>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Godina Frljića i ‘Kolumba’

Za zemlju sa 500 glumaca, 50 teatarskih dvorana i pet kazališnih akademija, u 2014. bilo je premalo dobrih predstava

Ako bi se kazališna 2014. mjerila po količini društvene prašine koju su podigle pojedine predstave, onda je prošlu godinu u Hrvatskoj bez premca obilježio redatelj Oliver Frljić, čija su tri naslova – ‘Hamlet’ u Zagrebačkom kazalištu mladih, ‘Hrvatsko glumište’ u riječkom HNK-u i pogotovo ‘Aleksandra Zec’ u riječkom HKD-u – snažno uzburkala duhove i podijelila javnost, ne toliko oko estetskih pitanja koliko u vezi društvenih i političkih konotacija. Značajni su bili i izbori novih ravnatelja, kako u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, tako i onome u Rijeci; nakon višegodišnjeg natezanja Grada i države, u Zagrebu je na čelo HNK-a došla Dubravka Vrgoč, koja je u posljednjih osam godina preporodila ZeKaeM, a u Rijeci je izabran Frljić, koji je tamošnji HNK zamislio kao političku govornicu i na taj si način već u startu na vrat natovario, u najmanju ruku, kompletnu ljutu desnicu. Što se tiče angažiranog teatra, svakako treba spomenuti i Boruta Šeparovića i njegov Montažstroj, koji je u godini proslave 25. jubileja na prestižnom beogradskom Bitefu nagrađen za predstavu ‘A gdje je revolucija, stoko?’, provokativni performans o izgubljenim idealima mladosti.

Promotrimo li prošlu teatarsku godinu u čisto estetskom obliku, obilježile su je ‘Tri sestre’ Dramskoga kazališta Gavella i u režiji Slobodana Unkovskoga: poznati komad velikog Antona Pavloviča Čehova glumci spomenute kuće odigrali su briljantno, s puno ironije i s malo vjere u budućnost, što je predstavi donijelo i nagradu Hrvatskoga glumišta, koja je ove godine napokon otišla u prave ruke. Među najboljim predstavama svakako je i ‘Kristofor Kolumbo’ Zagrebačkoga kazališta mladih u režiji Renea Medvešeka, kreiran s finim redateljskim idealizmom i s refleksom za suvremenost, a u odličnoj izvedbi ZeKaeM-ova ansambla na čelu s Krešimirom Mikićem. Treba izdvojiti i predstavu ‘Amerika’ u koprodukciji zagrebačke Gavelle i riječkog HNK-a, pod redateljskom palicom Janusza Kice, koji je jednostavno i efektno pročitao Kafkin roman kao priču o kapitalizmu koji je prestao brinuti o čovjeku i njegovu životu, što nužno vodi u nesreću. Mala, ali važna predstava bila je ‘Gozba’ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, nastala kao autorski projekt redateljice Olje Lozice i dramaturga Matka Botića, potaknut mišlju o današnjem čovjeku koji u vlastitoj političkoj korektnosti i ispraznoj samodopadnosti vjeruje da živi ispunjen i sadržajan život.

Dobro bi se bilo prisjetiti i provokativnoga ZeKaeM-ova ‘Tartuffea’ i još ponekih predstava, no sve je to zajedno premalo za zemlju koja ima pet stotina glumaca, pedeset teatarskih dvorana i pet kazališnih akademija. Nezavisna scena lani je desetkovana i jedva je održavala glavu nad vodom rijetkim predstavama, počesto igranima u Teatru &TD, socijalnom pribježištu današnje kazališne avangarde. Tako se čitava sezona simbolički svela na dva scenska junaka: jednoga koji, spalivši sve mostove za sobom, traži novi svijet (Kristofor Kolumbo) i drugoga koji se obračunava sa starim, paleći u njemu vatru za vatrom (Oliver Frljić). Sljedeće bi se godine moglo dogoditi da, paradoksalno, društvena situacija bude sve gora, a teatar sve bolji. Ali i da loše bude i jedno i drugo. No nemoguće je u skorije vrijeme popraviti oboje, i društvo i njegovo kazalište; za to će trebati, da citiramo onoga engleskog gospodina, još puno krvi, znoja i suza.

1/1