaka čast gospodinu Živku!’ nakon priloga pljesnula je rukama egzaltirana mlada voditeljica u studiju, dirnuta sjetnim amarcordom osamdesetogodišnjeg gospodina koji je, eto, sakupljajući artefakte svoga sretnog djetinjstva sve ove godine odbijao odrasti.

Smije li se – i može li se uopće – imati sretno djetinjstvo u Berlinu ili Zagrebu 1941. ili 1943.? Naravno da smije i može. Smije li se, međutim, i može li se o tome sretnom djetinjstvu danas govoriti amputirane svijesti o nesretnom djetinjstvu i ‘životarenju’ Drugih? Ne smije, ali može: može u Hrvatskoj, čija se cijela svijest o smislu života i smrti ustaša poginulih u Hitlerovoj vojsci kod Staljingrada svodi na to da su im djeca zbog toga od obitelji obasuta viškom ljubavi i igračaka. Što je, jasno, prestalo kad su došli partizani i započelo, kako ono, ‘životarenje’.

Iste te srijede, recimo, svoga se ‘sretnog djetinjstva’ iz četrdesetih na BBC-u prisjetio još jedan Živkov vršnjak i Kriegskinder, tek godinu-dvije mlađi Niklas. ‘Jednog dana vozili smo se krakovskim Getom, gdje je moja majka za sitne pare nabavljala krznene bunde i svilene marame. Sjedio sam u crno-bijelom pepita odijelu na stražnjem sjedištu našeg Mercedesa i gledao. Ljudi su izgledali tužni’, priča danas Niklas. ‘Sjećam se da sam isplazio jezik prema jednom većem, starijem dječaku. On se okrenuo i brzo produžio bez riječi, a ja sam se trijumfalno nasmijao.’

Tu usputna sličica Niklasu, međutim, nije ostala ‘da se sjeća tih lijepih dana’. On danas dobro zna zašto se onaj veći i stariji dječak okrenuo i pobjegao, kako je mama od Židova u Krakowu mogla za džabe kupovati sva ona krzna i marame, i otkud njegove prekrasne igračke od ‘malog Isuseka’: Niklasov otac bio je Hans Frank, nacistički guverner Poljske. S očevom hipotekom na duši Niklas se bori cijeli život, snimivši o tome i potresni dokumentarni film ‘Moje nacističko naslijeđe: Što su radili naši očevi?’

‘Prepoznati zločince u svojim roditeljima, i to priznanje pomiriti sa svojom ljubavlju prema njima, čin je pun gotovo nepodnošljive napetosti’, piše u predgovoru Frederikine monografije spisateljica Alexandra Senfft. ‘Taj sakriveni zločin često je pretežak za njihovo potomstvo, suočeno s pitanjem kako obožavani otac istovremeno može biti ubojica’, kaže Alexandra, koja dobro zna o čemu govori: o svom pradjedu Hannsu Ludinu, SA-Obergruppenführeru i Hitlerovu ambasadoru koji je u Slovačkoj organizirao deportacije Židova – ali i iskustvima drugih Nijemaca suočenih s nacističkim obiteljskim povijestima – napisala je knjigu ‘Dugačka sjena prošlosti’.

Ta pitanja – zašto je 1945. ‘započelo životarenje’, otkud nam do tada sve one lijepe igračke od ‘malog Isuseka’, što su radili naši očevi kad smo imali pet godina, zašto su ginuli na drugom kraju svijeta, kod Staljingrada, i kako oni uopće mogu biti ubojice – u pristojnoj se Republici Hrvatskoj, za razliku od Njemačke, ne postavljaju. Naša su djetinjstva, hvala na tom pitanju, bila sretna, nama su umjesto odgovora ‘ostale samo igračke’ – figurice ustaša, njemački tenkići, komplet ratnog Zabavnika i jedan mali plastični Führer s desnicom koja se diže – ‘da se sjećamo tih lijepih dana’.

Sakupljajući artefakte svoga sretnog djetinjstva Hrvatska sve ove godine odbija odrasti, pa do danas moli malog Isuseka da joj šalje samo glave.

Vojnika, shvatili smo iz priče, ima dovoljno.

1/1