Južnoafrički primorski grad i turistička destinacija Cape Town mogao bi početkom svibnja ostati bez vode. Ukoliko se to dogodi, a zasad je izvjesno da hoće, bit će to dosad najozbiljniji slučaj da je neki veliki grad zapao u nestašicu vode, iako u svijetu ima još više od stotinu gradova za koje je utvrđeno da se nalaze u stanju takozvanog vodenog stresa, situacije kada potražnja za vodom nadilazi zalihe kojima zajednica raspolaže.
U Cape Townu gotovo trećina od 3,8 milijuna stanovnika živi u slamovima, a 65 posto vode koja se u gradu potroši otpada na ‘formalne rezidencijalne kupce’, u koje spadaju mahom bogati bijelci
Uzroci manjka vode variraju od ekoloških, kao što su suše i zagađenje, preko eksplozivnog rasta broja stanovnika, pa do lošeg upravljanja i nedostatnog investiranja u infrastrukturu. S ovim problemom u nekoj se mjeri suočava čak 2,7 milijardi ljudi, naročito u urbanim centrima, u kojima živi više od polovice svjetskog stanovništva. Pritom gotovo milijardu ljudi živi u slamovima, pa su za njih nepostojanje adekvatne infrastrukture i ograničen pristup vodi standardne životne okolnosti.
U drugom najvećem gradu Južnoafričke Republike nestašica vode koja traje već mjesecima posljedica je kombinacije klimatskih promjena i političko-administrativnih okolnosti zbog kojih je blokirana izgradnja potrebne infrastrukture. U ovoj krizi također se ogledaju i goleme socijalne razlike zbog kojih u disproporcionalno velikom udjelu raspoložive vode uživa bogata manjina gradskog stanovništva.
Južnoafričku Republiku u posljednje tri godine pogađa ekstremna suša, od one vrste kakva se, po riječima klimatologa, dosad događala svakih nekoliko stoljeća, ali bi u nadolazećim desetljećima mogla postati uobičajena pojava.
U očekivanju takozvanog nultog dana, trenutka kada će se gradske zalihe vode svesti na minimalnu nužnu mjeru za životne potrebe, stanovnici Cape Towna posljednjih nekoliko mjeseci već su zapali u blaži oblik psihoze. Većina dućana ograničila je količine vode koje svaka pojedina osoba može kupiti kako bi se zaustavila naguravanja u dugačkim redovima, zabilježeni su i fizički sukobi, a vojska je, za svaki slučaj, pripravna da intervenira kada nulti dan nastupi. Nestašica vode predstavlja i javnozdravstveni rizik, pa liječnici upozoravaju na mogućnost pojave kolere, tifusa i dizenterije.
Prvoga dana veljače dnevne restrikcije vode srezane su na 50 litara dnevno po glavi stanovnika, nakon što je u siječnju ta količina iznosila 87 litara. Zabranjeno je zalijevanje vrtova i pranje automobila, a na stanovnike se apelira da se ne tuširaju dulje od jedne minute i što rjeđe puštaju vodu u WC-ima. Ako nastupi nulti dan, potrošnja vode ograničit će se na samo 24 litre, kako bi se na taj način premostio period potreban da zimske kiše, ukoliko se dogode, napune gradske spremnike.
São Paulo, s više od 20 milijuna stanovnika jedan od najnaseljenijih gradova na planetu, na vrhuncu krize 2015. godine raspolagao je zalihama vode za samo 20 dana
Osim zbog klimatskih okolnosti, Cape Town se u ovoj situaciji našao i zbog toga što grad nema ovlasti provoditi velike infrastrukture projekte, već to smije raditi samo državna vlast. Za razliku od vlade, koju vodi Afrički nacionalni kongres (ANC), u Cape Townu i njegovoj provinciji na vlasti je opozicijska Demokratska alijansa, pa se politički protivnici godinama iscrpljuju u prebacivanju odgovornosti, unatoč upozorenjima lokalnih stručnjaka da se opskrba vodom može decentralizirati jer grad ima ovlasti graditi primjerice tankove za prikupljanje kišnice. S obzirom na to da je nulti dan blizu pa više nema vremena za velike i spore projekte, gradska vlast sada je pribjegla crpljenju podzemnih voda na velikim dubinama, što se smatra ekološki rizičnim zahvatom.
Nestašica vode u jednom od ekonomski najnejednakijih društava uopće mogla bi dodatno zaoštriti sukobe na klasnoj odnosno rasnoj osnovi, nakon što je krajem veljače tamošnji parlament izglasao izmjene ustava koje bi vladi omogućile ‘konfiskaciju zemlje u rukama bijelaca bez kompenzacije’. Vladajući ANC podržao je ovaj prijedlog opozicijske marksističke stranke Borci za ekonomsku pravdu, argumentiran činjenicom da bijeli farmeri posjeduju veliku većinu obradive zemlje, što već dovodi do nasilja niskog intenziteta.
U samom Cape Townu gotovo trećina od 3,8 milijuna stanovnika živi u slamovima, a lokalni medij za provjeru činjenica ustanovio je da 65 posto vode koja se u gradu potroši otpada na ‘formalne rezidencijalne kupce’, u koje spadaju mahom bogati bijelci, vlasnici raskošnih domova s vrtovima i bazenima na koje se troše velike količine vode. S druge strane, 1,5 milijuna stanovnika ‘neformalnih naselja’ 2016. godine potrošilo je samo 4,7 posto ukupne gradske vode, a prošle godine još manje, 3,6 posto. Za stanovnike jednog neformalnog naselja s 5000 nastambi nulti je dan svaki dan već godinama, jer u naselju postoji samo 30-ak slavina s pitkom vodom, za koju svako jutro moraju čekati satima.
Istraživanje koje je 2014. godine pod pokroviteljstvom UN-a proveo međunarodni znanstveni tim pokazalo je da problem nedostatka vode pogađa velik broj gradova diljem svijeta, i to ne isključivo na siromašnom globalnom jugu. Za četvrtinu od 500 ispitanih gradova procijenjeno je da se nalaze u stanju vodenog stresa, a globalna potražnja pitke vode trebala bi premašiti njezine zalihe već 2030.
U situaciji sličnoj onoj u Cape Townu našao se 2015. godine brazilski grad São Paulo, s više od 20 milijuna stanovnika jedan od najnaseljenijih gradova na planetu. Na vrhuncu krize grad je raspolagao zalihama vode za samo 20 dana, pa je policija morala čuvati kamione za opskrbu vodom. Trogodišnja suša završila je 2016., kada je grad i službeno proglasio kraj krize, no početkom iduće godine opet je raspolagao s tek 15 posto potrebnih rezervi. Nestašica vode dovela je i do zatvaranja nekih proizvodnih pogona i otpuštanja radnika u kemijskoj i prehrambenoj industriji, a UN-ova misija koja je tim povodom posjetila grad na koji otpada trećina brazilske ekonomije upozorila je da će se ovakve krize i ubuduće događati ukoliko se sustavno ne smanji potrošnja i uloži u vodovodnu infrastrukturu, zbog čije se zapuštenosti u opskrbi gubi čak 30 posto vode.
Početkom ožujka u sličnoj situaciji našao se i indijski grad Bangalore, sjedište takozvane indijske Silicijske doline, središta tehnološke industrije čije se stanovništvo od 2012. godine povećalo za dva milijuna ljudi, na ukupno 11 milijuna. Grad je u stanju vodenog stresa još od 2014., ali je projektom dodatnog crpljenja vode iz rijeke Kaveri, oko koje se već desetljećima vodi sudski spor između dvije indijske države, krizna nestašica odgođena. Periferni dijelovi Bangalorea već su ovisni o dostavi vode cisternama, a istraživanja dubinskih voda pokazala su da zbog masovnog zagađenja niti jedan jedini izvor nema vodu pogodnu za piće ili kupanje, dok se 85 posto vode može koristiti samo za navodnjavanje i industrijske namjene.
Problem zagađenja jedan je od razloga zašto se i Peking svrstava u kategoriju vodno ugroženih gradova, jer je polovica tamošnjih površinskih voda zagađena do mjere da nije za piće. Koliki je nedostatak vode u tom gradu govori podatak da ga Svjetska banka mjeri s manje od 1000 kubičnih metara godišnje, dok je u Pekingu 2014. godine taj broj iznosio 145 kubičnih metara. Na listi ugroženih gradova našli su se još i Kairo, zbog zagađenja rijeke Nil, zatim indonezijska prijestolnica Džakarta, koju ugrožavaju porast razine mora i crpljenje podzemnih voda, Istanbul koji je u stanju vodenog stresa od 2016., kao i Ciudad de Mexico u kojemu su redukcije vode svakodnevica za petinu stanovništva. Na listi su i Moskva, unatoč činjenici da se upravo u Rusiji nalazi četvrtina svjetskih zaliha pitke vode, ali neupotrebljive zbog industrijskog zagađenja, pa čak i po kiši poznati gradovi London, Miami i Tokio.
Jednu od najozbiljnijih kriza s vodom prošao je pak australski grad Melbourne, u vrijeme takozvane milenijske suše početkom 2000-ih godina. Rezerve vode pale su tada na rekordno niskih 25 posto, ali je grad reagirao rezanjem potrošnje na pola i izgradnjom jednog od najvećih svjetskih postrojenja za desalinizaciju morske vode. Grad je time izbjegao katastrofu, no danas se ponovno procjenjuje da će potražnja za vodom premašiti zalihe već kroz deset godina.
Postrojenja za desalinizaciju, na koje se inače oslanja tek dva posto velikih svjetskih gradova, glavni su izvor vode u sušnim područjima Bliskog istoka, naročito u naftom bogatim emiratima u kojima se nalazi 70 posto svih svjetskih postrojenja za pretvaranje morske vode u pitku. Najugroženiji od svih svjetskih gradova jemenski je glavni grad Sana, na koju su se obrušile sve moguće nesreće: prirodno suha klima, vrlo malo kiše, loše upravljanje i višegodišnji građanski rat. Manje od polovice stanovništva Sane ima pristup vodovodu, a čak 60 posto vode gubi se zbog dotrajale infrastrukture.
Unatoč tome što su ekstremne suše elementarna nepogoda pa samim time privremene, one znaju trajati godinama dok ne dosegnu kritičnu razinu, nakon čega u pravilu završavaju velikim poplavama. Zbog toga se i problem nestašice vode uglavnom tretira kao privremen. Autori globalne baze podataka o vodnim resursima u gradovima kažu da su veliki gradovi ‘poput biljaka s dugim korijenjem, pa mogu ići u velike daljine kako bi dosegnuli vodu koja im je potrebna’. S druge strane, siromašni gradovi u pravilu nemaju resurse uz pomoć kojih bi se nosili s ubrzanim posljedicama klimatskih promjena, rasta broja stanovnika, zagađenja i lošeg upravljanja pa ih, po svemu sudeći, čeka budućnost permanentnog vodenog stresa.
