‘Previše dugo Njemačka je podcjenjivala opasnost desnog ekstremizma!’ To je doslovni citat. I to ne nekog lijevog aktivista, anarholiberala, slobodnog zidara (masona) ili predstavnika neke nevladine organizacije. Ne, to su riječi jednoga od veterana njemačke političke scene, ujedno i jednoga od najutjecajnijih političara Kršćansko-demokratske unije (CDU), predsjednika saveznog parlamenta, Bundestaga, Wolfganga Schäublea. Na južnoevropskim prostorima na kojima desnica praktički neometano što rovari, što sve otvorenija nastupa, pa i divlja, zaogrnuta (i) plaštem pripadnika obitelji pučkih stranaka, gdje pripada i CDU, te su riječi gorkog upozorenja (ili naknadne pameti) ostale gotovo nezabilježene, neprimijećene, ignorirane. Da bi se netko ozbiljnije pozabavio njihovim značenjem i to onda primijenio na vlastitu sredinu, o tome se na prostorima nekadašnje jugoslavenske federacije, uključujući, naravno, Hrvatsku, može tek sanjati. Više od toga – ne!

Njemačka je doista godinama uporno ponavljala frazu o ‘opasnosti od lijevog i desnog ekstremizma’, a tako se i ponašala. Zatvarala je oči pred rastućim desnim ekstremizmom i (svjesno, dakako) zaboravljala činjenicu da je od vremena skupine Baader-Meinhof prošlo nekoliko desetljeća. Da, tadašnji se teroristi doista jesu legitimirali kao ekstremno lijevo orijentirani (pri čemu je njihova pripadnost onoj pravoj, istinskoj ljevici krajnje upitna), ali nakon njih nikakvog lijevog ekstremizma u Njemačkoj nema. Na stranu sada to što kršćanski demokrati iz vrlo prozirnih razloga smatraju stranku Ljevica, proizašlu iz nekadašnje – svakako nimalo demokratske – vladajuće stranke Njemačke Demokratske Republike (DDR), neprihvatljivom u bilo kojoj formi političke suradnje i uporno je etiketiraju kao ekstremnu ljevicu. Koliko je to bespredmetno jasno je već kada se shvati da su od ujedinjenja Njemačke (ili pripojenja DDR-a tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj) prošla puna tri desetljeća, pa već i zbog toga današnja Ljevica ne može biti tretirana (samo) kao nastavljač politike Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED). Članovi SED-a, pogotovo oni vodeći, uglavnom su nestali sa scene, pa i one životne, a novo članstvo ima i nove ideje. E sada, što se te ideje nimalo ne sviđaju vodećim krugovima zemlje, ni političkim ni gospodarskim, što su krajnje mrski velikom pokrovitelju s onu stranu Atlantika (bez obzira na to stolovao u Washingtonu Trump ili netko drugi), to je posebna priča, no ona na činjeničnom stanju ništa ne mijenja. A činjenično je stanje takvo da Ljevica zagovara u najvećem dijelu, malo zaoštreno doduše, one vrijednosti što su nekada obilježavale socijaldemokraciju, osobito onu skandinavskog tipa. Ukratko, protivnik je neobuzdanog liberalnog kapitalizma i svega što on donosi.

Upravo zbog toga Njemačka se godinama uljuljkivala u lažni i neutemeljeni san (ili noću moru?) o podjednakoj opasnosti od lijevog i desnog ekstremizma, pri čemu je lijevi uvijek bio na prvom mjestu. Ili, svako odstupanje od vladajućeg klišea prema kojemu je obračun s nacizmom (fašizmom) proveden nakon pobjede Saveznika, odnosno sloma Hitlerovog Trećeg Reicha godine 1945., pa s te strane nikakva opasnost više ne prijeti, a jedina je stvarna opasnost lijevi ekstremizam, odnosno komunizam kao zakleti neprijatelj kapitalizma, smatrano je i tretirano kao – lijevi ekstremizam. Sve ono što je upućivalo na stalno jačanje desnice i desnog ekstremizma, poput manifestacija antisemitizma, netolerancije, ksenofobije, antiislamizma, sve je to dobivalo tretman (politički, medijski, ali i policijski) usamljenih incidenata. Nije se htjelo ili smjelo istini pogledati u oči ni kada su nakon prvog izbjegličkog (ne migrantskog!) vala koji je 2016. zapljusnuo Evropu gorjeli objekti namijenjeni smještaju izbjeglica, ni onda kada su u medije perfidno plasirani lažni podaci o naglom porastu kriminaliteta otkako je Njemačka primila velik broj izbjeglica, ali ni onda kada su na platformi otpora primanju izbjeglica i ‘zaštite’ Njemačke i Nijemaca – od stranaca, razumije se samo po sebi – iznikle stranke i pokreti poput Pegide i Alternative za Njemačku (AfD), čiji zastupnici danas sjede u svim pokrajinskim parlamentima, kao i u Bundestagu kojim predsjeda Schäuble. Pa je tako naprosto moralo doći, suvremenim bi se jezikom reklo da je bilo programirano, do ubojstva desetero građana na ulici u gradiću Hanauu, pri čemu je ubojica nedvojbeno pripadnik desnog ekstremnog miljea. A čemu je prethodio, na drugom lokalitetu, oružani napad na sinagogu.

Sve te godine, ta desetljeća lažnog izjednačavanja lijevog (nakon likvidiranja grupe Baader-Meinhof nepostojećeg) i desnog (rastućeg) ekstremizma kao jednakih zala, vratila su se pucnjevima na ulici u Hanauu kao bumerang. Svjesno zatvaranje očiju pred činjenicama, lažno prikazivanje stvari, ignoriranje najprije govora mržnje, a potom ispada inspiriranih mržnjom, eskaliralo je dotle da je čak i političar poput Schäublea, kojemu se ne mogu pripisati ama baš nikakve simpatije za lijevo opredjeljenje, morao priznati kako je ‘Njemačka previše dugo podcjenjivala opasnost desnog ekstremizma’. Shvatio je, a s razlogom se može pretpostaviti da je to shvatila i demokršćanska opcija, kako nisu bila isprazna upozoravanja onih koji su podsjećali (a jesu!) da je nacifašizam poražen 1945., ali da nije dokrajčen, koji su upozoravali na opasnost oživljavanja starih predrasuda i stereotipa. Pa je postalo jasno i da nisu bila ni neutemeljena ni isforsirana okupljanja građana koji su pokazali veću zrelost od političara i redovno masovnim izlascima na ulice reagirali na desničarske izgrede. Tada je etablirana, građanska politika uglavnom šutjela. Danas govori. Naime, nije Schäuble više jedini koji upozorava na opasnost od desnog ekstremizma i poziva na energičnu borbu protiv njega. Ne govore, doduše, ali vjerojatno rade oni na kojima je operativni dio zadatka obrane demokracije – policija, tajne službe, a u konačnici i pravosuđe.

Zašto bi nama na jugoistoku Evrope (i u Hrvatskoj, naravno!) sve ovo trebalo biti zanimljivo ili poučno? Pa zato što su na ovim prostorima (i da ponovimo: i u Hrvatskoj, naravno) od raspada jugoslavenske federacije širom otvorena vrata desnici svih boja i nijansi; što je povijesni revizionizam postao, bez pretjerivanja, dijelom državne politike; što je oslobođena avet radikalnog nacionalizma, koji je nezamisliv bez neprijateljstva prema svim drugima i drugačijima, najprije verbalnog, a potom – znamo kako je to završilo u doba Drugog svjetskog rata. Neskriveni govor mržnje tretira se kao ‘navijački folklor’ ili kao manifestacija ‘slobode govora’. Demonizira se antifašizam (sve do zahtjeva da bude izbačen iz hrvatskog Ustava), podatak o srušenih više od 3.000 spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma već je postalo dosadno ponavljati, borce protiv fašizma paušalno se izjednačava s komunistima (koji jesu poveli i vodili oslobodilačku borbu u Jugoslaviji!), a komunizam i fašizam (nacizam) prikazuju se kao jednaka zla (to je samo primijenjeno ono ‘podjednaka opasnost od lijevog i desnog ekstremizma’). Svaki pokušaj da se stvari postave na pravo mjesto suzbija se krilaticom ‘Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!’ Manjinska prava jesu zajamčena Ustavom i zakonom, ali praksa ide svojim putem i svjetlosnim je godinama udaljena od slova zakona. Vrhunac je ideja da se manjine u Hrvatskoj ‘dignu na razinu’ većinskog naroda (dakle, one jesu danas drugorazredne!) time što će se svatko tko živi u Hrvatskoj morati (!) izjašnjavati kao Hrvat. Uz naglašene političke simpatije prema Izraelu, antisemitizam je prisutan na dnevnoj osnovi, sve od one naizgled bezazlene primjedbe ‘Nemoj biti Židov!’ nekome tko je štedljiv. I to je, valjda, folklor.

I sve se to događa pod okriljem ‘svekolike slobode’ ostvarene prvim slobodnim i višestranačkim izborima 1990. i u sklopu novopovijesti koja se svodi na demoniziranje svega što je bilo do 1990. i na diviniziranje svega što je bilo nakon te prijelomne godine. Prevedeno na jezik primitivne tzv. politike koja caruje ovim prostorima: izdajnik je svatko tko ne pristaje na formulu da do 1990. nije valjalo ništa, a da je sve nakon te godine predivno i nema nijedne mrlje. Uz dodatak: oni koji su se borili protiv nacifašizma i njegovih ovdašnjih inačica bili su ili zavedeni ili zločinci, a oni koji su na ovim prostorima podupirali nacifašističke okupatore bili su zapravo ‘dobri dečki’ koji su tek tu i tamo malo zastranili.

Ovo je razmišljanje na temu potaknuto očitom činjenicom da na ovim prostorima (uključujući, naravno, i Hrvatsku) nikakvog Wolfganga Schäublea nema. I spoznajom da nema nikoga tko bi upozorio na bumerang što će nam se stostruko vratiti u glavu. A hoće!