"Upoznajte Hrvatsku da bi je voljeli", govorili su nam u školi uoči malog maturalca, jer nisu shvaćali da želimo upoznati samo ono što već volimo, a to su mitska mjesta o kojima su nam šaputali pop-kultura i stariji klinci, daleki gradovi kao što su New York, Pariz i Lloret de Mar.

Uzalud, u osnovnoj školi mogli smo putovati samo unutar uskih državnih granica pa smo tako posjetili Vodice. Neki su tamo upoznali ljubav, neki alkohol, neki anksioznost boravka daleko od doma, ali nitko od nas nije ni tad ni kasnije upoznao Hrvatsku, suviše raznoliku da bi ju se moglo obuhvatiti, a preblisku da bi se itko time ozbiljno opterećivao.

Igrom slučaja lani sam dobio posao koji me vratio u dane malog maturalca. Član sam istraživačke grupe na projektu Hrvatske zaklade za znanost "Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici" čiji je cilj istražiti kako neprofesionalni čitateljice i čitatelji u Hrvatskoj pamte književnost, a u tu svrhu otišao sam na oko 15 kraćih putovanja diljem države.

Dok će se rezultati istraživanja predstaviti drugim kanalima, ovdje ću izložiti impresije koje su nastale usput, slučajno, bez prethodne ni naknadne pameti. Ma koliko taj dojam bio površan nakon par dana promatranja, možda može prenijeti nešto što izmiče upućenim stručnim analizama i lokalnim stanovnicima.

 

Split

Tijekom pauze za ručak tumaram kroz prolaze i razine Splita 3, uzbuđeno čekam čime će me sve iznenaditi arhitektura koja istovremeno djeluje kao relikt prošlosti i monolit iz budućnosti, kao da je smotana umjetna inteligencija zbrčkala socijalističko sivilo i Mediteran.

Početak je travnja, a ako želiš doživjeti ovako lijepo vrijeme u Zagrebu, moraš otići na internet i guglati Dalmaciju. Pod dojmom sam splitskih čitatelja koji djela doživljavaju intenzivno. "Poželiš da se knjiga rastopi u kadi i da plivaš u njoj", kaže ispitanica o "Hadrijanovim memoarima". S jezom se pitam koliko život ovdje mora biti težak da netko pristane odseliti.

Pod dojmom sam splitskih čitatelja koji djela doživljavaju intenzivno. "Poželiš da se knjiga rastopi u kadi i da plivaš u njoj", kaže ispitanica o "Hadrijanovim memoarima"

Dok turisti već kruže centrom, u ovom dijelu grada blažena je tišina. O Splitu 3 pisali su razni autori, ali na licu mjesta još djeluje kao da je ovo intimna tajna lokalnih stanovnika, pritom i potisnuta obiteljska trauma. Morat će proći još ohoho godina, otprilike dok Tito ne postane mutna figura poput Dioklecijana, da bi ova arhitektura dobila pažnju i brigu kakve zaslužuje.

Ovo je samo jedan od prostora koji poput fosila tiho djeluju unatoč izmijenjenom političkom kontekstu, mada uz polagano iscrpljivanje. Kolega i ja smo odsjeli u hotelu Bellevue, jednom u našem nizu hotela koji su soc ne samo po dobi, nego i po stilu, kao da fiksni telefoni marke "Iskra", Borosane i masivni ormari čuvaju okvir unutar kojeg su ti hoteli živjeli punim sjajem.

Već iduće godine Bellevue je izgledao poharano i mračno, ljuštura kojoj će ljepši, luksuzni život navodno udahnuti novi vlasnik, "kralj cipela", gospodin Birkenstock osobno. Novi hoteli posvećeni su elitnim gostima, ostali se snalaze na slabo reguliranom tržištu privatnih smještaja, dok u preživjelim starim hotelima odsjedaju ponajprije poslovni ljudi niže kategorije, ne i srednja klasa, osim ako se ne radi o srednjoj klasi iz drugih država, poput talijanskih penzionerki koje su mi se veselo obratile za doručkom u riječkom hotelu Neboder iako (ili možda baš zato što) ne znam ni beknuti talijanski. No to je već druga priča.

 

Rijeka

Uz Rijeku sam dugo vezan, imam osjećaj da me ne može iznenaditi, ali već prvo jutro budim se u Neboderu s pogledom na veličanstvene dizalice uz more. Pogled je sjajan, ali sa zebnjom osjećam udaljenost od tla, od Rijeke koju poznam, od svojih prošlih života. Spuštam se, ali samo da bih se odmah krenuo penjati.

Dogovorio sam intervju na novom sveučilišnom kompleksu na Trsatu, a lagana šetnja pretvara se u mali planinarski podvig. Novi kampus smješten je u bivšoj vojarni gdje se fizički izolirana i suncem opržena Legija studenata na goloj zemlji uči disciplini i posvećenosti svom pozivu... Sumnjam da je studentsku svojeglavost tako lako pobijediti, no brine manjak sadržaja u prostoru, ujedno i manjak svijesti da u gradu bez industrije i s velikim odljevom ljudi upravo studenti mogu dati iskru života u centru.

Dojmovi i sjećanja ispitanika vrlo su raznoliki, ali iznenađuje me želja ljudi da o knjigama naprosto razgovaraju. Mladi otac uspavljuje bebu, zatim se pokriva dekom i čita s baterijskom lampom. Umirovljena profesorica drži da samo književnost može otključati velika pitanja, bolje nego Picassova Guernica (mada dodaje da su romani Janka Matka "za miješati gulaš"). Proces intervjua postaje važan koliko i ishod.

Posljednje sate prije autobusa provodim na prosvjedu podrške Mireli Čavajdi. Praznjikavi Korzo puni se ljudima, ljudi fino artikuliraju bijes, lijepo je, a onda je prosvjed gotov, svi se zapute domovima i ja odlazim na bus. Nisam siguran kakav je politički doseg ovakvih manifestacija, ali volio bih ipak da je u Rijeci protest svaki dan.

Otočac – "ukleta vila" knjižnica (Foto: Luka Ostojić)

Otočac

Ustajem u Gospiću svaki dan u šest ujutro i kroz maglu se probijam na kolodvor gdje skupa s klincima hvatam bus za Otočac. Vrlo brzo učim da busevi van Zagreba služe isključivo za prijevoz školaraca i da voze rijetko i hirovito. Nisam siguran kako si toliki ljudi u siromašnijim dijelovima zemlje mogu priuštiti automobil, ali kad sam kod Varaždina vidio dostavljača Wolta koji se romobilom pokušavao voziti po međugradskoj cesti, shvatio sam da si bez auta potpuno bespomoćan.

U Otočcu provodim dva dana u lokalnoj knjižnici koja izvana izgleda kao prekrasna, ukleta vila. U knjižnicu, pak, tijekom mog boravka nije došao baš nitko. Ova knjižnica se odnedavno nalazi van "centra", odnosno udaljena je sedam minuta pješice od glavne ulice, što je ljudima predaleko za hodanje, a preblizu za vožnju.

Mrki muškarci napokon mi pridaju pažnju, ali kad čuju temu istraživanja, okreću glavu. "Dečko, ja sedamdeset godina knjigu nisam pročitao!"

Dobar dio vremena stoga provodim u fascinantnom književnom kafiću gdje se mogu posuditi knjige i posjetiti promocije domaćih autora, ali i popiti pivo, pogledati sport, uplatiti loto listić ili iznajmiti apartman iznad kafića. Kao brojne druge kulturne inicijative u državi (ali ovdje pogotovo), ni ova ne može preživjeti "tek" bavljenjem kulturom.

S lokalnom publikom naročito je izazovno, svi moji upiti za intervju su odbijeni, ne pomažu nikakvi pokušaji šarmiranja. Pažnju uspijevam dobiti tek kad se mlada konobarica sažali pa uzme stvar u svoje ruke. Prilazi stolu za kojim sjedi staro muško društvo, pljesne dlanom po stolu i drekne na klijentelu neka mi izvole pomoći. Mrki muškarci napokon mi pridaju pažnju, ali kad čuju temu istraživanja, okreću glavu. "Dečko, ja sedamdeset godina knjigu nisam pročitao!"

Hodam središnjim parkom pokraj adventskih kućica koje izgledaju kao da su stoljećima napuštene. Skrećem s glavne ceste i prolazim zaraslim, nonšalantno prekrasnim dijelom uz rijeku Gacku. Jesu li ljudi toliko distancirani ili sam poput nevještog etnologa uletio u tuđu zajednicu i aterirao na nos? Ne mogu procijeniti, ali kasna jesen u Lici ozbiljan je test izdržljivosti.

 

Osijek

Baš kao razmaženi zagrebački tinejdžer, čudom se čudim kako je Osijek velik i lijep. Vječno mali broj ljudi na ulici optimistično tumačim time da se u niskoj Slavoniji grad može raširiti i preko svake potrebe, no osječki prijatelji ipak mi kažu da je to simptom odljeva stanovništva.

I u Osijeku pronalazim svoje mjesto van centra, u Donjem gradu. Saznajem da je kvart narastao u Jugoslaviji zbog priljeva zaposlenika u tad novoizgrađenoj gradskoj bolnici, a pritom je razvio vlastiti identitet u mjeri da brojni donjograđani ni ne idu u centar, inače udaljen desetak minuta tramvajem (kao i obrnuto).

U snalaženju mi pomaže knjižničarka koja je, ubrzo dobivam dojam, neformalna načelnica ovog dijela grada, a svaku osobu koja uđe u knjižnicu zna po imenu i spremna je strpljivo udijeliti čitateljski, ali i životni savjet. Intervjuiram špeditera koji strastveno čita povijesne romane dok čeka utovar tereta ili prelaz granice. Kad se našao u Augsburgu, posjetio je lokaciju gdje se odvijala radnja romana "Krvnikova kći". "Moraš to vidjeti da bi shvatio, ne može to knjiga prenijeti."

Donji grad ima i svoju zasebnu mitologiju koja je predstavljena u filmu određenog lokalnog umjetnika, no taj se film mogao vidjeti samo na projekcijama koje se održavaju diljem kvarta, bez fiksnog rasporeda. Fascinira me što je zajednica razvila vlastiti folklor koji služi upravo njima samima. O tome razmišljam dok prolazim sablasnim obalnim gradovima van sezone, u iščekivanju da ljudi shvate da moraju početi izvoditi kreativne stvari ne samo za turiste, nego i za svoj gušt – i da ponovno otkriju ulogu umjetnosti u životu zajednice.

Vukovar – kolodvor (Foto: Luka Ostojić)

Vukovar i dr.

U autobusu iz Vukovara za Vinkovce, nakon što su svi učenici izašli, vozač autobusa obraća mi se glasno, pomalo prijeteće: "A odakle si ti?" Ovo je prvi put nakon godinu dana istraživanja da me netko pitao za porijeklo. Pitam se kako bih u istraživanju prošao da sam Englez, Nijemac, Bosanac ili Srbin.

Razmišljam o nevidljivim, a čvrstim barijerama između Hrvata i Srba u Vukovaru, bijelaca i Roma u Čakovcu, fetivih Splićana i Vlaja, između lokalaca i azijskih radnika u cijeloj državi. Tek naslućujem gradski život koji skupine spaja ili drži na distanci, kao i nakupljene društvene tenzije koje bubre pod površinom. Nacije doista jesu "zamišljene zajednice", kako kaže Benedict Anderson, ali te su i slične zamisli toliko žive i ukorijenjene da su postale stvarne.

S druge strane izuzetan mi je broj ljudi u knjižnicama i NGO-ima izašao u susret i pomogao, bez direktnog interesa, bez računice i predrasuda. Zahvaljujući njima u godinu dana uspjeli smo intervjuirati preko 700 ljudi, od čega više od polovice ne živi u Zagrebu.

Naši su ispitanici uglavnom ljudi koje smo vidjeli prvi i vjerojatno zadnji put, a koji su s nama podijelili svoje intimne doživljaje književnosti i života. "Oprostite što sam emotivna", rekla mi je jedna ispitanica, "ja sam vam riba u horoskopu." Naše istraživanje neće sadržavati astrološki presjek populacije, ali ipak ću se usuditi zaključiti da je riblji element u Hrvatskoj ono što mi ulijeva nadu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma