>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hetera prodaje hajanje

Vidjevši da će čuvena Frina biti osuđena za teško djelo bezbožničke djelatnosti, njen advokat se, prije no što presuda padne, laća posljednjeg sredstva da je spasi: priđe joj i s nje skine hiton, i ona ostane i gola i naga u atenskom Areopagu, ispred sudaca u čijim je glavama već bila na putu za Had

Riječ hetera čuo sam prvi put u sedmom osnovne. Nastavnica srpskohrvatskoga je zadala da pročitamo pjesmu Vojislava Ilića ‘Korintska hetera’. Obadvije riječi je naglašavala na prvom slogu. To nam je zadala, danas mislim, za probu a i kao nagradu da pokušamo čitati teže ili što kažu tumači kompleksnije pjesme, jer smo zadatak dobili kad je ustanovila da smo svi naučili Ilićevu pjesmu s naslovom ‘Zimska idila’. Korintska hetera je meni zvučalo nešto kao čilska šalitra. Ni idila nije bila riječ koja se čuje izvan nastave i izvan radija, ali hetera je bila nova nova. Jasno, to je vrijeme kad nove riječi u jatima ulaze u život, i kako uđu, ostanu. Nakon nekoliko dana nastavnica nas pita, jesmo li pročitali Korintsku heteru. Razred, kao razred, ispusti prema stropu jedno ‘jesmo’. Onda razred dobiva pitanje: šta je to hetera? Muk. A šta je to korintska? Tu se stvar malo raskravi, pridjev nam je bio poznat iz graditeljskih stupova grčkih. Dobro, znate šta je korintska, a šta je hetera, ajmo junaci, nemojte mi sada nikom poniknuti! Ne znamo. A šta ste naučili iz pesme? Odgovori različiti: tužna pjesma, ljubavna patnja, grčka smrt u Rimu, od ljubavi smrt. Dobro, sad ću vam pomoći malo: hetera je lepa prodavačica ljubavi! Dok je to izgovarala, malo je zakolutnula očima, to se najbolje vidi kad se vidi, opisati je teško. Lepa prodavačica ljubavi. U tom izrazu razumio sam svaku riječ, ali nisam razumio izraz. Malo prije te hetere, te lepe prodavačice ljubavi, u moje djetinjstvo je ušla riječ ljubav, koja je meni isto bila strana riječ, jer se u mom rodnom selu ljubav zvala hajanje. Lepa prodavačica hajanja, prevedem sam sebi, i opet ne razumijem ni iskaz ni izraz, a sve riječi znam. Hetera prodaje hajanje. Hetera je lepa, hetera je prodavačica i prodaje hajanje. Ne razumijem, ali ne pitam nastavnicu, jer je svijet za mene počesto kao ona crna avionska kutija, a u razredu ima od mene i glasnijih i hrabrijih, već će neko pitati. Ali umjesto pitanja iz posljednje klupe se poluglasno, a sasvim čujno, prostre: kurva! Nastavnica pogleda prema glasnogovorniku, zakoluta očima i kaže, molim vas da ne upotrebljavate izrazne reči. I javne joj se malo gnjeva u glasu pa doda da bi neko od boljih đaka mogao sad braniti od opanjkavanja ako ne baš heteru Helu, a ono barem njenu ljepotu. Jer se ljepota, rekla je, mora braniti kao čast i kao domovina. I rekla je nešto kao, kad odemo u gimnaziju i kad se zastudiramo, e tada ćemo tek shvatiti da stvari s heterama stoje znatno složenije nego što iko u razredu misli da stoje. I da mi današnji mnogo moramo učiti kako bismo razumjeli to društvo Starih Grka. Razred je mučao mukom, najbolji đaci nisu branili ni ljepotu, ni Helu. Nastavnici Šumadinki bilo je uzaman i što je bezobrazne riječi nazvala izrazne, kako ih nazivaju ljudi iz kraja gdje se zaposlila.

Kasnije, kad sam nešto više zašao u klasičke stihove, ponekad bih potražio građu o Iponiku i Heli, o kojima u sto širokih stihova na rime pjeva Vojislav Ilić. Tražio sam u raznih pisaca i enciklopedija. Nigdje nisam njih dvoje našao kao ljubavni par, a ni Helu (sa svim mogućim varijantama u pisanju) nisam našao među heterama. Zato ću, dok mi neko ne javi da sam loše tražio, smatrati da je Vojislav Ilić ta imena izmislio za svoju elegiju.

Mjerodavni radovi o heterama kazuju da je moja nastavnica bila u pravu kad je tvrdila da stvar s tom zajednicom u Grčkoj nije bila nipošto jednostavna. Nije ni danas, ni sa koje strane. Evo, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika Matice srpske o značenjima imenice hetera, kaže, pod jedan: ‘obrazovana žena slobodnog vladanja’, a pod dva ‘žena lakog morala’. Naglasak na riječi je dugouzlazni na srednjem slogu, hetéra. To je mjesto na kojem je naglasak i u grčkom, a bilo bi bolje kad bi se kod nas govorilo hetajra (jer je od ἑταίρα, hetaira), ‘družica’, ‘drugarica’, ‘pratilja’, ali to je nepogoda za neku drugu službu, nije za hitnu.

Ako moj razred nije branio ni heteru Helu ni njenu ljepotu, ima primjera da su hetere branili pravi advokati. Za ovu rubriku, sada i ovdje, najvažniji od tih procesa je onaj koji se u atenskom Areopagu vodio protiv čuvene Frine (Φρύνη, Phryne). Ona je bila optužena za bezbožništvo (asebeia) za koje se osuđivalo na smrtnu kaznu. Primjer je Sokrat. Frina je bila iz mjesta Tespije (množina kao Zdenci) i za koju se u pisaca nalaze tvrdnje da joj je ljepota donijela najveću slavu. Kako je došlo dotle da bude izvedena pred sud s optužbom za bezbožništvo, o tome pouzdanih podataka nema, ima pretpostavki da joj je optužba bila podmetnuta, zato što je u Ateni bila dio antimakedonskog ‘lobija’. Ali ima vijesti o tome kako ju je branio advokat Hipereid.

On je bio čuven govornik, govori su mu kasnije prevođeni i na latinski, ali u borbi za Frinino oslobođenje od optužbe stvari su po optuženu i po advokata krenule po zlu. Tužbu je čitao neki Eutija, a sastavio ju je nekakav Anaksimen. U njoj su dokazi za terećenje Frine bili takvi da su učinili snažan utisak na porotu. Advokat optužene, uprkos svom umijeću govorenja i dokazivanja, nije na sudije djelovao jače od tužioca. Vidjevši da će njegova branjenica biti osuđena za teško djelo bezbožničke djelatnosti, advokat se, prije no što presuda padne, laća posljednjeg sredstva da je spasi: priđe joj i s nje skine hiton, i ona ostane i gola i naga u atenskom Areopagu, ispred sudaca u čijim je glavama već bila na putu za Had. I tada se događa čudo, pravna država ustupa pred ljepotom: kad sudije vide tijelo Frinino, oslobode je optužbe! Heteri Frini nije uspjelo da ljepotom spasi svijet, nije ni imala takvih nakana, ali je njoj samoj njena ljepota spasila život.

Heteri Frini je, po mjerodavnim svjedočenjima, uspijevalo dosta toga što nije uspjelo drugim heterama. Uspijevalo joj je da svojom ljepotom načini umjetnika besmrtnim. Slikar Apel ju je uzimao za model, onaj Apel kome se pripisuje čuvena riječ: ‘Neka se obućar ne bavi ničim izvan obuće.’ Ali je Frina bila model i Praksitelu za kip Afrodite Knidske, prvog primjera plastike s golom ženom. Jedan od pridjevaka Afroditinih je ‘Hetaira’, jer je boginja bila zaštitnica te zajednice kultiviranih gospi, vještih mnoštvu društvenih umijeća i obrazovanih za tankoćutna duhovna i duševna zavođenja. O heterama najbolje svjedoči Atenaj u trinaestoj knjizi svoje čudesne ‘Gozbe sofista’. Epigramatika im baš nije naklonjena, spočitava im hladnoću, bezobzirnost i pohlepu. Frina je bila bogata, Atenaj navodi kazivanje Kalistratovo, po kojem je ponudila da svojim novcem plati obnovu zidina Tebe, ako Tebanci na njima postave natpis: ‘Aleksandar je ove zidove srušio, hetera Frina ih je opet izgradila.’ Ponuda je bila odbijena jer je dolazila od hetere. Grčka riječ po kojoj je Frina poznata (zvala se, inače, Mnesareta) znači ‘žaba krastača’. Ime joj nije dato iz uroka, već, pretpostavlja se, zato da bi se razlikovala od druge Frine koju su zvali ‘Plač i smijeh’.

Danas, kad se moje djetinjstvo oblikovalo u uspomenu, trajno čvrstu i trajno lelujavu, mogao bih reći da je i u mojoj osnovnoj školi neko uvrijedio jednu heteru, te da je nastavnica zatražila da ovu neko brani. Mogao bih, kao poklonik učenja o ponavljanju svijeta, kazati kako se i to desilo zato što je neko od onih što ovaj svijet drže u svojoj šaci odredio da se stvar koja je bila više puta viđena u staroj Grčkoj, ponovi i u jednoj učionici punoj đaka pješaka.

1/2