>

novosti logo

Kronika Kronika

Grlom u Borine jagode

Jadrankina i moja mirovina iznose oko četiri tisuće kuna. U Zagrebu bismo s toliko jedva preživjeli, a na Kordunu smo pravi bogataši. Ne živimo u izobilju, ali imamo taman koliko nam treba, kaže Boro Ožegović, koji sa suprugom uzgaja jagode u Čremušnici

Svakoga tjedna svi gradovi i veća naselja Banije i Korduna imaju svoj pijačni dan, kad se na njihove manje ili veće tržišne prostore sjate brojni poljoprivrednici sa svojim proizvodima: tada kupci živahno obilaze tezge razgledavajući, birajući i kupujući što mogu i što im treba, koristeći priliku da sa znancima, susjedima i poznanicima pretresu aktualne događaje i zgode, popiju pokoje pićence te zajedno s prodavačima uživaju u cjenkanju i svojevrsnom nadmudrivanju. Ta živost obično zamre s prvim poslijepodnevnim satima sve do sljedeće ‘razmjene dobara’, no u posljednje se vrijeme tijekom pijačnog ponedjeljka u Vrginmostu bilježi jedna iznimka. Tada 66-godišnji Boro Ožegović iz Čremušnice na jednu već opustjelu tezgu postavlja svoje jagode, pa strpljivo čeka kupce, ponekad i satima.

Nema više ni žamora ni dugih redova, ali ipak svako malo netko naiđe i kupi svježe, tek ubrane mirisne plodove iz njegova vrta. Iako prodaja nerijetko ide na ‘kapaljku’, Boro nikada nije mrzovoljan, malodušan ili nestrpljiv.

- Priča s mojim vrtnim jagodama započela je prije više od deset godina. Supruga Jadranka i ja smo zapravo Zagrepčani. U Zagrebu smo se upoznali, oženili se 1979., bili zaposleni, sagradili kuću, dobili dva sina, Borisa i Vedrana. A onda je došao onaj nesretni rat na početku kojeg sam odmah izgubio posao u trgovini Gavrilovića, jer je Petrinja, s njome i tamošnja mesna industrija, bila okupirana – započinje svoju priču.

S gubitkom posla, promijenio se život Ožegovićevih: Jadrankina primanja nisu bila dostatna za sve obiteljske potrebe u velikom gradu, pa su počeli razmišljati o radikalnijoj promjeni koja bi bar njihov život vratila u kakve-takve normalne tokove. Režije, hrana i ostali nužni izdaci bivali su sve višima, a godine su ubrzavale svoje kretanje, pa je par napokon prelomio i odlučio kupiti kućicu s ponešto okolne zemlje negdje izvan hrvatske metropole. Intenzivirali su potragu za povoljnim imanjem te se nakraju 2010. skrasili u Čremušnici, kordunskom selu kraj Vrginmosta.

- Isti dan kad smo kupili kuću započeli smo krčiti okoliš. Tad sam se po prvi put nakon duljeg vremena osjetio kao čovjek koji nešto vrijedno radi, jer sam u Zagrebu uglavnom besmisleno životario, unatoč tome što smo svi nastojali sastaviti kraj s krajem: čitao bih novine, hodao od parka do parka i iz dana u dan bio sve nesretniji… Ovdje smo dugo morali čistiti šikaru i šipražje koji su kuću gotovo progutali, a onda popravljati krov, oluke, vrata i prozore. Sada je to lijepa kućica s na lijepom mjestu, s pristojnom okućnicom i vrtom. Jadrankina i moja mirovina zajedno iznose oko četiri tisuće kuna. U Zagrebu bi s toliko jedva preživjeli, a na Kordunu smo pravi bogataši. Ne živimo u izobilju, ali imamo taman koliko nam treba. Što je najvažnije, ne bojimo se budućnosti – kaže nam Boro Ožegović.

Jadranka i Boro su brzo shvatili da u novom okruženju mogu povećati kućni budžet. Počeli su uzgajati cvijeće, ponajviše krizanteme, no od toga su nakon tri godine napornoga rada odustali pod bremenom prevelikih troškova transporta do Zagreba, skladištenja i aranžiranja.

- Kako smo vrt počeli obrađivati čim smo došli, javila se ideja da osim povrća za vlastite potrebe zasadimo i nešto jagoda koje bismo mogli tržišno plasirati. Sortu smo pomno birali, pa sad već nekoliko godina zaredom imamo dobar urod. Nije to nekakva velika količina, kao što je bilo s cvijećem, ali svejedno prodajom uspijevamo dodatno zaraditi. Svaki dan odlazim na tržnicu, posložim jagode na tezgu, pa se nešto i proda. Nisu to bogznakakvi novci, ali pokriju sitnije troškove, želje i potrebe poput mojih cigareta i benzina za auto pa sam zadovoljan. Osim toga, rad u vrtu oboma dobro dođe, nekako nas oplemenjuje i smiruje. A građani Vrginmosta su već navikli da svakoga dana mogu kupiti svježe jagode, pa i kad nije pijačni dan - objašnjava Boro Ožegović.

Vedran, stariji sin Ožegovićevih, ostao je živjeti u nekadašnjoj porodičnoj kući u južnom dijelu Zagreba sa svojom novom obitelji, a uskoro bi se trebao skućiti i mlađi Boris, diplomant elektronike i računarstva zaposlen u jednoj američkoj firmi.

Za tmurnih devedesetih Ožegovićevi nisu imali većih problema unatoč svojoj nacionalnoj pripadnosti; dijelili su sudbinu svojih sugrađana, a Boris je 1992. devet mjeseci bio mobiliziran u logističkim formacijama Hrvatske vojske. Kad je rat već bio u zamahu, prijateljevali su s porodicom Mihajla Zeca, odnosno njegovom suprugom Marijanom i njihovom 12-godišnjom kćerkicom Aleksandrom. Tragedija te obitelji nad kojom je počinjen stravičan zločin toliko je obilježila Boru da mu se i dan-danas srce zgrči čim se spomene: ne može o tome prozboriti ni riječi, pa šuti štogod da ga o tome zapitate. Samo zatvori oči, dok mu iza kapaka najvjerojatnije promiču slike i sjećanja kojima ne da izaći na površinu. Tko zna, možda je i od njih pobjegao u kordunsku Čremušnicu.

- Ovo je sada naš novi dom, i zadovoljni smo u njemu. Stekli smo mnogo prijatelja hrvatske i srpske nacionalnosti i jedni drugima pomažemo, jer nikome nije baš lako. Mislim da je ovdje gotovo s povratkom izbjeglih 1990-ih, no čini mi se da će mnogi poput mene uvidjeti ljepotu ovih krajeva, kupiti napuštene kuće pa tako Kordunu i Baniji dati novi život - zaključuje naš susret Boro Ožegović, dok svojim jagodama uslužuje prve kupce toga dana.

1/1