>

novosti logo

Kultura Kultura

Gotovac jest Zagreb

Izložba Tomislava Gotovca, ‘Happ naš i druge priče (Zagreb, 5 – 20. lipnja): ‘Totalni portret grada Zagreba’ čitam kao ljubavnu poruku mjestu gdje živimo, kaže kustos Darko Šimičić o jednom od Gotovčevih tekstova – scenarija, sinopsisa i skica za eksperimentalne filmove, akcije i performanse – koji su izloženi u Galeriji Atelijera Žitnjak

S desne strane na ulazu u galeriju, fotokopiran na papiru formata A3, stoji natpis: ‘Pun mi je kurac. Tomislav.’ S lijeve strane na listu obješen je drugi rad Tomislava Gotovca, poetičan i nadahnut prijedlog za scenarij ‘Totalni portret grada Zagreba’ iz 1979. u kojem, između ostalog, piše: ‘Grad Zagreb je kao ljudsko biće. Grad Zagreb će živjeti u 21. stoljeću, živjeti će u 22. stoljeću, živjeti će… Ja tada neću živjeti (u gradu Zagrebu), kao što sada ne žive u Zagrebu ni Šenoa, ni Matoš, ni Kovačić, ni Zagorka, ni Dabac, ni Majer. Svi oni danas jesu Zagreb. O 21. stoljeću govorim. Govorim o filmu 21. stoljeća. Govorim o filmu kakav će se jedino moći gledati u 21. stoljeću, o filmu bez fikcije.’

Tomislava Gotovca više nema, ali njegova je ostavština itekako prepoznata na umjetničkoj sceni, više nego što je to sam Gotovac za života vjerojatno mogao i zamisliti. Iako se ova dva rada čine antipodima, Darko Šimičić, kustos izložbe ‘Happ naš i druge priče’, koja je 5. lipnja otvorena u zagrebačkoj Galeriji Atelijera Žitnjak, smatra da oni dobro reprezentiraju postavke Gotovčeve umjetničke prakse, koja je na prvi pogled znala biti kontradiktorna.

- Uvijek je govorio da nema razlike između života i umjetnosti, da ‘umjetnost nije sastavni dio života, nego da je umjetnost život. To je totalna režija, a u toj totalnoj režiji sudjeluje kompletan život’. Stoga psovku treba shvatiti kao svakodnevnu poštapalicu kojom se iskazuju frustracije, neslaganje, želja za promjenom. Prve psovke Gotovac izvodi u formi velikih plakata 1976. godine, one postaju integralni dio nekih performansa. Ova psovka je reproducirana na ogromnom platnu kojim je prekrivena oronula fasada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Gotovac je bio poznat po tome da se nije libio psovati u javnim nastupima. Varijanta rada s psovkama bila je cenzurirana na izložbi ‘Za obranu i obnovu Hrvatske’ u Umjetničkom paviljonu 1991. Tada je Vlado Gotovac izjavio da ovi plakati-psovke Tomislava Gotovca nisu hrvatska umjetnost i da ne dolaze iz korpusa hrvatskog misaonog kruga. U svom odgovoru Tom je napisao: ‘Ta psovka je jedna pučka psovka, poštapalica pasivnog karaktera koja točno odražava duh našeg hrvatskog naroda… te psovke su znak metafizičkog očaja a ne agresije.’ Tekst ‘Totalni portret grada Zagreba’ čitam kao manifest gradu, kao ljubavnu poruku mjestu gdje živimo. Šteta je da film nije snimljen jer za njegovu realizaciju tada nisu odobrena financijska sredstva, vjerujem da bi to bilo uzbudljivo djelo. No tekst može poslužiti kao ishodište za individualno promišljanje što bi to moglo biti vrijedno gledanja, dakle potencijalno Gotovac danas režira naše poglede - objašnjava Šimičić, koji zajedno sa Zorom Cazi Gotovac u sklopu Instituta Tomislav Gotovac brine o nasljeđu ovog umjetnika.

Ideja ove izložbe bila je izlaganje Gotovčevih tekstova koji su prošle godine bili prezentirani u dubrovačkoj galeriji Art radionica Lazareti, ali i materijala vezanih uz performans ‘Happ naš’ koji je Gotovac prvi put izveo 1967. zajedno s Ivom Lukasom i Hrvojem Šercarom, umjetnikom koji je sve do svoje smrti bio dio zajednice Atelijera Žitnjak. Performans je fotografirao Mihovil Pansini, pokretač GEFF-a, prvog svjetskog festivala eksperimentalnog filma i najznačajniji autor antifilma. Godinu dana nakon prvog izvođenja performans je snimljen na filmsku traku za potrebe dugometražnog igranog filma ‘Slučajni život’ Ante Peterlića.

Izložba nam otkriva dijelove Gotovčeva filmskog pisanog traga, koji najčešće nije u fokusu stručne javnosti i publike, iako je Gotovac jedan od najznačajnijih predstavnika strukturalnog filma. Njegove su fotografije najčešće bile korištene i tretirane kao kadar filma, a njegovi kolaži i performansi predstavljali su totalni film. Većina izloženih tekstova napisana je pomoću pisaće mašine ili rukom, a riječ je o kratkim scenarijima, sinopsisima i skicama za eksperimentalne filmove, akcije i performanse, od kojih su neki realizirani, a neki nikada nisu, što tekstovima, povremeno izrazite literarne vrijednosti, daje poseban kuriozitet. U centralnom dijelu izložbe postavljen je tekst ‘Point Blank’ koji je 1993. bio pozivnica za Gotovčevu samostalnu izložbu u Franklin Furnace Archiveu u New Yorku, odnosno jedan kolaž od teksta u kojem su umetnuti nazivi filmova koji su umjetniku bili važni.

Bitan je to trag radikalne performativne umjetnosti u tadašnjem socijalističkom društvu, za koju se danas čini da je iščezla zajedno s Tomom, koji je bio poznat kao dio zagrebačkog urbanog pejzaža još od vremena kada je svojim hodom imitirao Johna Waynea. Šimičić smatra da su upravo šezdesete bile nevjerojatno kreativno i liberalno razdoblje utemeljeno na izvanblokovskoj politici, otvaranju prema zapadu i znatnom porastu životnog standarda.

- To je vrijeme kada u Jugoslaviju stižu Nobelova nagrada i Oscar. U Zagrebu se utemeljuju međunarodni pokret Nove tendencije, Muzički bijenale, GEFF, Milana Broš osniva Komorni ansambl slobodnog plesa itd. U Beogradu je otvoren novi Muzej savremene umetnosti, počinje BITEF. U Ljubljani djeluje OHO, u Novom Sadu nastupa Katalin Ladik, a u Splitu je grupa umjetnika Peristil obojila u crveno. Gotovac je svoju radikalnu slobodu izborio već početkom šezdesetih godina, kada realizira serije fotografija i eksperimentalne filmove. ‘Happ naš’ prvi je nastup pred publikom - objašnjava Šimičić.

A ta radikalna umjetnička praksa danas je često na marginalnim pozicijama, izvan institucionalnih centara suvremene umjetnosti, kao i sama Galerija koja se nalazi u industrijskoj zoni na periferiji Zagreba. Voditelj Galerije Bojan Krištofić dao je i svoj autorski doprinos ovoj izložbi idejom postava koji publika može odnijeti svojim domovima.

- Jednako kao muzeji i ‘velike’ galerije, i ‘male’ galerije koje rade u okviru preživjelih centara za kulturu i/ili narodnih sve- ili veleučilišta su neizostavan dio ‘kulturnog ekosustava’ i u većoj mjeri ovise o javnom financiranju nego ‘velike’, a njihov je opstanak u postojećem kontekstu mnogo neizvjesniji. Atelijeri Žitnjak se kao umjetnička organizacija i kao gradski prostor inspiriraju povijesnim iskustvima Radne zajednice umjetnika Podroom i izvorne Galerije PM, ali i ranim skvoterskim praksama devedesetih u smislu promišljanja prostora. Nikada nećemo imati stvarno velike programske budžete, no usprkos ekonomskim (ne)prilikama imamo određeni prostor slobode koji nam omogućava trenutačnije i suvremenije akcije i reakcije na svijet koji nas okružuje. Na tragu naše pozicije u urbanom okolišu grada Zagreba, program Galerije konceptualno se dijelom vrti oko pojma periferije ili margine i kao prostornog fenomena, sa svim njezinim kulturnim i političkim konotacijama, i kao filozofskog usmjerenja te umjetničkog i životnog stava, pa nam je bilo izuzetno zanimljivo radove koji dolaze sa svojevrsne margine Gotovčevog ogromnog opusa izložiti kod nas. Izložba je istodobno posveta Šercaru i Gotovcu, čija deseta obljetnica smrti pada ove godine, te u neku ruku i dokument djelića partikularne, žitnjačke atelijerske povijesti - govori Bojan Krištofić.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1